Sedam dana Maroka — treći nastavak: Dades – Todra – Melaab – Erfoud – Merzouga
Iz Dadesa, u kojem smo prethodne večeri napokon sjeli uz toplu juhu, nastavili smo prema Merzougi. Čekao nas je dan kanjona, palminjaka i sve otvorenijega krajolika, na čijem će se kraju pojaviti prve velike dine. Ali prije pustinjskog pijeska dogodilo se nešto što mi je ostalo jednako važno kao i svi veličanstveni prizori toga dana: Mustafa, naš vodič i moj domaćin u Maroku, poveo nas je svojoj kući. Ondje sam pojeo najbolji kus-kus u životu. Kad danas pokušavam prepričati taj dan, teško mi je odlučiti trebam li početi cestom koja se penje iznad kanjona ili velikim pladnjem koji je stigao na obiteljski stol.
Dades: zavoji koje najbolje razumiješ odozgo
Prije nastavka prema Todri, Dades nam je pokazao svoju slavnu zavojitu cestu. To su one serpentine koje na fotografiji izgledaju kao da je netko nekoliko puta presavio asfalt i ugurao ga između stijena. Dionica se često navodi pod nazivom Tisdrine, odnosno Tissadrine, i pripada području klanaca Dadesa.
Dok se njome vozite, vidite zavoj koji upravo prolazite i dio stijene pred sobom. Tek s visine shvatite cijelu putanju. Asfalt se vraća gotovo nad samoga sebe, crveno-bijeli rubnici naglašavaju svaki pregib, a duboko dolje nastavljaju rijeka i uski pojas zelenila. To je jedan od onih pogleda zbog kojih poslije na fotografiji prstom pratite cestu i pokušavate se sjetiti gdje ste maločas bili.
Na drugoj fotografiji ostale su koze, smještene na kamenim izbočinama s lakoćom koja čovjeka pomalo vrijeđa. Mi tražimo dobar oslonac i pazimo kamo stajemo, a one na gotovo okomitoj stijeni pronađu mjesto i za odmor. Uz velike panorame, upravo takvi prizori daju putu malo vedrine.
Todra: voda pod velikim zidovima
Nastavili smo prema Tinghiru i kanjonu Todra, čije ćete ime susresti i u oblicima Todgha ili Toudra. Dades i Todra lako se u putničkom sjećanju povežu u jednu dugu priču o stijenama i zavojima, ali riječ je o različitim dolinama i kanjonskim sustavima. Prilaz Todri vodi kroz područje Tinghira, uz naselja i palminjake, prema prolazu koji se zatvara između visokih stijena.
Taj odnos zelenila i ogoljenoga kamena pratio nas je velikim dijelom puta. U dolini se zgusnu palme, vrtovi i kuće, a već iznad njih počinje sasvim drukčiji teren. Voda ovdje određuje mnogo više od izgleda krajolika. Ona odlučuje gdje će se obrađivati zemlja i gdje će ljudi graditi domove. Zato pogled na palminjak postaje zanimljiviji kad se prestane promatrati samo kao lijepa zelena površina: pred vama je prostor rada i života, održavan iz generacije u generaciju.
Kanjon Todra usječen je u vapnenačke stijene na istočnom dijelu Visokog Atlasa. Rijeka je tijekom dugoga geološkog vremena oblikovala prolaz čiji razmjeri postanu jasni tek kad se nađete pod njegovim zidovima. Na karti je rijeka tanka crta; pred stijenom počnete razmišljati koliko je vremena potrebno da voda napravi takav posao.
Na fotografiji pogled najprije povuče velika stijena, a tek zatim primijetite vodu i uski prolaz pri njezinu podnožju. Čovjek se uz takve prizore ne treba posebno truditi osjetiti malenim. Dovoljno je podignuti glavu. Nakon nekoliko dana marokanskih zidina, palača i zemljanih kula, ovdje smo stajali pred građevinom za koju nitko nije nacrtao plan.
Melaab: pustinjska odjeća i jedan neočekivani motocikl
Dalje prema Merzougi zaustavili smo se u Melaabu radi odjeće za pustinju. Odjenuo sam plavu halju i omotao svijetlu tkaninu oko glave, a zatim završio pred fotoaparatom na starom motociklu. Iza mene šator, palme, čajnik i niski stol; ispred mene upravljač koji cijeloj pustinjskoj pripremi daje sasvim neplaniran smjer.
Volim takve fotografije jer se u njima vidi i ona opuštena strana putovanja. Ne može cijeli dan biti povijest, geografija i ozbiljno promatranje krajolika. Ponekad odjenete nešto što inače ne nosite, stanete pred neobičan predmet i dopustite da nastane uspomena koja vas poslije nasmije.
Kako smo nastavljali, krajolik je postajao otvoreniji. U kadru su se pojavili i dromedari, jednogrbe deve koje toliko povezujemo sa Saharom. Na fotografiji pasu uz cestu, na kamenitom tlu s rijetkim raslinjem. Takav prizor dobro razbija sliku pustinje sastavljene isključivo od dina: prije pijeska prolazili smo kilometrima kamenih i šljunkovitih predjela.
Erfoud: kad vodič otvori vrata svojega doma
Na putu smo stigli u Erfoud, gdje nas je Mustafa poveo svojoj kući. Poznavao sam ga kao čovjeka koji dočekuje putnike, vodi grupe i brine da sve funkcionira. Ovdje sam ga upoznao i u prostoru kojem pripada osobno: među svojima, u vlastitom domu.
Na fotografiji je soba s crvenim tepihom, sjedalima i jastucima uz zidove, a u sredini niski okrugli stol. Pripremljeni su čajnik, čaše i nešto za ponuditi gostima. Nakon tolikih kilometara i zaustavljanja, lijepo je bilo sjesti u kuću u koju nas je netko pozvao.
Dočekali su nas predivno. Takvi susreti imaju posebno mjesto u mojim putovanjima jer ih poslije ne mogu odvojiti od zemlje koju sam posjetio. Kad kažem Maroko, mislim i na ovu sobu. Na vrijeme koje je netko izdvojio za nas, na pripremljenu hranu i osjećaj da smo dobrodošli. A onda je stigao kus-kus.
Najbolji kus-kus koji sam kušao
Na velikom pladnju bila su sitna zrnca, preko njih povrće, slanutak i na vrhu luk u umaku. Narančasti komadi bundeve i mrkve, zelenilo tikvica, sve složeno tako da već sam pogled otvara apetit. Fotografija je sačuvala izgled jela; okus mi je ostao dovoljno dobro u pamćenju da i danas bez oklijevanja kažem: bio je to najukusniji kus-kus koji sam ikad jeo.
Kus-kus ima duboke korijene u kuhinjama sjeverne Afrike. Tradicionalna priprema uključuje oblikovanje zrnaca od krupice i kuhanje na pari, a povrće i meso koji ga prate mijenjaju se prema kraju, sezoni i prigodi. Alžir, Mauritanija, Maroko i Tunis zajednički su prijavili znanja i običaje njegove pripreme i konzumacije UNESCO-u, koji ih je 2020. godine uvrstio na popis nematerijalne kulturne baštine. U toj su tradiciji posebno važni dijeljenje obroka, zajedništvo i gostoprimstvo.
Za tim stolom to je bilo vrlo lako razumjeti. Jelo je stiglo pred nas, domaćini su nas primili u svoju kuću i putovanje je dobilo nešto što se ne može unaprijed uvrstiti u popis znamenitosti. Mnogo smo toga razgledali, ali ovaj smo dio Maroka upoznali sjedeći.
Merzouga: trideset minuta pod pijeskom
Nakon ručka nastavili smo prema Merzougi, naselju uz pješčano područje Erg Chebbi. Merzouga je mjesto iz kojega mnogi putnici kreću prema dinama, dok je Erg Chebbi ime samoga prostranstva pješčanih uzvisina. Nama je toga dana pripao prvi susret s njima; duži boravak u pustinji čekao nas je sutradan.
Prije toga odlučio sam iskušati pješčanu kupku. Legao sam u pijesak i ostao u njemu trideset minuta. Na fotografiji mi iz pijeska viri samo glava, zaklonjena tkaninom, dok pokraj mene stoji čovjek koji prati taj neobični prizor. Kad je gledam, najprije mi dođe da se nasmijem samome sebi. Ujutro sam gledao cestu kako se penje uz stijene, a sada sam ležao pod dinom i čekao da prođe pola sata.
Ono što sam dotad promatrao iz vozila ili pod nogama sada me potpuno okruživalo. Pijesak više nije bio udaljena površina na obzoru. Bio je topao, težak i vrlo stvaran. Od svih mogućih načina upoznavanja s pustinjom, ja sam za početak odabrao leći u nju.
Aziz i prve dine
Aziz, vodič u Merzougi, potom mi je džipom pokazao prve dine. Nakon stijena, naselja i dugih dionica ceste, pogled je napokon naišao na krajolik sastavljen od pješčanih padina i grebena. Tu je počinjala slika Sahare koju sam toliko puta gledao na fotografijama.
Za taj je dan bilo dovoljno. Stigli smo iz Dadesa, prošli među velikim stijenama, odjenuli se za pustinju, ručali kod Mustafe i došli do pijeska Erg Chebbija. Sutradan ćemo mu posvetiti cijeli dan.
A dok se prisjećam toga puta, uz prve dine ponovno vidim i onaj veliki pladanj u Mustafinoj kući. Pustinja je bila odredište, ali njegov je dom postao jedno od mjesta zbog kojih mi se u Maroko vraća.
Prethodni nastavak: Preko Atlasa do grada koji je postao Troja.
Sljedeći nastavak: Na rubu dina: čaj, kamen i pjesma.
