O meni

Ja

Zapravo zaista mrzim pisati o sebi. Ne znam odakle bi počeo, ne znam što bi sve spomenuo, a da ne budem dosadan. Općenito su mi biografije tipa “rođen tad i tad, završio to i to” zanimljive kao TV Kalendar. Više volim da ljudi kažu nešto neobično o sebi, kreativno, originalno, budalasto.

Moj put kreće iz mog voljenog Supetra gdje sam se rodio 1975. i gdje sam proveo jedno jako lijepo djetinjstvo. Mama Ana je od mojih prvih koraka pa sve do danas moja najveća podrška i snaga. Od tate Steve sam naslijedio ponešto literatnog talenta – tata je svojevremeno objavljivao aforizme u Slobodnoj Dalmaciji i za mene je najbolji domaći aforističar. Posljednji član naše male obitelji je seka Jasmina kojoj sam mijenjao pelene s nepunih 10 godina, a i danas smo u podjednako bliskom kontaktu. Bogu hvala na mojoj obitelji.

Iako sam pravnik po struci, više od diplome na tom polju nisam napravio. U profesionalnoj karijeri osnivao sam male tvrtke, vodio male i srednje tvrtke, kreirao na stotine proizvoda i usluga. Bilo je tu uspješnih i manje uspješnih scenarije i to je jedan velik bazen u kojem žalim za mnogočime. Bio sam ajkula, želio sam biti najbolji, a to me koštalo prijateljstava.

Javnost me upoznala kao komentatora borbi na NovojTV gdje sam za mikrofonom bio punih šest godina. Općenito borilačke sportove pratim od 1989., a najzaslužniji za moju ljubav prema tim sportovima jer svakako kum Ivica s kojim sam proveo ogromno vrijeme u pregledavanju starih videokazeta i treniranju.

I onda – Vito. Postao sam otac 2012. godine, a moj dječak je već 2013. godine otplovio u neki svoj svijet. Nazvali su to autistični spektar, no Vitovi problemi su puno ozbiljnije naravi i njegove su dijagnoze višestruke. Niz godina smo proveli samo na utvrđivanju Vitovih problema, jer nažalost naš sustav ne nudi adekvatnu podršku za djecu poput Vita.

Slijedom toga osnovao sam dvije humanitarne udruge za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju. Težak je to boj bio sa sustavom, pojedincima, organizacijama i općenito golemim otporom prema promjenama. Dok sam na udruzi “Senzori” prije svega želio stvoriti kvalitetno mjesto za liječenje djece, s udrugom “Grad anđela” sam uzeo u besplatan zakup dvorac Dioš kod Daruvara, kako bi izgradio jedno lijepo mjesto u prirodi za boravak oboljele djece.

Na tom skliskom terenu nagrađen sam nagradom Ponos Hrvatske, mada sam ja od početka humanitarnog rada bio samo tata koji želi zdravlje svom djetetu, a uz njega i drugoj djeci.
Nisam u tome uspio, napravio sam gotovo beznačajan iskorak. Optužen sam za vrlo ružne stvari i od tog momenta na dalje javnost u Hrvatskoj me vidi kao prevaranta i lopova. Zbog toga ste zapravo i na ovoj stranici, jer pisanjem sam se počeo baviti s obzirom da mi nitko nije htio dati posao. Sve navedeno ima sudski epilog i tamo ću dokazivati svoju nevinost.
Iako, bilo bi sjajno da me strpaju u zatvor, jer nesumnjivo bi u tom boravku nastala originalna pisana djela. Danas vodim Dom anđela; to je moja obiteljska kuća koju sam prenamijenio i osiguravam besplatan smještaj obiteljima oboljele djece koje dolaze u Zagreb radi terapija, operacija i ostalih nezahvalnih stvari. Više o svemu tome možete pratiti na stranici TataSlaven.com.

Prvu knjigu objavio sam 2016. godine i to su bili kratki transformacijski memoari “Vidim te“.
U toj knjizi opisao sam svoja unutarnja stanja prilikom susreta s autizmom vlastitog djeteta. Knjiga je imala sjajne rezultate, ponajviše zbog fantastičnih promocija koje su organizirali divni ljudi diljem Hrvatske.

Nakon toga je uslijedila duhovna knjiga “Riječ ljubavi” čije pisanje je rezultat mog zatvaranja u sebe i traženja nekog više smisla u životnoj situaciji u kojoj sam se snašao. Bog je bio jedino utočište. Ponosan sam na tu knjigu jer sam napravio nešto što bi bilo osobito drago mom pokojnom nonu Bepu, dugogodišnjem zvonaru supetarske crkve. Njemu sam posvetio i dvije slikovnice, zasnovane na stvarnim događajima iz njegovog života – Tajna Bepovih zvona i Bepo i zlatni ćup.

Sljedeće dvije godine sam se većinom sažaljevao nad svojom sudbinom. Pisao sam ponešto, no bez prave motivacije da nešto objavim. Shvatio sam da će biti teško promovirati knjige i ostvariti neko skromno življenje u uvjetima nevjerojatno negativno nabijene javnosti. Osjećao sam se kao da ne pripadam svijetu; u nekom svom unutarnjem svijetu smatrao sam da ću dobiti priliku ponuditi odgovore na sva pitanja javnosti, a realnost je bila da me javnost već objesila i da je suđenje nekakav usputni defile. Izgubio sam volju i za pisanjem i za životom. Držala me jedino borba za zdravlje mog djeteta.

U ljeto 2019. rodio se u mojoj mašti književni lik koji je sve promijenio. Osmislio sam Šjor Farabuta, gospodina razbojnika, i kroz satiričnu čakavicu progovorio o svakodnevnim pričama malog mjesta. Rodila se neka sasvim nova publika i Šjor Farabut se nastanio u mnogim srcima. Rezultat toga su Frnjokule Šjor Farabuta, mala čakavska knjižica priča iz malog mjesta koja me spojila s novim čitateljima i prijateljima. Šjor Farabut me vratio u život.

I što na kraju reći o sebi samom. I dobar sam i loš. I pametan i glup. Neuredan, često nedosljedan. Nisam lopov. Nisam ni neki čovjek od vrlina. Vjernik sam, vrlo nepraktičan. Vodio sam turbulentan život. Ljubio i volio strasno. Diplomirani sam brodolomac i davljenik. Upoznao sam brojne kulture, proputovao mnoge zemlje, napisao brojne neobjavljene stranice.
Ali, zapravo, sve to nije bitno.

Tatino zlato

Bitna je samo ljubav. Sve ovo ovdje postoji da bi mogao biti bolji tata i da bi svome djetetu prodajom svojih knjiga i talenata osigurao spasonosne terapije. Neobično mi ispunjava srce svaka osoba koja u mojem pisanju pronađe nešto zbog čega se dobro osjeća. Moje je da služim mom sinu, ali i vama, dragi čitatelji. Svima vama koji ste dali priliku mojim riječima da se nastane u vašim srcima. Na tome vam hvala od srca!