Venecija — grad koji je pobijedio more

Vodio sam grupu u Veneciju u vrijeme karnevala. Padala je kiša, na Rialtu su se mimoilazili kišobrani, a kod svetoga Marka među kabanicama su prolazili ljudi u plaštevima i maskama. U nekom trenutku i mi smo počeli stavljati maske. Još smo hodali istim ulicama, samo što smo na neko vrijeme mogli biti netko drugi.

Santa Lucia – gdje kolodvor uranja u more

Na vrhu stuba kolodvora Santa Lucia čovjek se instinktivno malo pomakne u stranu. Iza njega putnici još izlaze iz zgrade, kotači kovčega udaraju o rubove stuba, a pred njim se preko svega toga otvara Canal Grande. Na drugoj je obali pročelje crkve San Simeon Piccolo, između dviju obala prolazi vaporetto, a voda koju ostavi za sobom udara o kamen još dugo nakon što se brod udaljio. Pred većinom europskih kolodvora najprije valja prijeći ulicu. Ovdje treba odlučiti hoćemo li uz vodu, preko vode ili po vodi. Već je taj prvi izbor dobar uvod u Veneciju.

Ime kolodvora sačuvalo je uspomenu na crkvu svete Lucije koja je stajala na tom mjestu prije gradnje željeznice. U gradu u kojemu se toliko govori o očuvanju, zanimljivo je početi upravo s građevinom koje više nema. Željeznica je u devetnaestom stoljeću preko lagune donijela izravan spoj s kopnom i promijenila način na koji se u grad stiže. Nekada se pročelja čitalo s broda, redom kojim su se pojavljivala na vodi. Iz vlaka, nakon ravnoga poteza pruge, Venecija se pojavi gotovo odjednom. Treba joj dati nekoliko minuta da opet postane prostor u kojemu se može hodati, a ne samo slika koja se iznenada našla pred očima.

Od mulja do grada

Most Scalzi vodi preko kanala u Santa Croce. S vrha mosta lakše je razabrati koliko se toga ovdje odvija na razini vode. Teretni se brod može primaknuti vratima palače, putnički pristaje uz plutajući gat, a uska se barka uvuče pod most koji pješak prijeđe u nekoliko koraka. Dovoljno je pogledati ispod prozora, prema kućnim pragovima uz kanal, da se shvati kako je dobar dio grada građen za dolazak s druge strane od one kojom mu danas prilazimo.

U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku stanovnici s kopna sklanjali su se na lagunske otoke u razdobljima ratova i političkih previranja. Naselja su rasla postupno, u svijetu u kojemu je još dugo bilo važno nasljeđe istočnoga Rimskog Carstva. U udžbeniku se takav početak rado sažme na jedan datum ili jedan bijeg. Laguna je pamtila više dolazaka, a dio stanovništva znao je živjeti od nje i prije nego što su se na otočićima zgusnula naselja. Plitki prolazi, mulj i promjenjivi kanali otežavali su pristup onome tko ih ne poznaje. Ljudima koji su znali gdje se može proći davali su sigurnost i put prema moru.

Venecija je izrasla kad su se vještine tih ljudi počele dopunjavati. Onaj tko je održavao barku, onaj tko je znao kada valja isploviti, onaj tko je prodavao sol ili prevozio teret bili su dio istoga posla. Drveni piloti u mekanu tlu, kameni temelji i nasipi zahtijevali su organizaciju koja se ne vidi na gotovu pročelju. Grad je morao održavati i plovne putove i zemljište na kojemu je stajao. Otud i pomalo čudna pomisao koja se javi na prvom venecijanskom mostu. Toliki su se ljudi stoljećima brinuli o tome da se ispod naših cipela ništa ne pomakne.

Rialto – cijena začina i težina kamena

Kroz Santa Croce i San Polo prema Rialtu može se ići preko Campo San Giacomo dall’Orio. Dobro je ondje malo usporiti. Trg je dovoljno širok da se nakon tijesnih prolaza opet vidi nebo, a razmaci među kućama daju naslutiti kako je grad rastao oko svojih manjih središta. Dalje se sve više putova slijeva prema tržnici. Blizu ribarnice lako je zamisliti koliko se dugo ljudski rad ovdje mjerio u teretu koji će netko prije podne dopremiti, izvagati i prodati. Današnja riba i povrće pripadaju drukčijoj ekonomiji, ali blizina pristaništa i prodajnoga stola još objašnjava odabir mjesta.

Kraj Rialta Ira je bila pod maskom. Toga sam dana Rialto gledao preko profila žene koja je prvo osvojila moje srce, a onda i cijelu Veneciju. Gore na mostu ljudi su se mimoilazili pod kišobranima, a uz kanal je bilo dovoljno mjesta da se stane i pogleda kako voda prolazi ispod luka. S te strane mosta još se dobro vidi koliko je Rialto blizu vodi i koliko je ovdje bilo prirodno smjestiti tržnicu tik do pristaništa.

Srednjovjekovni Rialto okupljao je trgovce, posrednike i mjenjače. Vrijednost papra ili cimeta na ovom se dijelu kanala računala i prema tome koliko je koštalo dovesti teret iz luka istočnoga Sredozemlja. U cijenu su ulazili prijevoz, rizik i vrijeme između ulaganja i prodaje. Ljudi koji su imali udjela u teretu morali su vjerovati jedni drugima barem toliko da brod može isploviti. Zato su za mletačko bogatstvo uz galije bili važni ugovori, knjige računa i državna zaštita pomorskih putova. Trgovina je hranila državu, a država je svojim povlasticama i oružjem određivala tko će pod kojim uvjetima trgovati.

Na samom mostu trgovina još uvijek prekida pogled na kanal. Između niza dućana i vanjskih stubišta može se birati želi li se prijeći ravno ili stati nad vodom. Kameni luk Antonija da Pontea podignut je potkraj šesnaestog stoljeća, na mjestu starijih prijelaza. Stoljećima je Rialto bio jedini most preko Canal Grandea. U takvu gradu prijelaz postaje dragocjen komad prostora. Kad se od tržnice popnemo do vrha mosta, dovoljno je okrenuti se prema strani San Marca da se u nekoliko metara prijeđe iz svijeta računa i robe u ulice koje vode prema državnoj pozornici.

Sveti Marko – zlato doneseno preko mora

Od Rialta se kroz Mercerie trg otkriva postupno. Nakon uskih ulica prvo se osjeti koliko je odjednom više svjetla. Ondje gdje su se pročelja dotad mogla pogledom obuhvatiti iz neposredne blizine, sada ih ima dovoljno za čitav trg. Bazilika na njegovu kraju skuplja pogled na kupolama, lukovima i mozaicima koji su u istoj kompoziciji i raskošni i pomalo nemirni. Svaki put kad se učini da je oko našlo mjesto na kojemu će se odmoriti, neki ga drugi detalj povuče ustranu.

S grupom sam se okupio na Piazzetti, uz Duždevu palaču. Tu je dovoljno samo malo skrenuti s glavnoga trga pa se pred nama, između palače i knjižnice, otvori laguna. Pod zvonikom smo bili šareniji zbog kabanica nego zbog maski.

Prema mletačkoj predaji dvojica su trgovaca oko 828. iz Aleksandrije donijela relikvije svetoga Marka. Priča o tome kako su ih sakrili pod svinjetinu pripada predaji o prijenosu. Grad je u evanđelistu dobio zaštitnika čiji će krilati lav otada govoriti u ime njegove vlasti i daleko od lagune. Bazilika je stoljećima bila duždeva kapela, neposredno uz palaču. Čak i bez poznavanja crkvene povijesti, pogled na taj spoj zgrada objašnjava koliko su svetac i Republika bili bliski u mletačkom predstavljanju vlastite moći.

Četiri konja iznad pročelja otvaraju drugo poglavlje. Na otvorenom su kopije, a izvorna antička skupina čuva se u muzeju bazilike. U Veneciju je stigla nakon osvajanja i pljačke Carigrada 1204. u Četvrtom križarskom ratu. Sa sličnim su putovanjima povezani i drugi dragocjeni dijelovi crkvene opreme. Bizantska je umjetnost u Veneciju dolazila dugom razmjenom, a dio nje i kao ratni plijen. Čovjek može dugo promatrati konje zbog napetosti u vratovima i položaja podignutih nogu, pa tek onda pomisliti na grad iz kojega su odneseni. U toj naknadnoj misli ima više povijesti nego u samom nabrajanju blaga svetoga Marka.

Zvonik je najjednostavniji oblik na trgu. Upravo mu ta jednostavnost dopušta da iznad bazilike i palače stoji kao mjera, gotovo kao okomita crta na rubu složene slike. Stari se toranj srušio 1902., a obnovljeni je otvoren 1912. Današnja veduta trga, koju bi bilo lako proglasiti nepromijenjenom slikom iz doba duždeva, u sebi nosi i odluku ljudi iz dvadesetog stoljeća o tome koliko im je taj obris bio potreban.

Krilatoga lava svetoga Marka Venecija je ostavljala na vratima i zidinama kao znak svoje vlasti. Stoljećima je širila moć trgovinom, ugovorima i flotom, pa su ga dobro poznavali i ljudi s naše strane Jadrana. Za karnevala sam se i ja okušao u osvajanju svijeta. Krenuo sam od jednog venecijanskog lava i tu je moj pohod završio.

Karneval na venecijanskim ulicama

Za karnevala u Veneciji svatko može biti što god želi, makar samo dok prijeđe trg ili prošeta do obale. Dovoljna je maska koju čovjek navuče preko lica, pa isti kaput u kojemu je jutros izašao odjednom postane dio kostima. Teta Dinka izabrala je masku sa zvončićima.

Uz lagunu je pod nogama bilo mokrih konfeta. Nekome je cijeli kostim stao pod kapuljaču, netko je preko zimske jakne prebacio plašt. U tu se gužvu lako umiješati, čak i ako ste došli samo prošetati gradom.

Najraniji pisani spomen karnevala u Veneciji seže u 1094. godinu. U doba Republike vlast je propisivala kada se i gdje maske smiju nositi. Imalo je smisla da se time bavi i država. Kad vam lice nestane pod maskom, sugovornik teže zna s kim razgovara i kako mu se valja obratiti. Današnji je karneval obnovljen 1979., a ta je mala sloboda i dalje dio njegove privlačnosti.

Duždeva palača – koliko vlasti stane u jednu dvoranu

S Piazzette, koja povezuje trg s vodom, Duždeva palača izgleda lakše nego što bi priličilo zgradi u kojoj se odlučivalo o ratu i miru. Otvoreni lukovi pri tlu nose gornji dio obložen svijetlim i ružičastim kamenom. Gledajući izvana, teško je zamisliti čitav niz institucija koji je tu trebao stati. Iznutra se ta složenost pokazuje u nizanju dvorana i u činjenici da se gotovo svaka odluka mogla ticati nekog drugog tijela, drugoga postupka ili drugog kruga ljudi.

Dužd je bio izabran doživotno, ali ga je sustav vijeća i obveza ograničavao. Veliko vijeće okupljalo je muškarce iz politički povlaštenih patricijskih obitelji i bilo temelj poretka u kojemu se biralo nositelje brojnih službi. Senat se bavio poslovima od trgovine do vanjske politike. Vijeće desetorice, ustanovljeno 1310. nakon neuspjele urote, steklo je važnu ulogu u zaštiti države i progonu onih koje je smatrala prijetnjom. U tom sustavu treba istodobno vidjeti sposobnost dijeljenja vlasti među mnogima i način da ona ostane u rukama razmjerno uskog sloja. Od sposobnoga trgovca do politički utjecajnog čovjeka vodio je vrlo određen put. Novac ga je mogao olakšati, a podrijetlo odlučiti hoće li se uopće otvoriti.

U dvorani Velikog vijeća golemi Raj, djelo Tintoretta i njegove radionice, obuhvaća cijeli zid. Teško je obuhvatiti sve likove jednim pogledom. Dovoljno je zamisliti punu dvoranu ispod slike pa se vidi koliko je sama veličina bila važna. Republika je svoje vijećnike okruživala prikazima prošlosti i slikama poretka koji je nadilazio bilo kojega pojedinca. U hodnicima koji vode prema zatvoru ta se visina odjednom izgubi. Zatvoreni Most uzdaha spaja palaču s Novim zatvorima s druge strane kanala. Današnji prolaznici gledaju ga s Ponte della Paglia i vide lijep, skladan luk. Njegovu je unutrašnjost određivala putanja ljudi koji onuda nisu prolazili svojom voljom.

Riva degli Schiavoni – druga obala Jadrana

Preko Ponte della Paglia izlazi se na Rivu degli Schiavoni. Tek nekoliko koraka od palače mijenja se i smjer pogleda. Ovdje se može gledati preko bazena svetoga Marka prema San Giorgiu Maggiore, a obala vodi dalje prema Castellu. Ime rive sačuvalo je trag ljudi s istočne obale Jadrana koji su u Veneciju dolazili brodom, poslom ili sa željom da u njoj ostanu. Mletački naziv Schiavoni imao je širu povijesnu uporabu. Na ovoj rivi i u obližnjoj bratovštini dobiva vrlo određenu dalmatinsku adresu.

S mora gledano, Dalmacija je Veneciji bila niz pristaništa na dugom putu prema jugu i istoku. Ljudima u tim gradovima Mleci su bili mjesto zarade, središte vlasti i ponekad protivnik čijim se odlukama trebalo oduprijeti. Zadarski mir 1358. privremeno je potisnuo Veneciju s velikog dijela dalmatinske obale. Političke prilike opet su se promijenile 1409., kad je Ladislav Napuljski za sto tisuća dukata Mlečanima ustupio Zadar, dio posjeda i svoja prava na Dalmaciju. Prava zapisana u ispravi i vlast nad stvarnim gradom bile su dvije različite stvari. O onome što je slijedilo odlučivali su pregovori, otpori i vojska. Split, Trogir, Hvar i Brač našli su se pod trajnom mletačkom vlašću u idućem razdoblju, oko 1420. U Zadru je poslije stolovao generalni providur, a odluke o dalmatinskim lukama i obrani donosile su se i preko stola kakav smo upravo ostavili u palači.

U Istri su se mletačke stečevine oblikovale drugim tempom. Poreč, Rovinj i Pula pripadali su obalnom pojasu kojim je upravljala Venecija, dok je u unutrašnjosti oko Pazina opstala vlast Habsburgovaca. Zato se kroz povijest Istre prolazi i uz stare granice koje se na današnjoj cesti ničim ne najavljuju. U dalmatinskim komunama pod Mlecima ostali su lokalni statuti i vijeća, ali je Republika odlučivala o onome što je držala važnim za sebe. Gledati samo krilatoga lava na vratima znači preskočiti sve one koji su ispod njega živjeli, računali koliko će im ostati od trgovine i sklanjali se pred ratovima u zaleđu.

Kamen na kojemu se to nasljeđe danas najlakše vidi pripada različitim ljudima i vremenima. Na trogirskom trgu, u palačama i na zvoniku hvarske katedrale mogu se prepoznati oblici koji su putovali Jadranom, no obrađivale su ih ruke domaćih i doseljenih majstora. Na Braču je takav odnos s morem posebno blizak. Otok je imao vlastite zajednice, zemlju i kamen, a za ono što će iz njega otići ili na nj stići bilo je presudno što se događa u lukama preko mora. S Rive degli Schiavoni lakše je zamisliti taj put u obrnutu smjeru, od broda koji prilazi Veneciji prema obali koju su njegovi putnici ostavili iza sebe.

Castello – sveti Juraj u kući dalmatinske bratovštine

S rive valja skrenuti prema unutrašnjosti Castella, preko područja oko San Zaccarije prema Ponte de la Comenda. Nakon otvorene obale kanali se opet suze. Pročelje Scuole Dalmate di San Giorgio e Trifone može se u cijelosti pogledati s malog mosta. Kameni reljef svetog Jurja na njemu najavljuje što će se unutra pojaviti u mnogo većoj mjeri. Građevina je skromna po venecijanskim mjerilima i zato se na njoj dobro vidi koliko joj malo prostora treba da pokaže čija je.

Dalmatinci u Veneciji dobili su 1451. odobrenje Vijeća desetorice za osnutak bratovštine. U mletačkom govoru scuola ovdje znači vjersku i dobrotvornu zajednicu. Za čovjeka koji se iskrcao daleko od svoje kuće to je bilo mjesto na kojemu su i njegovo podrijetlo i potreba za pomoći imali smisla. Bratovština je njegovala pobožnost i veze među ljudima koji se u velikom lučkom gradu inače možda ne bi susreli. To što je baš Vijeće desetorice izdalo odobrenje spaja malu zgradu u Castellu s velikim dvoranama kroz koje smo prošli.

Početkom šesnaestog stoljeća Vittore Carpaccio naslikao je za bratovštinu ciklus velikih platna s prizorima iz života svetih Jurja, Tripuna i Jeronima. U borbi sa zmajem svetoga Jurja lako je pratiti ispruženo koplje i konja koji u prizor ulazi gotovo punim zaletom. U slici svetoga Augustina u radnoj sobi vrijedi zadržati se na predmetima. Svjetlost ulazi u prostor knjiga i rada, a mali pas kao da je jedini kadar opaziti promjenu prije čovjeka. U svega nekoliko koraka između platna Carpaccio promijeni tempo od juriša do tišine. Najveći posao bratovštine možda se može naslutiti upravo u tome što slike još stoje u prostoriji za koju su nastale. Odobrenje iz 1451. više nikome ne treba pokazivati. Kuća je i dalje tu.

La Fenice – tko koga gleda iz lože

Za nastavak prema San Marcu ima smisla vratiti se preko San Zaccarije, a onda izaći iz gužve oko trga prema Campo San Fantin. Ondje stoji La Fenice, kazalište otvoreno 1792., pet godina prije propasti Republike. Venecija je tada još mogla ulagati u novu opernu kuću i imati publiku koja je dobro znala procijeniti akustiku, raspored loža i cijenu čitava pothvata. U loži se moglo slušati pjevača i gledati tko je došao preko puta. Grad koji je stoljećima pažljivo određivao tko ima pravo gdje stajati na javnoj svečanosti imao je istančan osjećaj za to tko koga može vidjeti i u kazalištu.

Giacomo Casanova pripada toj Veneciji, ali zatvor vraća njegovu priču iz kostima u stvarni grad. Pobjegao je 1756. iz Piombija, zatvorskih prostorija pod olovnim krovom Duždeve palače. Most uzdaha pripada drugom dijelu zatvorskog sklopa. Ta mala zemljopisna razlika često se izgubi jer je lakše spojiti najpoznatiji most i najpoznatijeg zatvorenika. Casanova se poslije proslavio vlastitom verzijom pustolovine, a palača pruža bolji osjećaj za ono što je u njoj prethodilo bijegu. Kad se ispod krova uđe u tijesan zatvorski prostor, veličina grada određuje se prema udaljenosti do prvih vrata koja čovjek ne može sam otvoriti.

Accademia – što slikari znaju o svjetlu

Od Fenice se preko Campo Santo Stefano stiže do mosta Accademia i dalje u Dorsoduro. S mosta se Canal Grande otvara prema kupoli Santa Maria della Salute. Voda ima drukčiju boju ovisno o tome prati li se samo površina kanala ili se pogled podigne do blijedoga kamena crkve. Nakon takva prijelaza dobro je ući u Gallerie dell’Accademia. Slikari čija se djela ondje čuvaju radili su u gradu u kojemu je svjetlo svakodnevno dolazilo i odozdo, u odrazu s vode, pa je i obično pročelje moglo u kratkom vremenu izgledati kao da je promijenilo materijal.

Kod Giovannija Bellinija boja povezuje likove s prostorom u kojemu stoje. U oltarnoj pali iz San Giobbea svod nad Bogorodicom i svecima daje slici dubinu kakvu bi čovjek očekivao iza stvarnoga kamenog luka. Tizianova kasna Pietà, koju je nakon njegove smrti dovršio Palma Mlađi, traži da se očima priviknemo na tamu i tek onda priđemo licima. Tintorettovo Čudo roba nudi suprotan ulaz u sliku. Sveti Marko obrušava se u prizor, ljudi se naginju nad tijelo roba, a priča je gotovo već ispričana nagibom njihovih ramena. Dovoljno je prijeći iz jedne dvorane u drugu da se vidi koliko je bilo različitih načina da se istim gradskim svjetlom ispriča ljudsko tijelo.

Veroneseova Gozba u Levijevoj kući zauzima toliko prostora da oko gotovo mora hodati po njoj. Naslikana je 1573. za blagovaonicu dominikanaca pri Santi Giovanni e Paolo kao prikaz Posljednje večere. Neobično društvo kojim je slikar ispunio biblijski prizor izazvalo je ispitivanje pred inkvizicijom. Djelo je ostalo u svojoj veličini i s likovima koji su izazvali pitanja, a dobilo je naslov koji ih je mogao primiti. U slici se još vidi koliko je prostora slikar dao životu oko glavnoga stola. Čovjek kraj ruba platna može se toliko zabaviti onime što se događa sa strane da mu treba nekoliko trenutaka da pogled vrati prema sredini.

Godina 1797. – grad poslije duždeva

Veroneseovo je platno 1797. odneseno u Francusku. Vratilo se 1815. i danas u Veneciji svjedoči i o putovanju koje slikar nije mogao zamisliti. Iste su se godine u suprotnom smjeru od onoga kojim su nekoć dopremljeni carigradski konji kretala druga umjetnička djela. Francuska je vojska Napoleona Bonapartea već izmijenila odnose snaga u sjevernoj Italiji. Mletačka neutralnost, na koju se oslanjao posljednji dužd Lodovico Manin, nije mogla spasiti poredak čiji se kopneni teritorij našao između zaraćenih sila.

Veliko vijeće 12. svibnja 1797. odreklo se vlasti u dotadašnjem obliku. U listopadu je mirom u Campo Formiju Venecija s velikim dijelom svojih posjeda pripala Austriji. Dalmacija je također prešla pod habsburšku vlast, prije novih promjena u napoleonskim ratovima. Između pada Republike u svibnju i ugovora u listopadu stalo je manje od pola godine. Ono što je od ranosrednjovjekovnoga dukata raslo stoljećima do tada je već imalo palače, zakone, provincije i uhodan način da sve to prikaže kao trajan poredak. Na njegovu kraju ljudi su i dalje otvarali trgovine, prelazili iste mostove i gledali prema palači. Morali su se naviknuti da se odluke o njihovoj zemlji sada donose pod drugim imenima i s drugih adresa.

Punta della Dogana – dok se mijenja razina vode

Od Accademije se kroz Dorsoduro može do Salute pa dalje uz zgradu nekadašnje pomorske carinarnice. Na Punti della Dogana završava kopno pod nogama, a pred njim se sastaju Canal Grande i kanal Giudecca. Odatle se vidi ista strana lagune kojoj se prije nekoliko sati prilazilo s Rive degli Schiavoni. U međuvremenu smo prešli toliko mostova da smo ih prestali brojiti. S vrha tog uskog klina lakše je odjednom vidjeti koliko je voda bila prisutna i kada smo hodali uličicama u kojima se nije čula.

Venecijanska acqua alta ima konkretne posljedice već na visini jedne stube. Povišena voda, kojoj mogu pridonijeti vjetar i stanje Jadrana, prijeđe preko nižih dijelova grada i ulazi tamo gdje ljudi drže robu, stanuju ili rade. Sustav pokretnih barijera MOSE, u uporabi od 2020., pri prijetnji visoke vode privremeno odvaja lagunu od mora na njezinim ulazima. Razlika između razine mora s vanjske strane i vode u gradu pokazuje što ta obrana može postići. Dok se raspravlja kako će raditi u budućnosti s višom razinom mora, ostaje i svakodnevni posao održavanja kanala, kamenih obala i same lagune o kojoj grad ovisi.

Postoji i druga mjera promjene, ona koju gradska statistika prati brojem stalnih stanovnika. Treba razlikovati povijesnu jezgru od čitave općine koja uključuje i kopno. U starom gradu pritisak kratkoročnog najma i dnevnih posjeta osjeća se u načinu na koji se koriste stanovi i prizemlja. Tko ovdje živi cijele godine treba trgovinu i prijevoz i kad prođe sezona, mjesto za rad i stan koji si može priuštiti. Usporedba između lijepo obnovljenog pročelja i prozora iza kojega navečer nitko ne pali svjetlo ponešto govori o granicama zaštite spomenika. U gradu s tako dugom poviješću svakodnevna je upotreba kuća uvijek bila dio njihova održavanja.

Pred carinarnicom je dovoljno ostati do prolaska sljedećeg broda. Kad mu se trag raširi, voda nakratko prekrije tamniji pojas na donjim stubama pa se povuče. Na drugoj strani lagune zvonik još prima svjetlo, a uz nas se iz vode pomalo vraća kamen. Negdje iza njega netko je postavio kućna vrata malo više nego što bi ih postavio na kopnu. Čitava se šetnja može završiti kod te razlike od jedne stube, na mjestu gdje je jedan od najslavnijih gradova na svijetu ostavio posve običan prostor za sljedeću plimu.

Izvori i dodatno čitanje

• UNESCO – Venecija i laguna
• Grad Venecija – most Rialto
• Bazilika svetoga Marka – kronologija
• Duždeva palača – vijeća i državne institucije
• Hrvatska enciklopedija – Dalmacija
• Hrvatska enciklopedija – Pazinska knežija
• Scuola Dalmata – bratovština i Carpacciove slike
• La Fenice – povijest kazališta
• Karneval u Veneciji – povijest
• Gallerie dell’Accademia – zbirke
• Treccani – posljednje zasjedanje Velikoga vijeća
• Treccani – mir u Campo Formiju
• Grad Venecija – kretanje broja stanovnika
• ISPRA – visoka voda u venecijanskoj laguni

Naslovna fotografija: Dimitris Kamaras / Wikimedia Commons, CC BY 2.0.

Nastavite šetnju kroz Rim, Budimpeštu i Prag.