S grupom koju sam u ožujku predvodio na putovanju za Dan žena, kroz Budim i Peštu do večernje plovidbe Dunavom: priča o gradu kraljeva, kavana, skrivenih skulptura i osvijetljenih obala.
U ožujku sam u Budimpeštu došao s grupom koju sam predvodio na putovanju za Dan žena. Na zajedničkim fotografijama ostalo je mnogo osmijeha, podignutih ruku i vedroga neba, a meni se uz njih vraćaju i dva sasvim različita pogleda na grad: onaj dnevni, s kamenih terasa Budima, i večernji, s broda na Dunavu. Iste građevine, ista rijeka, a doživljaj se posve promijeni kada se upale svjetla.
Budimpešta mi je zanimljiva upravo zato što se u njoj velika povijest neprestano susreće s nečim bliskim i svakodnevnim. Na jednome kraju šetnje stoji kraljevska palača, na drugome djevojčica na ogradi uz rijeku. Između njih su crkve, mostovi, kavane i ulazi u stara dvorišta. Volim povezivati te prizore s ljudima koji su oblikovali grad, ali na putovanju s grupom jednako su mi važne i naše male zajedničke uspomene. Trg heroja tako ću pamtiti i po spomenicima i po ljudima koji su toga dana stali pred njih za fotografiju.
Ovo je šetnja kroz glavne budimpeštanske znamenitosti, s povijesnim skretanjima ondje gdje priča traži da zastanemo. Kao i u članku o Pragu, mjesta povezujem u nekoliko cjelina kako bi se grad mogao upoznavati bez žurbe. Budim, središnja Pešta, Andrássyjeva avenija i Gradski park zaslužuju vrijeme, a večer vrijedi sačuvati za Dunav. Naša je noćna plovidba bila jedan od najljepših doživljaja toga putovanja.
Tri grada i jedna rijeka
Budimpešta je kao jedinstven grad nastala 1873., spajanjem Budima, Pešte i Óbude, odnosno Staroga Budima. Zato je njezino ime zapravo mali zemljopisni sažetak, premda treći član te zajednice u njemu nije vidljiv. Budim zauzima brežuljkastu desnu obalu Dunava, Pešta ravniju lijevu, dok se Óbuda nalazi sjevernije na budimskoj strani. Različiti reljef dugo je određivao i različite načine života: na uzvisini su se razvijali utvrđeni grad i kraljevsko središte, na ravnici trgovina, promet i kasnije široke avenije.[1]
To je dobar ključ za obilazak. Na Budimu se uspinjemo, prolazimo kroz staru gradsku četvrt i tražimo pogled prema rijeci. U Pešti hodamo dugim ulicama, prelazimo trgove i zavirujemo u prolaze između velikih stambenih zgrada. Njihova se povijest pritom ne uklapa u jednostavnu podjelu na stari i novi dio. I Pešta ima duboku prošlost, a velik dio onoga što na Budimu izgleda drevno rezultat je kasnijih obnova. U Budimpešti uvijek vrijedi pitati koliko je neka građevina stara i koliko je puta ponovno nastala.
↑ Povratak na sadržajKraljevi, reformatori i nastanak velike prijestolnice
Za budimski brežuljak važan je Bela IV., koji je nakon mongolske provale u 13. stoljeću poticao izgradnju sigurnijih utvrđenih središta. U kasnijim stoljećima kraljevski su kompleks širili različiti vladari, a osobito mjesto u njegovoj kulturnoj povijesti zauzima Matija Korvin. Njegov je dvor u 15. stoljeću bio povezan s renesansnim idejama i talijanskim umjetničkim utjecajima. Uz kralja se veže i glasovita knjižnica Bibliotheca Corviniana, podsjetnik da politička moć toga vremena nije počivala samo na vojsci i zidinama nego i na knjigama, učenosti i predstavljanju vladareva ugleda.[2]
Drugu veliku prekretnicu donijelo je 19. stoljeće. István Széchenyi postao je jedno od ključnih imena modernizacije, a njegov ćemo trag susresti na Lančanom mostu. Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. grad je doživio snažan razvoj. Ujedinjenje 1873. i milenijske svečanosti 1896., kojima se obilježavalo tisuću godina od dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu, pripadaju vremenu iz kojega potječe velik dio reprezentativne Budimpešte.[1]
Zato na ovoj šetnji često nailazimo na građevine koje su trebale pokazati kako Mađarska vidi vlastitu povijest i budućnost. Parlament, Opera, avenije i spomenici nastajali su u razdoblju iznimnih ambicija. Čak je i podzemna željeznica bila dio iste poruke: prijestolnica želi biti moderna, velika i europska.
Budimski dvorac – palača koju je povijest više puta gradila
Našu šetnju započinjemo na Budimskom dvorcu, odnosno kod kraljevske palače na južnome dijelu Dvorskoga brijega. Dobro je odmah razjasniti nazive: palača je veliki kompleks koji prepoznajemo po kupoli, dok Dvorska četvrt obuhvaća i ulice, trgove, crkve i kuće sjevernije od nje. Za obilazak cijeloga područja treba ostaviti nekoliko sati. Sam dolazak na terasu i fotografiranje panorame ostavljaju velik dio priče neotkrivenim.
Od srednjovjekovnoga kraljevskog sjedišta preko osmanske vlasti i habsburških pregradnji do razaranja u Drugome svjetskom ratu, palača je neprestano mijenjala oblik. Današnji pogled na nju zato ne prikazuje jedan netaknuti povijesni trenutak. Ispod kasnijih građevina i obnovljenih prostora leže tragovi starijih razdoblja. U kompleksu djeluju Mađarska nacionalna galerija i Budimpeštanski povijesni muzej, pa se šetnja može nastaviti umjetnošću ili gradskom prošlošću, ovisno o tome što nas više privlači.[3]
Pred palačom vrijedi ostati na otvorenom. Odavde se dobro razumije položaj kraljevskoga grada: rijeka je duboko ispod nas, prijelazi se jasno vide, a čitava se peštanska obala otvara gotovo kao nacrt. Zatim treba krenuti prema starim ulicama Dvorske četvrti. Nakon monumentalnih prostora palače dolaze niže kuće, ulazi i mirniji dijelovi grada, dovoljno blizu da se obiđu u istoj šetnji, a s posve drukčijim osjećajem prostora.
↑ Povratak na sadržajMatijina crkva – vjenčanja, krunidbe i osmanska stoljeća
Na Trgu Svetoga Trojstva dočekuje nas Matijina crkva. Njezin službeni naziv povezan je s Uznesenjem Blažene Djevice Marije, ali kraljevsko je ime u svakodnevnom govoru prevladalo. Uz crkvu su vezana vjenčanja Matije Korvina, dok su se 1867. ovdje za ugarske vladare okrunili Franjo Josip i Elizabeta, poznatija kao Sisi. Posljednja ugarska kraljevska krunidba, ona Karla IV. i Zite, održana je 1916.[4]
Crkvena povijest na ovome mjestu seže u srednji vijek, ali današnji je izgled snažno obilježila obnova arhitekta Frigyesa Schuleka u 19. stoljeću. Za osmanske vlasti crkva je služila kao džamija. Kasnija su razdoblja ponovno mijenjala njezinu unutrašnjost i vanjštinu, pa pred nama stoji građevina u kojoj se vjerska i politička povijest preklapaju gotovo na svakome koraku.[5]
Izvana pažnju privlače toranj i šareni krov s keramičkim crjepovima Zsolnay, a iznutra oslikani zidovi, uzorci i boje. Isplati se ući upravo zbog toga iznenađenja: pročelje pripremi posjetitelja na gotičku vertikalu, a unutrašnjost ga zadrži bogatstvom površina. Kad se ponovno izađe na trg, pogled već bježi prema bijelim tornjevima iza crkve.
Ribarska utvrda – pogled koji objašnjava grad
Ribarska utvrda, mađarski Halászbástya, izgleda kao da je ovdje čekala srednjovjekovne opsade. Današnje su terase, arkade i tornjevi, međutim, nastali na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće prema Schulekovu projektu. Uređivali su prostor uz obnovljenu crkvu i stvarali reprezentativnu šetnicu na mjestu starijih obrambenih struktura. Naziv se povezuje s ribarima i nekadašnjim ribarskim područjem podno zidina; poznatu priču o ribarskome cehu kao branitelju toga dijela grada bolje je prihvatiti kao tradiciju nego kao jedino sigurno objašnjenje.[6]
Kroz lukove se otvara Pešta, s Parlamentom na suprotnoj obali. Dobro je promijeniti nekoliko mjesta i pogledati kako se kadar pomiče: čas dominira rijeka, čas velika kupola, čas mostovi. U blizini je i konjanički spomenik svetomu Stjepanu, prvomu ugarskom kralju. Tako pogled prema gradu dobiva povijesni okvir, od ranoga kraljevstva do prijestolnice koja je većinu svoje monumentalne panorame oblikovala mnogo kasnije.
Najveća pogreška ovdje bila bi obaviti fotografiju i odmah krenuti natrag. Vrijedi proći terasama, zaobići crkvu i nastaviti malo dalje među kuće. Ribarska utvrda najljepše djeluje kada je doživimo kao dio šetnje starim Budimom.
Lančani most – prije nego što je nastala Budimpešta
Spuštamo se prema Lančanom mostu, prvomu stalnom mostu koji je povezao Budim i Peštu. Otvoren je 1849., gotovo četvrt stoljeća prije ujedinjenja grada. Njegovo je puno ime povezano sa Széchenyijem, jednim od glavnih pokretača pothvata. Projektirao ga je William Tierney Clark, a gradnju je vodio Adam Clark; zajedničko prezime lako zavara, ali nisu bili u rodu.[7]
Stalni prijelaz mijenjao je svakodnevni život, trgovinu i mogućnost povezivanja dviju obala. Most je zato postao snažan simbol modernizacije. Njegova povijest uključuje i ratni lom: njemačke su ga snage pri povlačenju razorile 1945., a obnovljen je nakon rata.[8] Dok prelazimo između kamenih pilona i poznatih lavova na prilazima, možemo zamisliti koliko je drukčije izgledao grad kojemu je prelazak rijeke ovisio o nestalnijim vezama.
Na peštanskoj strani sada nas čeka drukčiji ritam. Od mosta se otvaraju putovi prema bazilici, središnjim trgovima i obali uz Parlament. Za početak bih krenuo uz rijeku prema sjeveru: tako građevinu koju smo s Ribarske utvrde promatrali u panorami napokon upoznajemo izbliza.
↑ Povratak na sadržajParlament – država ispričana arhitekturom
Mađarski parlament, odnosno Országház, gotovo je nemoguće obuhvatiti jednim pogledom kada stojimo uz njega. Nizovi prozora, šiljci, kipovi i golema kupola djeluju drukčije nego s druge obale. Tamo se vidi sklad cjeline, ovdje njezina razrađenost. Arhitekt Imre Steindl oblikovao je građevinu u kojoj prevladava neogotika, uz elemente drugih povijesnih stilova. Kupola doseže 96 metara, a unutrašnjost čuva i Svetu krunu, jedan od najvažnijih simbola ugarske državnosti.[9]
Pred ovakvom se zgradom vrijedi prisjetiti vremena u kojemu je nastajala. Austro-Ugarska je imala složenu političku strukturu, a ugarski je dio Monarhije u vlastitoj prijestolnici gradio institucije koje su trebale pokazati povijesni kontinuitet i političko samopouzdanje. Parlament se obraća i rijeci i gradu, kao javno lice države. Ako je moguć ulazak, svečana unutrašnjost nastavlja tu priču; ako ostanemo izvana, dovoljno je obići trg i vratiti se do obale da bismo vidjeli koliko različitih dojmova stane u jednu građevinu.
Cipele na Dunavu – mjesto na kojemu se zastaje
Južnije od Parlamenta, uz sam rub obale, nalazi se spomenik Cipele na Dunavu. Željezne muške, ženske i dječje cipele podsjećaju na ljude koje su pripadnici fašističkoga pokreta Strelastih križeva ubijali uz rijeku tijekom završnih mjeseci Drugoga svjetskog rata. Žrtve, među kojima brojni budimpeštanski Židovi, prisiljavane su skidati obuću prije strijeljanja. Autori spomenika su Gyula Pauer i Can Togay.[10]
Mjesto je teško upravo zbog svoje jednostavnosti. U velikoj panorami palača i mostova odjednom gledamo nešto što pripada pojedincu: cipelu kakva je mogla stajati pred nečijim kućnim vratima. Ovdje treba ostaviti vremena i tišine. Ta se povijest kasnije nastavlja u židovskoj četvrti, ali već na obali postaje jasno da se Budimpešta ne može upoznati samo kroz njezine najsjajnije godine.
Bazilika svetoga Stjepana i peštanske ulice
Od obale se vraćamo među ulice prema Bazilici svetoga Stjepana. Posvećena je prvomu ugarskom kralju, čija je uloga u uspostavi kršćanskoga kraljevstva temeljna za mađarsku povijesnu predodžbu o vlastitim počecima. Gradnja je trajala desetljećima i uključivala više arhitekata, među njima Józsefa Hilda i Miklósa Ybla; crkva je posvećena 1905. U njoj se čuva relikvija poznata kao Sveta desnica, koja se štuje kao Stjepanova desna ruka.[11]
Prilaz Zrínyijevom ulicom lijepo postupno otkriva pročelje, a na trgu se prostor naglo širi. Nakon budimskih uspona ovdje dolazi do izražaja ravna Pešta: duge vizure, pravilniji nizovi pročelja i veliki javni prostori. U baziliku vrijedi ući zbog unutrašnjosti, a uspon prema vidikovcu daje drukčiji pogled od onoga s Budima. Sada smo među krovovima grada koji smo prije gledali preko rijeke.
U obližnjim ulicama počinje i druga vrsta razgledavanja. Ne tražimo više najvišu kupolu; pažnju nam odvlači netko tko stoji gotovo na našoj visini, kao da je upravo izišao u kratku ophodnju.
Policajac, prodavač novina i djevojčica na ogradi
Na križanju ulica Zrínyi i Október 6. stoji poznati brončani policajac, rad kipara Andrása Illyésa. S brkovima, zaobljenim trbuhom i starinskom odorom pripada zamišljenoj slici gradske svakodnevice s početka 20. stoljeća. Postavljen je 2008., što je lijep primjer kako novija skulptura može postati toliko prihvaćena da djeluje kao dugogodišnji stanovnik svoje ulice.[12]
Na Hildovu trgu susrećemo prodavača novina, skulpturu Rikkancs kipara Lajosa Szőkea. Figura s novinama u ruci lako može ostati u sjećanju kao poštar ili dostavljač, ali prikazuje uličnoga prodavača tiska. Dobro pristaje gradu u kojemu su novine i kavane nekoć bile važan dio javnoga života: vijest se mogla kupiti na ulici, pročitati za stolom i odmah pretvoriti u raspravu.[13]
Odavde se možemo spustiti prema dunavskoj promenadi i Vigadóu, gdje nas na ogradi uz tramvajsku prugu čeka Mala princeza, odnosno Kiskirálylány. Djelo Lászlóa Martona prikazuje djevojčicu s krunom, u ležernom položaju koji gotovo poziva prolaznika da sjedne pokraj nje. Za razliku od kraljevskih konjanika, ona ne traži da podignemo pogled. Dovoljno je stati uz ogradu, primijetiti sitno lice i pogledati prema Budimu iza nje.[14]
Te skulpture daju gradu prisnost koju velike građevine same ne mogu stvoriti. Pamtimo kupolu i most, ali se poslije često prisjetimo upravo toga policajca ili djevojčice. Njih valja razlikovati od još manjih figura koje nas čekaju na ogradama, zidovima i drugim neočekivanim mjestima.
Kolodkove minijature – potraga koja mijenja šetnju
Kipar Mihály Kolodko, rođen u Užhorodu, poznat je po malenim brončanim skulpturama razasutima Budimpeštom. Neke su povezane s popularnom kulturom, neke s gradskim životom, a neke nose povijesnu ili političku poruku. Među poznatima je mali crv Főkukac na budimskoj obali, lik iz mađarskoga crtanog filma. Dimenzije su važne: pokraj takve skulpture može se proći bez ikakva znaka da smo upravo propustili umjetničko djelo.[15]
Potraga za Kolodkovim figurama mijenja način gledanja grada. Počinjemo pregledavati ograde, rubove i niske zidove, pa usput primijetimo i detalje koje bismo inače zaobišli. Taj se obilazak može umetnuti u običnu šetnju ili mu posvetiti posebno poslijepodne. Dobro je pritom koristiti ažurnu kartu: minijature mogu biti premještene, oštećene ili uklonjene, pa sama stara fotografija ne jamči da ćemo ih pronaći na istome mjestu.[16]
Policajac, Mala princeza i Kolodkove figure pripadaju različitim autorima i različitim pričama. Zajedničko im je to što nam dopuštaju da umjetnost susretnemo usput, između dviju mnogo poznatijih adresa.
↑ Povratak na sadržajGerbeaud – građanska Budimpešta za stolom
Od dunavske promenade nije daleko do Vörösmartyjeva trga i kavane Gerbeaud. Povijest kuće počinje 1858., kada je Henrik Kugler otvorio slastičarnicu na drugome gradskom trgu; na današnju je lokaciju preselio 1870. Posao je poslije preuzeo i razvio švicarski slastičar Émile Gerbeaud, čije je prezime postalo jedno od najpoznatijih imena mađarskoga slastičarstva. Uz njegov se rad povezuju čokoladni proizvodi, mačji jezici i višnje u konjaku.[17]
U Gerbeaudu vrijedi sjesti s vremenom na raspolaganju. Drvo, mramor, lusteri i način posluživanja prizivaju građansku kulturu u kojoj je odlazak na kavu bio dio društvenoga rasporeda. Ovdje se može razumjeti zašto u srednjoeuropskome gradu kavana ponekad postaje znamenitost ravnopravna muzeju. U njoj se čuva način boravka u javnome prostoru: za stolom se ostaje, razgovara i promatra život trga.
Dobro je kušati nešto iz slastičarske tradicije. Zserbó, kolač povezan s Gerbeaudovim imenom, spaja slojeve tijesta s orasima, pekmezom od marelica i čokoladom. U takvu komadu kolača nalazimo poznate srednjoeuropske okuse, ali i lokalni rukopis. Nakon duge šetnje to je dovoljno dobar razlog da plan obilaska malo pričeka.
Váci ulica i Velika tržnica – od izloga do paprike
Od Vörösmartyjeva trga možemo nastaviti Váci ulicom prema jugu. U njezinu se turističkom prometu lako izgubi pažnja za same zgrade, pa vrijedi povremeno podignuti pogled iznad izloga. Na kraju ove dionice, blizu Mosta slobode i Fővámova trga, dolazimo do Velike tržnice, odnosno Nagyvásárcsarnok. Otvorena je 1897., a projektirao ju je Samu Pecz.[18]
Već je sama željezna konstrukcija razlog za ulazak. Pod visokim krovom nižu se štandovi, proizvodi i natpisi, a obilazak napokon uključuje ono od čega grad svakodnevno živi. Paprika, suhomesnati proizvodi, povrće i hrana daju drugu sliku Mađarske od one koju smo gledali na pročeljima palača. Tržnica ima snažnu turističku stranu, ali i dalje vrijedi pogledati što se prodaje, usporediti ponudu i zastati ondje gdje se priprema nešto toplo.
Ovo je prirodan završetak jedne šetnje kroz središnju Peštu. Za nastavak prema Andrássyjevoj aveniji najbolje je odvojiti drugi obilazak ili se vratiti javnim prijevozom prema središtu, umjesto da sve gradske četvrti pokušamo nagurati u jedno poslijepodne.
Andrássyjeva avenija i Opera – grad izlazi na pozornicu
Andrássyjeva avenija otvara drukčiju Peštu: široku, pravilnu i reprezentativnu. Njezine palače i vile svjedoče o urbanističkoj ambiciji 19. stoljeća, a zajedno s podzemnom željeznicom pripadaju UNESCO-ovoj svjetskoj baštini. Šetnja prema Gradskom parku otkriva kako se gusto središte postupno otvara prema prostranijim dijelovima avenije.[19]
Najvažnije zaustavljanje na početnoj dionici jest Mađarska državna opera. Neorenesansnu građevinu projektirao je Miklós Ybl, a otvorena je 1884. u nazočnosti Franje Josipa. Izvana djeluje svečano i odmjereno; unutrašnjost, sa stubištima, oslikom i gledalištem, otkriva koliko je kulturna ustanova tada značila za ugled grada.[20]
Opera zaslužuje ulazak na predstavu ili obilazak. Zgrada se najbolje razumije kada zamislimo večernji dolazak publike, susrete na stubištu i grad koji se tu okupljao kako bi slušao glazbu, ali i vidio samoga sebe. Nakon nje možemo nastaviti pješice ili potražiti stepenice koje vode u jedan od najzanimljivijih dijelova ove rute.
Žuti metro – kad vožnja postane otkrivanje povijesti
Žuta linija M1, poznata kao milenijska podzemna željeznica, otvorena je 2. svibnja 1896. Najstarija je podzemna željeznica kontinentalne Europe. U uobičajenoj usporedbi europskih metroa navodi se kao druga nakon Londona; izraz „prva na kontinentu” najjasnije opisuje njezino posebno mjesto u povijesti. Nastala je u vrijeme milenijskih svečanosti, kao prometna veza prema prostoru velikih događanja i kao vidljiv dokaz gradskoga tehničkog napretka.[21]
Silazak je kratak, a povijesne su postaje malene i plitko pod ulicom. To je prvi dio iznenađenja. Umjesto velikih podzemnih hala ulazimo u razmjerno intiman prostor, s oblogama, stupovima i natpisima koji čuvaju karakter stare linije. Vlakovi koji danas voze nisu originalni iz 1896., ali mjerilo postaja i odnos prema ulici omogućuju da osjetimo koliko je drukčije izgledala rana podzemna željeznica.
Ovdje vožnja metroom postaje otkrivanje povijesti. Dok nad nama prolazi Andrássyjeva avenija, putujemo trasom koja pripada istome razdoblju gradskih ambicija. Opera, Trg heroja i Gradski park prestaju biti odvojene točke na karti: povezuje ih prometno rješenje kojim je grad želio približiti novu budućnost svojim stanovnicima.
Vrijedi se voziti nekoliko postaja i dio puta prijeći pješice. Na Deákovu trgu nalazi se i Muzej milenijske podzemne željeznice, smješten u dijelu nekadašnjega tunela, gdje stara vozila i izlošci nadopunjuju iskustvo vožnje.[21] Tako najobičnija odluka o prijevozu postaje ravnopravan dio razgledavanja grada.
↑ Povratak na sadržajTrg heroja, Gradski park i termalna Budimpešta
Na Trgu heroja stali smo za zajedničku fotografiju. Iza grupe spomenici i kolonada, iznad nas vedro ožujsko nebo, a ispred objektiva osmijesi i mahanje. To mi je draga uspomena s putovanja za Dan žena: na trgu koji govori o velikim imenima mađarske povijesti ostala je i jedna naša, sasvim osobna slika Budimpešte.
Na završetku avenije otvara se Trg heroja. Milenijski spomenik povezuje konjaničke likove sedmorice mađarskih vođa s galerijom vladara i drugih povijesnih osoba. Visoki središnji stup posvećen je arkanđelu Gabrijelu. Trg je počeo dobivati današnji oblik u vrijeme svečanosti 1896., ali cjelina je nastajala i tijekom sljedećih desetljeća.[22]
Ovo je povijest koju je država odabrala prikazati javno i monumentalno. Zanimljivo je proći uz figure i vidjeti koga se pamti, kako je predstavljen i koju ulogu dobiva u zajedničkoj priči. Poslije gradskih ulica otvoreni prostor trga može djelovati gotovo pozornicom; iza njega Gradski park, odnosno Városliget, donosi opušteniji nastavak šetnje, s jezerom i slikovitim kompleksom Vajdahunyad.
Anonymus – kroničar bez lica
U blizini Vajdahunyada pažnju privlači sjedeći lik s kapuljačom, knjigom i pisaljkom. To je Anonymus, rad kipara Miklósa Ligetija, postavljen 1903. Predstavlja anonimnoga autora srednjovjekovnoga djela Gesta Hungarorum, povezanoga s dvorom kralja Bele, najčešće Bele III. Identitet kroničara nije pouzdano utvrđen, pa lice skriveno pod kapuljačom lijepo prenosi upravo ono što o njemu ne znamo.[31]
Na fotografiji se vidi koliko ta figura odudara od svečanih konjanika na Trgu heroja. Sjedi među stablima, gotovo povučena u vlastiti posao. Kao piscu i čovjeku kojega zanima povijest, privlačan mi je taj prizor: o nekome ne znamo ni ime, a njegov je tekst preživio stoljeća. Nakon velikih spomenika vladarima, i jedan čovjek s pisaljkom dobio je svoje mjesto u gradu.
U parku se nalaze i kupališta Széchenyi, otvorena 1913. Njihova povijest uvodi važan dio budimpeštanskoga života: korištenje termalnih voda. Žuta pročelja i vanjski bazeni pripadaju najpoznatijim gradskim prizorima, ali kupalište traži vrijeme za sam doživljaj. Ako mu posvetimo nekoliko sati, dan ćemo završiti drukčije nego da samo nastavimo obilaziti spomenike.[23]
Židovska četvrt – iza pročelja i dvorišta
Za povratak u gušći gradski život biramo povijesnu židovsku četvrt. Njezino najpoznatije vjersko središte jest Velika sinagoga u ulici Dohány, posvećena 1859. Monumentalna građevina s prepoznatljivim tornjevima i maurskim motivima svjedoči o važnosti zajednice koja ju je podignula. Uz sinagogu su muzej i memorijalni prostori, pa posjet obuhvaća i vjerski život i povijest progona.[24]
U ovoj četvrti treba se prisjetiti ratnoga geta i holokausta. Ulice kojima danas prolazimo prema restoranima i barovima nose i tu povijest. Memorijali je vraćaju u javni prostor, a posjet sinagogi daje nužan kontekst za sve što ćemo poslije gledati. Dobro je ostaviti dovoljno vremena prije nastavka u okolne ulice.
Posebno su zanimljivi prolazi i unutarnja dvorišta. Grad koji s avenije djeluje zatvoren pročeljima ovdje se otvara iznutra: iza jednoga ulaza može se pojaviti čitav mali svijet lokala, stubišta i galerija. U takvu je gradskom tkivu nastala i jedna od najpoznatijih suvremenih budimpeštanskih pojava.
Szimpla Kert – drugi život starih zgrada
Szimpla Kert nalazi se u ulici Kazinczy i jedno je od ključnih imena kulture ruin barova, lokala uređenih u starim i zapuštenim zgradama. Projekt je počeo 2002., a na današnju lokaciju preselio se 2004. Prostor s dvorištem, manjim sobama, galerijama i neobično složenim namještajem postao je mjesto izlaska, susreta i različitih kulturnih događanja.[25]
Najzanimljivije je što se ne pokušava stvoriti dojam savršeno dovršenoga interijera. Stari predmeti dobivaju nove namjene, neusklađene stolice dijele isti prostor, biljke se spuštaju s galerija, a zidovi ostaju puni tragova. Pogled se stalno zadržava na nečemu što na drugome mjestu možda ne bismo ni primijetili. U Szimpli upravo taj spoj stvari stvara cjelinu.
Vrijedi je povezati s ostalim iskustvima grada. Na Budimu gledamo obnovljenu kraljevsku povijest, u Gerbeaudu građansku eleganciju, a ovdje staroj se zgradi daje nova javna svrha drukčijim sredstvima. Budimpešta ima dugu povijest razaranja i ponovnih početaka; ruin barovi pripadaju njezinu suvremenom odgovoru na pitanje što učiniti s prostorima koji su izgubili prvotnu ulogu.
Za promatranje detalja praktičniji je mirniji dio dana. Navečer prostor prvenstveno živi kao popularno izlazište, s gužvom i bukom koje prirodno mijenjaju doživljaj.
New York Café – raskoš i književnost pod istim stropom
Od ulice Kazinczy možemo nastaviti prema Erzsébetovu bulevaru i New York Caféu. Kavana je otvorena 1894. u palači podignutoj za osiguravajuće društvo New York Life. Arhitekt Alajos Hauszmann, uz suradnike, sudjelovao je u stvaranju zgrade čiji prizemni prostor obilježavaju stupovi, pozlata, oslikani stropovi i obilje dekoracije. Već pogled s ulaza objašnjava zašto je postala jedna od najfotografiranijih kavana grada.[26]
Uz njezino ime gotovo uvijek dolazi izraz „najljepša kavana na svijetu”. To je glas po kojemu je poznata i kojim se sama predstavlja; ljepotu kavane ipak ne treba pretvarati u objektivnu svjetsku ljestvicu. Ovdje je važnije razumjeti što nas dočeka kada sjednemo pod taj strop. Raskoš obuhvaća čitav prostor, pogled stalno odlazi prema gore, a obična narudžba kave dobiva gotovo svečanu scenografiju.
No New York Café vrijedi upoznati i kroz njegovu književnu prošlost. U njemu su se sastajali pisci, novinari i umjetnici, među njima Ferenc Molnár i Dezső Kosztolányi. Kavane su nudile novine, stol, društvo i mogućnost da se satima ostane u središtu gradskoga života. U takvim su prostorima nastajali tekstovi, sklapala se poznanstva i širile ideje. Za mene je taj dio priče jednako privlačan kao oslikani strop.[27]
Uz Molnára se veže legenda da je ključ kavane bacio u Dunav kako se nikada ne bi zatvorila. Priču treba ostaviti u području kavanske predaje, ali ona dobro govori o načinu na koji je grad doživljavao takva mjesta: kao prostor koji bi trebao ostati otvoren dok god ima ljudi kojima treba društvo, razgovor ili stol za pisanje.[28]
Gerbeaud i New York Café vrijedi posjetiti odvojeno, s dovoljno vremena za svaki. Prvi nas vraća slastičarskoj tradiciji i životu središnjega trga, drugi snažnije uvodi u spektakl velikoga kavanskog interijera i književna okupljanja. Danas su oba turistički vrlo poznata, pa i čekanje i cijene pripadaju stvarnosti posjeta. Povijesna priča postaje uvjerljivija kada je doživimo za stolom, uz pogled koji se napokon ne mora žuriti dalje.
↑ Povratak na sadržajBudimpešta na tanjuru
Nakon toliko hodanja grad se počinje čitati i po mirisima. Lángos, kod nas često pisan langoš, prženo je tijesto koje se u klasičnoj varijanti poslužuje s češnjakom, kiselim vrhnjem i ribanim sirom. Najviše smisla ima svjež i vruć: rubovi su hrskaviji, sredina mekša, a nadjev jednostavan. Dovoljno je zasitan da ga treba računati kao ozbiljnu stanku u obilasku.[29]
Kürtőskalács pripada drugoj, slatkoj vrsti uličnoga iskušenja. Trake tijesta omataju se oko valjkastoga kalupa, peku uz okretanje i dobivaju karameliziranu površinu, često s cimetom ili drugim posipom. Ta je slastica povezana sa sekuljskom mađarskom tradicijom Transilvanije, a u Budimpešti je odavno čest prizor. Vrijedi je uzeti toplu, kada se vanjska korica i mekana unutrašnjost najbolje osjete.[29]
Za stolom treba dati priliku i jelima koja traže žlicu. Mađarski gulyás najčešće je juha s mesom, paprikom i krumpirom, što može iznenaditi onoga tko pod gulašem očekuje samo gusti mesni umak. Za takav je doživljaj bliži pörkölt. Tu je i paprikás csirke, piletina u umaku s paprikom i vrhnjem, često uz nokedli, sitne valjuške, te halászlé, riblja juha snažno povezana s paprikom.[30]
Poslije dolaze kolači: dobos torta sa slojevima i karameliziranim vrhom, rétes, odnosno savijača, ili somlói galuska, desert s komadima biskvita, čokoladnim umakom i šlagom. Nema potrebe sve kušati u jednome danu. Hrana najbolje ulazi u putovanje kad joj nađemo prirodno mjesto: langoš nakon tržnice, kolač uz kavu, večera nakon povratka s obale. Tako ostaje povezana s gradom i danom koji smo u njemu proveli.
Noćna plovidba Dunavom – Budimpešta u zlatnom svjetlu
Navečer smo se ukrcali na brod i krenuli u panoramsku vožnju Dunavom. Nakon dnevnih obilazaka bilo je lijepo pustiti da grad sada prolazi pokraj nas. Obale su se osvijetlile, obrisi palača izdvojili iz tame, a svjetlost se na vodi lomila u dugim, nemirnim odrazima. Budimpešta je s rijeke izgledala svečanije nego s ulice, kao da su se sve građevine koje smo tijekom dana gledali izbliza odjednom našle u istome prizoru.
Najviše me se dojmio Parlament. Osvijetljena kupola, tornjevi i dugačko pročelje jasno su se ocrtavali prema tamnome nebu, a ispod njih Dunav je nosio zlatne odraze. S broda se njegova veličina doživljava drukčije: pogled može prijeći cijelom građevinom, od jednoga kraja do drugoga. Fotografija je sačuvala taj prizor, ali teško prenosi kretanje vode i osjećaj koji imaš dok prolaziš ispred njega. Ta je noćna vožnja zaista bila prekrasna.
Na budimskoj strani iznad obale svijetlila je kraljevska palača. Na jednoj mi je fotografiji u prvome planu ostala podignuta čaša, iza nje rijeka i osvijetljeni dvorac. Draga mi je upravo zbog toga običnog detalja usred velike panorame. Podsjeća me na večer provedenu na brodu, na naše putovanje i na zadovoljstvo što smo nakon svih šetnji Budimpeštu upoznali i s vode.
Kad se prisjetim toga ožujskog putovanja, uz Parlament u noći dolazi i grupa na Trgu heroja, kameni luk pred Matijinom crkvom i cvijeće uz Cipele na Dunavu. Vrlo različiti prizori, svaki sa svojim raspoloženjem. Zbog njih mi Budimpešta ostaje bliska: u njezinoj se velikoj povijesti uvijek nađe mjesta i za uspomenu s vlastitoga putovanja.
