Od Koloseuma i carskih foruma do Fontane di Trevi, rimskih stolova i molitve na Trgu svetoga Petra: šetnja gradom u kojemu se velika povijest neprestano susreće s nečijom osobnom pričom.
S posljednjega hodočašća u Rimu nosim nekoliko sasvim različitih uspomena: pogled na Forum s Kapitolija, Michelangelova Mojsija, vodu Fontane di Trevi i naše iščekivanje na Trgu svetoga Petra. Teško ih je posložiti prema važnosti. Jedna pripada antičkoj povijesti, druga umjetnosti, treća običnom užitku šetnje, a posljednja nečemu mnogo osobnijem. U Rimu se ionako sve to stalno isprepleće. Iz crkve izlazimo među automobile, uz ostatke carskoga grada prolazimo prema kavi, a na trgu punom različitih jezika odjednom prepoznamo vlastitu pjesmu.
Volim kada grad mogu upoznavati hodajući i povezivati njegova mjesta s ljudima koji su u njima živjeli. Rim za takvu šetnju daje gotovo previše materijala. Zato ovaj članak prati nekoliko povezanih cjelina: antičko središte, trgove povijesne jezgre, Vatikan, velike bazilike i gradske četvrti uz Tibar. Mjesta koja smo posjetili na hodočašću povezao sam s drugim važnim rimskim znamenitostima, kako bi priča mogla poslužiti i onome tko tek priprema svoj prvi dolazak. Za sve što slijedi treba više dana i poneka vožnja; pokušaj da se čitav Rim ugura u jednu šetnju završio bi umornim nogama i površnim uspomenama.
Tibar, brežuljci i grad koji je prerastao vlastite početke
Rimsku povijest najlakše je početi uz Tibar. Rijeka je omogućavala promet, povezivala unutrašnjost s morem i istodobno postavljala granice koje je trebalo premostiti. Na brežuljcima uz nju nastajala su naselja iz kojih će se razviti grad. Priča o Romulu i Remu, vučici i osnutku 753. godine prije Krista pripada rimskoj predaji o vlastitim počecima. Povijesni se grad oblikovao postupnije, a upravo je razlika između predaje i arheologije dobar uvod u Rim: ono što su Rimljani vjerovali o sebi često je jednako važno za razumijevanje njihovih spomenika kao i ono što danas možemo dokazati.
Kraljevsko razdoblje, Republika, Carstvo, papinski Rim i prijestolnica suvremene Italije ostavili su različite gradove na istome mjestu. Ponekad doslovno jedan nad drugim, ponekad uklopljene u iste zidove. Kada se uz prometnu ulicu pojavi niz antičkih stupova, ne gledamo izdvojeni komadić prošlosti. Gledamo prostor koji je mijenjao namjenu, razinu tla, susjede i vlasnike, a ipak ostao dio grada. Povijesna jezgra zbog toga se ne upoznaje samo pamćenjem znamenitosti nego i praćenjem tih promjena.[1]
Carevi, pape i umjetnici koji su oblikovali Rim
Prije obilaska dobro je zapamtiti nekoliko imena. August pripada počecima Carstva; uz Vespazijana i Tita vežemo Koloseum; Trajan i Hadrijan ostavili su neke od najprepoznatljivijih antičkih građevina. Konstantin važan je za nastanak velikih kršćanskih bazilika. U njegovu se vremenu otvara i priča o njegovoj majci, svetoj Jeleni, koja mi je na ovom putovanju bila posebno važna. Ta imena ne treba učiti kao popis vladara: dovoljno ih je povezati s konkretnim mjestima koja ćemo vidjeti.
Poslije ćemo sve češće susretati pape kao naručitelje i umjetnike kao ljude koji njihovim zamislima daju oblik. Michelangelo, Rafael, Gian Lorenzo Bernini i Francesco Borromini pojavljuju se u različitim dijelovima iste šetnje. Pritom se rimska raskoš bolje razumije kada uz ljepotu vidimo i ambiciju naručitelja. Palače, fontane, obelisci i golema pročelja oblikovali su javnu sliku vlasti. Grb na građevini zato vrijedi pogledati gotovo jednako pažljivo kao skulpturu pod njim: govori nam tko je želio ostati zapamćen.
Koloseum – iza najpoznatije rimske slike
Pred Koloseumom lako je imati osjećaj da smo građevinu već upoznali, toliko smo je puta vidjeli na fotografijama. Tek izbliza postanu jasni njezina veličina, dubina arkada i razlika između sačuvanih dijelova. Flavijevski amfiteatar nastao je u 1. stoljeću, za careva iz dinastije Flavijevaca. U njemu su se održavale gladijatorske borbe i lovovi na životinje, predstave kojima su se pokazivali bogatstvo, organizacija i moć carskoga Rima. Složen sustav prolaza i prostora za publiku svjedoči koliko je inženjerskoga znanja stajalo iza takve zabave.[2]
Vrijedi usporiti i pokušati zamisliti građevinu u uporabi: mnoštvo koje pronalazi svoje mjesto, buku s tribina i rad ljudi koji su održavali čitav sustav. Prizor odmah postaje manje udaljen, ali i manje bezazlen. Iza divljenja arhitekturi ostaje nasilje na kojemu je velik dio programa počivao. Kasnija stoljeća donijela su druge namjene, od stanovanja i radionica do vađenja građevnoga materijala. Ruševina koju danas fotografiramo rezultat je i tih života poslije Carstva. Za posjet se zato isplati ostaviti vremena i za pogled na konstrukciju, a ne samo na mjesto nekadašnje arene.
Konstantinov slavoluk – pobjeda na pragu novoga doba
Uz Koloseum stoji Konstantinov slavoluk, podignut 315. godine u spomen na carevu pobjedu nad Maksencijem kod Milvijskoga mosta 312. Na reljefima nisu svi dijelovi iz Konstantinova vremena: korišteni su elementi starijih spomenika povezanih s Trajanom, Hadrijanom i Markom Aurelijem. U istoj se građevini tako susreću umjetnost različitih razdoblja i politička potreba novoga vladara da svoju vlast poveže s uglednim prethodnicima.[3]
Za našu je rimsku priču ovo važan prijelaz. Konstantina ćemo ponovno susresti kod Laterana, a preko njegove majke Jelene i u bazilici Santa Croce in Gerusalemme. Pritom treba izbjeći često pojednostavljenje: Konstantin nije proglasio kršćanstvo državnom religijom. Njegovo vrijeme donijelo je slobodu kršćanskoga bogoslužja i snažnu carsku potporu Crkvi; proglašenje nicejskoga kršćanstva službenom vjerom Carstva pripada kasnijemu 4. stoljeću. Pred slavolukom još smo u svijetu rimske carske pobjede, ali bazilike koje ćemo posjetiti pokazuju koliko se toga uskoro promijenilo.
Forum i Palatin – gdje je grad upravljao svijetom
Između Palatina i Kapitolija pruža se Rimski forum. Na prvi pogled ostaci stupova, zidova i popločenja traže dosta mašte. Dobro je zamisliti trg ispunjen građevinama, govorima, sudskim postupcima, vjerskim obredima i ljudima koji se probijaju prema vlastitim poslovima. Forum je bio mjesto na kojemu su se politički i svakodnevni život neposredno dodirivali. Njegove bazilike u antičko su doba služile javnim poslovima, među ostalim sudovanju; sama riječ zato nas ovdje ne treba odmah odvesti prema kršćanskoj crkvi.
Uz Via Sacra, ostatke hramova i slavoluke lakše se shvati koliko je javni prostor bio ispunjen porukama. Tko je pobijedio, kome se zahvaljuje, koji je vladar obnovio građevinu: sve je imalo svoju vidljivu oznaku. Iznad toga prostora uzdiže se Palatin, povezan s najstarijim predajama o gradu i kasnijim carskim rezidencijama. Obilazak Foruma i Palatina ima smisla doživjeti kao zasebnu veliku cjelinu. Pogled s okolnih uzvisina pomaže u snalaženju, ali silazak među ostatke građevina daje drukčiji osjećaj njihova mjerila.[1]
Kapitolij – pogled koji povezuje ruševine
Na našem sam putovanju Forum promatrao i s Kapitolija. Taj mi je pogled ostao u sjećanju jer razasutim ostacima odjednom daje prostorni smisao. Vidimo dolinu, raspored građevina i uzvisine koje je zatvaraju. Poslije, kada se prisjećamo pojedinoga hrama ili slavoluka, imamo mjesto na koje ga možemo smjestiti. Takvi pogledi na grad važni su mi gotovo kao i ulazak u samu znamenitost.
Na Kapitoliju nas čeka i Piazza del Campidoglio, trg čije je preoblikovanje osmislio Michelangelo. Uz njega se nalaze Kapitolijski muzeji, pa se ovdje mogu povezati šetnja, panorama i susret s antičkom umjetnošću. S druge strane otvara se put prema Piazzi Venezia i bijelom spomeniku Vittoriju Emanuelu II. U nekoliko minuta prelazimo od ostataka antičkoga središta do prostora koji govori o nastanku moderne talijanske države. Rim tako stalno mijenja povijesnu temu, često prije nego što smo stigli dovršiti prethodnu.[4]
Trajanov stup – rat ispričan u kamenu
Uz područje carskih foruma stoji Trajanov stup, podignut 113. godine u čast carevih ratova u Dakiji. Spiralni reljef penje se uz tijelo stupa poput duge slikovne pripovijesti. Prikazuje vojnike u pokretu, gradnju, prijelaze i susrete, čitav organizirani svijet vojske na pohodu. Trajan se pojavljuje više puta, kao stalno prisutan vladar. Spomenik je dragocjen povijesni izvor, ali njegovu poruku treba čitati imajući na umu da pobjednik određuje što ćemo vidjeti.[5]
S tla ne možemo razabrati svaki prizor i nema smisla pretvarati se da možemo. Dovoljno je pratiti kako reljef obavija stup i shvatiti zamisao: careva se pobjeda pretvara u trajnu javnu sliku. Na vrhu danas stoji sveti Petar, postavljen ondje u 16. stoljeću umjesto nestaloga antičkog kipa. Jedan pogled odozdo prema vrhu tako obuhvaća i carsku prošlost i kasniji papinski grad. To je jedna od onih rimskih pojedinosti koje se lako propuste ako znamenitost samo evidentiramo imenom.
San Pietro in Vincoli – susret s Michelangelovim Mojsijem
Od antičkoga područja vrijedi skrenuti prema crkvi San Pietro in Vincoli, svetomu Petru u okovima. Na našem smo putovanju ovdje zastali pred Michelangelovim Mojsijem. Skulptura je dio grobnoga spomenika pape Julija II., zamišljenoga u mnogo većem opsegu od ostvarenoga. Mojsije sjedi, ali tijelo djeluje napeto, kao da se upravo sprema ustati. Pogled, ruke i nabori odjeće drže pažnju i kada oko njega nema ničega što bi dodatno objašnjavalo prizor.
Na njegovoj se glavi vide rogovi, poznata ikonografska pojedinost povezana s latinskim prijevodom biblijskoga opisa Mojsijeva lica nakon susreta s Bogom. Crkva čuva i okove koji se štuju kao relikvija svetoga Petra; njihovu priču treba čitati unutar crkvene predaje. Već u jednom posjetu tako susrećemo apostolsku pobožnost, papinsku želju za trajnim spomenikom i umjetnika čije djelo privlači posjetitelje stoljećima poslije. Rimskih je crkava mnogo, ali upravo zbog Mojsija ova zaslužuje posebno mjesto u obilasku.[6]
Panteon – nebo otvoreno usred građevine
Šetnju povijesnom jezgrom možemo započeti na Piazzi della Rotonda, pred Panteonom. Natpis na pročelju spominje Marka Agripu, naručitelja ranijega hrama, dok je današnja građevina najvećim dijelom povezana s Hadrijanovim vremenom. Godine 609. posvećena je kao kršćanska crkva, Santa Maria ad Martyres. Zato pri ulasku istodobno susrećemo jedan od velikih sačuvanih antičkih prostora i crkvu koja se stoljećima koristi za bogoslužje.
Najviše pažnje privlači otvor u kupoli, oculus. Visina prostora i promjer rotonde približno su jednaki, oko 43 metra, a otvor prema nebu mijenja svjetlost u unutrašnjosti. Kroz njega ulazi i kiša, koja se odvodi kroz otvore u podu. Taj jednostavan podatak ruši jednu od upornih turističkih priča da u Panteon nikada ne kiši. Ovdje je stvarna građevina zanimljivija od takve dosjetke: nebo je doslovno dio doživljaja prostora. U Panteonu je i Rafaelov grob, još jedan razlog da pogled spustimo s kupole i obiđemo unutrašnjost.[7]
Piazza Navona – barok na temeljima stadiona
Od Panteona je kratak put do Piazze Navona. Izduženi oblik trga naslijedio je raspored Domicijanova stadiona, na kojemu su se održavala atletska natjecanja. Kad jednom znamo što je bilo ovdje, rubovi trga postaju razumljiviji: kuće i crkva zauzimaju prostor oko nekadašnje arene. Površina se promijenila, ali je starija građevina i dalje odredila oblik jednoga od najpoznatijih rimskih okupljališta.
U sredini stoji Berninijeva Fontana četiriju rijeka, s personifikacijama Dunava, Nila, Gangesa i Río de la Plate, dok je crkvu Sant’Agnese in Agone snažno obilježio Borrominijev rad. Ovdje se dobro vidi kako barok oblikuje cjelinu trga: voda, kamen, pročelja i otvoreni prostor računaju na pogled čovjeka koji dolazi pješice. Treba obići fontanu sa svih strana. Položaji figura i odnosi među njima mijenjaju se svakim korakom, a ono što je na fotografiji djelovalo kao jedna slika postaje niz različitih prizora.[8]
Caravaggio – malo skretanje prema velikom slikarstvu
Između Panteona i Navone nalazi se San Luigi dei Francesi, crkva svetoga Ljudevita Francuskoga, poznata po Caravaggiovim slikama iz života svetoga Mateja. Takva mjesta dobro pokazuju zašto u Rimu treba ostaviti malo slobodnoga vremena. Iza pročelja pokraj kojega bismo inače prošli može se nalaziti umjetnost zbog koje bi drugdje putnik planirao čitav posjet. Ovdje je ona još uvijek povezana s kapelom i crkvom za koje je nastala.[9]
Pred tim slikama vrijedi najprije samo gledati: odakle dolazi svjetlost, koje lice osvjetljava i kamo nas vodi nečija ruka. Caravaggiove prizore ne doživljavamo kao uredno udaljen svijet. Ljudi u njima imaju težinu, sumnju i nagle pokrete. Nakon svijetlih trgova takav susret u crkvenoj unutrašnjosti mijenja ritam šetnje. Dobro je da ga promijeni; Rim postaje zamoran kada od svih njegovih mjesta tražimo isti brzi doživljaj.
Fontana di Trevi – voda koja zauzima cijeli trg
Prilaz Fontani di Trevi dio je njezina učinka. Ulice ne pripreme čovjeka sasvim na ono što se otvori između pročelja: golema vodena scena, stijene, figure i palača koja im postaje pozadina. Fontana je građena u 18. stoljeću prema projektu Nicole Salvija, a dovršena 1762. Središnji lik predstavlja Okeana, personifikaciju velike vodene sile; često ga se olako nazove Neptunom, ali ta dva lika ovdje ne treba zamijeniti.[10]
Na našem je obilasku i Trevi bio jedna od onih stanica na kojoj je teško istodobno gledati sve i pronaći vlastito mjesto među drugim posjetiteljima. Ipak, dovoljno je na trenutak odustati od traženja savršene fotografije pa pogledati kako je voda povezana s kamenom. Skulpture izrastaju iz stijena, a pročelje nad njima djeluje poput pozornice. Običaj bacanja novčića i priča o povratku u Rim pripadaju turističkoj tradiciji. Meni se čini da grad razlog za povratak pronađe i bez novčića: uvijek nešto ostane iza sljedećega ugla.
Španjolske stube i Rim pjesnika
Od Trevija nastavljamo prema Piazzi di Spagna i Španjolskim stubama, koje se uspinju do crkve Trinità dei Monti. U podnožju je fontana Barcaccia, nalik niskom, napola potonulom čamcu. Stube su lijep primjer kako i veza između dviju razina grada može postati veliko arhitektonsko djelo. Za promatranje cjeline vrijedi se odmaknuti na trg, a zatim pri usponu nekoliko puta okrenuti.
Ovaj dio Rima povezan je i s putnicima, umjetnicima i književnicima koji su ovdje boravili. Uz trg se veže uspomena na Johna Keatsa, a obližnje ulice podsjećaju na vrijeme kada je dolazak u Italiju bio važan dio europskoga umjetničkog obrazovanja. Danas izlozi modnih kuća privlače jednako mnogo pogleda kao pročelja, ali taj stariji književni Rim još se može pronaći. Piscu je ovdje prirodno pomisliti koliko je različitih ljudi došlo u isti grad uvjereno da ga prvi put vidi sasvim svojim očima.[11]
Prema Tiberu – mostovi i Anđeoska tvrđava
Za odlazak prema Vatikanu lijepo je sačuvati prilaz preko Tibera. Uz rijeku se prostor otvara, a Anđeoska tvrđava, Castel Sant’Angelo, pokazuje koliko se namjena može izmijeniti unutar iste građevine. Nastala je kao Hadrijanov mauzolej, a kasnije je postala utvrđeno uporište povezano s papinskim Rimom. Njezino teško kružno tijelo znatno se razlikuje od crkvenih pročelja prema kojima nastavljamo.[1]
Ovdje bih ostavio vremena i za samu obalu. Nakon uskih ulica pogled uz rijeku daje predah, a udaljena kupola svetoga Petra postupno preuzima pažnju. Rim nije posložen tako da se svaka velika građevina pokaže odmah i u cijelosti. Često ga najljepše doživimo u prilazu, dok se pojedini dijelovi slike tek povezuju. Prelazak mosta zato može biti jednako važan dio obilaska kao i dolazak pred znamenitost.
Bazilika svetoga Petra – stoljeća gradnje nad apostolovim grobom
Bazilika svetoga Petra podignuta je na mjestu štovanja apostolova groba. Današnja je građevina zamijenila stariju baziliku iz Konstantinova doba; gradnja je započela 1506., a posveta je uslijedila 1626. Na njezinu su oblikovanju radili brojni arhitekti, među njima Bramante, Michelangelo i Carlo Maderno. Zato je pri promatranju važno imati na umu trajanje pothvata: ono što danas doživljavamo kao skladnu cjelinu nastajalo je kroz različite zamisli i više naraštaja.[12]
Pred bazilikom je Berninijev trg s kolonadama, a unutra pažnju privlače Michelangelova Pietà, golemi prostor pod kupolom i Berninijev baldahin. Veličina lako zavara: skulpture i arhitektonski dijelovi djeluju manji nego što jesu jer je sve oko njih golemo. Dobro je izabrati nekoliko mjesta na kojima ćemo zastati i pustiti da nam se pogled navikne. Jednu važnu stvar treba zapamtiti već ovdje: rimska katedrala nalazi se na Lateranu. Sveti Petar ima iznimno mjesto u katoličkom svijetu, ali biskupska stolica rimskoga biskupa pripada drugoj bazilici.
Vatikanski muzeji i Sikstinska kapela
Vatikanski muzeji zaslužuju zaseban dio dana. Treba razlikovati njihov obilazak od dolaska u baziliku svetoga Petra: riječ je o različitim posjetima, s vlastitim ulazima i organizacijom. U velikim zbirkama lako se umoriti prije dolaska do prostora koje smo najviše željeli vidjeti. Zato je korisnije unaprijed izabrati nekoliko cjelina nego pokušati svemu posvetiti jednaku pažnju. Među najpoznatijima su Rafaelove sobe, ukrašavane radom Rafaela i njegove radionice početkom 16. stoljeća.[13]
U Sikstinskoj kapeli Michelangelove freske na svodu, nastale 1508.–1512., i kasniji Posljednji sud, slikan 1536.–1541., pripadaju različitim razdobljima njegova života. Vrijedi pogledati kako se razlikuju raspored figura, napetost i osjećaj prostora. Najpoznatiji detalj stvaranja Adama samo je malen dio cjeline. Posjetitelj koji čitavo vrijeme traži isključivo dvije gotovo spojene ruke može propustiti velik dio onoga što ga okružuje. Takva umjetnost traži malo vremena i spremnost da pogled luta prije nego što se na nečemu zaustavi.[14]
Angelus – trenutak u kojemu je Rim postao osoban
Za mene najvažnija uspomena iz Vatikana nije vezana uz građevinu. Na Trgu svetoga Petra bio sam s petnaestak hodočasnika iz Hrvatske, među brojnim drugim zajednicama koje su čekale Svetoga Oca. Prije njegova pojavljivanja moj je brat u Kristu Marko započeo pjesmu. Orila se trgom dok smo iščekivali zajedničku molitvu. U tom veselju bilo je nečega što se teško prenese opisom: toliko različitih ljudi, a osjećaj da smo se na istome mjestu okupili s razumljivom zajedničkom željom.
Dok sam prvi put u životu molio Angelus s Papom, na latinskome, u mislima mi je bio moj nono Bepo. Četrdeset je godina proveo kao zvonar i sakristan u našoj supetarskoj crkvi. Njegov svijet poznavao sam kroz zvona, crkvu i služenje koje se ponavlja iz dana u dan. Na velikom vatikanskom trgu ta mi je uspomena došla sasvim prirodno. Među svim rimskim razdobljima o kojima mogu pripovijedati, taj mi je trenutak najbliži: u dalekom gradu odjednom sam snažno osjetio nešto svoje, vezano uz obitelj i mjesto iz kojega dolazim.
Santa Maria Maggiore – mozaici koji pamte drukčiji Rim
Za obilazak velikih bazilika vraćamo se na drugu stranu grada. Santa Maria Maggiore, bazilika svete Marije Velike, posebno je važna zbog svojih mozaika iz 5. stoljeća. Njihov je nastanak povezan s vremenom pape Siksta III. i razdobljem nakon Efeškoga sabora. Uz kasnije kapele, strop i pregradnje ostao je sačuvan ranokršćanski slikovni sloj, pa u istoj unutrašnjosti gledamo vrlo različita razdoblja rimske pobožnosti i umjetnosti.[15]
Na našem smo hodočašću posjetili i ovu baziliku. Nakon tolikih monumentalnih prostora posebno je važno ponovno pronaći način pažljivoga gledanja. Kod mozaika treba usporiti, podignuti pogled i prihvatiti da se njihova priča ne otkriva odjednom. Sjaj površine, ponavljanje figura i raspored prizora pripadaju drukčijem likovnom jeziku od Michelangelovih tijela ili baroknoga pokreta. Upravo zbog tih razlika bazilike se ne stapaju u jednu uspomenu. Svaka zadržava nešto po čemu je možemo ponovno prepoznati.
Lateran – rimska katedrala i Konstantinovo nasljeđe
Bazilika svetoga Ivana Lateranskoga katedrala je rimskoga biskupa, odnosno Pape. Njezini počeci pripadaju Konstantinovu vremenu i velikoj promjeni položaja kršćanstva u Carstvu. Današnji izgled ne pokazuje netaknutu građevinu iz 4. stoljeća: bazilika se stoljećima obnavljala, a unutrašnjost je snažno obilježilo Borrominijevo preuređenje za jubilej 1650. I ovdje se povijesni kontinuitet očituje kroz promjene, a ne kroz odsutnost promjena.[16]
Na ulazu smo zastali i uz Konstantinov kip, što lijepo povezuje ovaj posjet s njegovim slavolukom kod Koloseuma. Ondje se slavi vojna pobjeda; ovdje se pred nama otvara povijest carske potpore kršćanskoj zajednici. Unutrašnjost traži da se prođe cijelom dužinom i pogleda odnos velikih kipova, arhitekture i oltarnoga prostora. Za razumijevanje crkvenoga Rima Lateran je temeljna stanica. Bez njega bi priča koja počinje i završava samo svetim Petrom ostala nepotpuna.
Svete stube – dvadeset i osam koraka molitve
U blizini Laterana nalazi se Scala Santa, svetište Svetih stuba. Prema kršćanskoj predaji, njegovih 28 mramornih stuba pripadalo je Pilatovu pretoriju u Jeruzalemu, a u Rim ih je dala prenijeti sveta Jelena. S tom se predajom povezuje Kristov uspon pred Pilata. Važno je jasno reći da govorimo o predaji štovanoj kroz stoljeća; povijesno dokazivanje podrijetla svakoga kamena druga je vrsta pitanja.
Posjetili smo i ovo mjesto, povezano s kapelom Sancta Sanctorum, nekadašnjom privatnom papinskom kapelom. Ovdje se promijeni i odnos prema razgledavanju. Središnje se stube tradicionalno prolaze na koljenima, dok okolni prolazi omogućuju drukčiji pristup. Čovjek ne treba dijeliti isto iskustvo sa svakim hodočasnikom da bi razumio kako se nalazi na mjestu molitve. Za moju priču o Jeleni to je važna postaja i zbog toga koliko je snažno njezino ime ostalo prisutno u rimskom vjerničkom pamćenju.[17]
Santa Croce in Gerusalemme – tragom Jelene Križarice
U Santa Croce in Gerusalemme došli smo ciljano, zbog svete Jelene Križarice. Bazilika je povezana s Sessoriumom, carskim rezidencijalnim kompleksom u kojemu je Jelena boravila. Već taj podatak daje posjetu drukčiju težinu: njezino ime ovdje je vezano uz konkretan prostor kasnoantičkoga grada. Današnje pročelje pripada mnogo kasnijem vremenu, ali ispod povijesti pregradnji ostaje veza s carskom obitelji i nastankom jednoga od važnih rimskih hodočasničkih mjesta.[18]
U bazilici se štuju relikvije povezane s Kristovom mukom: dijelovi drva križa, trnovi, čavao i ulomak natpisa poznat kao Titulus Crucis. Predaja njihovo donošenje u Rim povezuje s Jelenom i Jeruzalemom. Te tvrdnje o podrijetlu treba razlikovati od činjenice dugotrajnoga štovanja relikvija. Meni je upravo spoj osobe, prostora i predaje razlog zbog kojega se ovdje želim dulje zadržati. Lateran, Svete stube i Santa Croce zajedno tvore cjelinu u kojoj se Konstantinovo doba približava na način koji sam slavoluk ili povijesni pregled ne mogu dati. Tu se otvara mnogo opsežnija priča o Jeleni, njezinu stvarnom životu i slici koja se o njoj razvijala poslije smrti.
Sveti Pavao izvan zidina – drugi apostolski oslonac grada
Za potpuniji pogled na velike rimske bazilike treba odvojiti vrijeme i za svetoga Pavla izvan zidina, San Paolo fuori le mura. Njezina je povijest povezana s mjestom štovanja Pavlova groba. Velik požar 1823. teško je oštetio staru baziliku, pa je ono što danas vidimo velikim dijelom rezultat obnove u 19. stoljeću, uz sačuvane starije dijelove. Iza prividne vremenske ujednačenosti ponovno stoji složenija povijest.[19]
Ovaj posjet treba planirati zasebno jer se bazilika nalazi izvan povijesne jezgre kroz koju smo dosad hodali. Ima smisla doći s dovoljno vremena za unutrašnjost i samostanske prostore, umjesto tretirati je kao posljednju usputnu obvezu. U priči o kršćanskom Rimu Petar i Pavao pripadaju zajedno. Njihova mjesta štovanja daju gradu drugu povijesnu kartu, onu koja se djelomično preklapa s carskim spomenicima, a djelomično vodi daleko od njih.
Židovska četvrt i Trastevere – Rim bliže svakodnevici
Povratak uz Tibar otvara drukčiju šetnju. Područje nekadašnjega židovskog geta, uz Oktavijin portik, podsjeća na dugu povijest rimske židovske zajednice. Geto je uspostavljen 1555. za pape Pavla IV. i bio je prostor prisilne izdvojenosti. Današnje ulice, restorani i susreti zato ne trebaju prekriti značenje njegova imena. U istom području upoznajemo i bogatu židovsko-rimsku gastronomsku tradiciju, čiji su poznati dio carciofi alla giudia, pržene artičoke.[20]
Prelaskom rijeke dolazimo u Trastevere, četvrt koju je lijepo upoznavati sporije, između manjih trgova, crkava i ulica. Nije potrebno tražiti neku zamišljenu sliku grada bez turista da bismo uživali u njegovu životu. Dovoljno je pogledati kako se ovdje izlazi na ulicu, sjedi za stolom i prolazi između drugih ljudi. Nakon dana ispunjenoga imenima careva i umjetnika dobro dođe dio Rima u kojemu ne moramo svemu odmah pridružiti godinu. Ipak, i ovdje vrijedi ući u crkvu poput Santa Maria in Trastevere, umjesto svesti čitavu četvrt samo na večeru.
Rim za stolom – nekoliko sastojaka i mnogo karaktera
Rimska kuhinja dobro pristaje završetku dugoga obilaska. Cacio e pepe povezuje sir i papar; gricia tome društvu pridružuje guanciale, sušeni svinjski obraz; carbonara prepoznatljiva je po jajima, ovčjem siru i guancialeu, a amatriciana uključuje rajčicu. Iza kratkoga popisa sastojaka stoji umijeće pripreme. Kada je jelo tako sažeto, lako primijetimo i dobar odnos okusa i nešto što ga poremeti.[21]
Na putovanju mi je drag trenutak kada se napokon sjedne i prestane gledati koliko još mjesta treba obići. Razgovor tada prirodno vrati ono što smo toga dana vidjeli. Netko pamti skulpturu, netko trg, netko sasvim mali susret. Obrok je zbog toga dio upoznavanja grada i kada nije posebno gastronomsko istraživanje. Rim svakako ima dovoljno znamenitosti da čovjek odgodi ručak do iscrpljenosti, ali iskustvo putovanja time obično ne postane bolje. Treba ostaviti vremena i za stol, kavu i običnu stanku.
Kako povezati Rim u nekoliko šetnji
Antičko središte povezao bih od Koloseuma i Konstantinova slavoluka prema Forumu, Palatinu i Kapitoliju, uz vrijeme za Trajanov stup. San Pietro in Vincoli dobro je uklopiti u obilazak toga dijela grada, ali treba računati na uspon i na stvarno vrijeme koje želimo provesti na svakom mjestu. Druga šetnja može povezati Panteon, San Luigi dei Francesi, Piazzu Navona, Trevi i Španjolske stube. To je dan za hodanje između trgova, uz dovoljno prostora da skrenemo i ondje gdje prvotno nismo planirali.
Vatikan zaslužuje vlastitu cjelinu; ako uključujemo muzeje, treba mu dati dovoljno vremena i energije. Santa Maria Maggiore, Lateran, Svete stube i Santa Croce čine zaseban put kroz kršćansku povijest i priču o Jeleni, uz hodanje i po potrebi prijevoz. Sveti Pavao izvan zidina traži dodatni odlazak. Za sve zajedno radije bih odvojio više mirnijih dana nego sastavio raspored u kojemu svaki zastoj izgleda kao problem. Službene stranice pojedinih znamenitosti najbolje su mjesto za provjeru termina, ulaznica i uvjeta posjeta prije polaska.
Kada danas pomislim na Rim, ne vraća mi se uredan redoslijed svih tih mjesta. Vraća mi se pogled preko Foruma, Mojsije pred kojim smo zastali i naš dolazak u Santa Croce s jasnim razlogom zbog kojega smo željeli biti ondje. A zatim i Markova pjesma na Trgu svetoga Petra, prije dolaska Pape, i moj nono Bepo u mislima tijekom molitve. Toliko velikih imena i stoljeća, a grad na kraju ostane blizak po nekoliko trenutaka. Zbog njih ga poslije prepoznajemo kao dio vlastitoga života.
