Putopisna šetnja od katedrale svetoga Stjepana i Hofburga preko Ringa, knjižnica i kavana do Belvederea, Schönbrunna i Pratera. Grad u kojemu se povijest velike Monarhije susreće s glazbom, umjetnošću i svakodnevnim životom.
Beč je lako zamisliti prije nego što se u njega stigne. Carska palača, kočija pred katedralom, komad čokoladne torte i valcer koji se nekako sam prikrade toj slici. No na ulici takva uredna predodžba brzo postane pretijesna. Između dviju reprezentativnih građevina otvori se prolaz u tiho dvorište, iza pročelja sakrije se knjižnica, a nekoliko koraka od izloga luksuznih trgovina naiđemo na mjesto koje pamti progone i uništenje. Beč traži da ga upoznamo i izvan njegova najsvečanijeg izdanja.
Mene u takvu gradu privlači mogućnost da hodanjem povežem različite povijesti. Da od vladara koji je naručio palaču dođem do umjetnika koji je odbacio ukus njegova vremena; da nakon velikoga trga sjednem u kavanu i pokušam zamisliti koliko je razgovora prošlo preko istih stolova. Tu se Beč dobro otvara: u odnosu između dvora i građana, tradicije i potrebe za promjenom, javnoga sjaja i privatnih života ljudi koje danas poznajemo uglavnom s portreta.
Kao u pričama o Pragu i Budimpešti, i ovdje ćemo grad upoznavati kroz povezane šetnje. Starom središtu i Hofburgu pripada jedna, Ringu i muzejima druga, a Karlsplatzu, Belvedereu i okolnim ulicama treća. Schönbrunn zaslužuje zaseban obilazak, dok se prema Hundertwasserovoj kući i Prateru može krenuti kada poželimo vidjeti kako se Beč mijenja izvan svojega carskog središta. Nije potrebno sve proći odjednom; u ovome gradu i stanka ima svoje mjesto u programu.
↑ Povratak na sadržajGrad koji se širio izvan vlastitih zidina
Prije palača i valcera na ovome je prostoru bila Vindobona, rimski vojni logor uz dunavsku granicu Carstva. Tragovi antičkoga grada sačuvani su ispod današnjih ulica, a Römermuseum na Hoher Marktu omogućuje da se taj sloj upozna izbliza. Dobro ga je imati na umu dok prolazimo središtem: povijest Beča nije počela dolaskom Habsburgovaca, iako su upravo oni ostavili najveći dio njegova prepoznatljivog političkog i arhitektonskog nasljeđa.[1]
Stari grad, Innere Stadt, stoljećima je bio omeđen utvrdama. Njegove ulice zato nisu zamišljene kao široke avenije, nego su se oblikovale u prostoru koji je imao granice. Opsade iz 1529. i 1683. pripadaju razdoblju u kojemu je obrambeni položaj Beča snažno određivao život grada. Tek je u 19. stoljeću donesena odluka da se zidine uklone, a njihov prostor pretvori u veliku gradsku prometnicu i reprezentativnu zonu. Tako je nastao Ring, prijelaz između povijesnoga središta i grada koji se širio.[2]
Ta nam razlika pomaže pratiti šetnju. U starome Beču skrećemo iza uglova i nailazimo na male trgove; na Ringu građevine promatramo s veće udaljenosti, preko zelenila i široke ulice. Jedan nas prostor uvlači među kuće, drugi nam pokazuje kako se prijestolnica željela predstaviti svijetu.
↑ Povratak na sadržajHabsburgovci – obitelj iza velike gradske kulise
Bečku je povijest teško pratiti bez Habsburgovaca, ali za početak nam ne treba čitavo obiteljsko stablo. Dovoljno je prepoznati nekoliko vladara čiji ćemo trag stalno susretati. Karlo VI. povezuje se s Karlskirche i raskošnom dvorskom knjižnicom. Njegova kći Marija Terezija snažno je obilježila Schönbrunn i državu kojom je vladala. Franjo Josip I. pripada dugomu 19. stoljeću, izgradnji Ringa i posljednjim desetljećima Monarhije. Uz njega je Elizabeta, Sisi, čiji se stvarni život često teško vidi od kasnijega romantičnog mita.
Iza pročelja koja danas obilazimo nekada se upravljalo državnim prostorom u kojemu su živjeli vrlo različiti narodi, među njima i Hrvati. Zato nam Beč može djelovati istodobno velik i poznat: administrativne zgrade, kazališta, kavane i gradski parkovi pripadaju kulturnome svijetu čije tragove susrećemo i kod kuće. To nije razlog da sve gradove nekadašnje Monarhije proglasimo istima. Naprotiv, zanimljivo je pratiti kako su se zajednički obrasci u svakome od njih drukčije razvili.
Središte te vladarske priče bio je Hofburg, kompleks koji je rastao stoljećima. Do njega ćemo doći hodajući kroz građanski i trgovački dio staroga grada. Tako je i lakše razumjeti da prijestolnicu nisu stvarali samo ljudi koji su živjeli u palači.[3]
↑ Povratak na sadržajStephansdom – katedrala od koje počinje šetnja
Na Stephansplatzu se među krovovima i pročeljima podiže katedrala svetoga Stjepana, odnosno Stephansdom. Njezin južni toranj doseže približno 136 metara i jedan je od najprepoznatljivijih obrisa Beča. No prije pogleda uvis vrijedi zastati pred samom građevinom. Na zapadnome se pročelju čuvaju romanički dijelovi starije crkve, dok razvijena gotička struktura govori o kasnijim stoljećima. Katedrala se, poput grada, gradila postupno.
Šareni krov od glaziranih crjepova daje joj posebnost koju je teško zamijeniti s nekom drugom europskom crkvom. U unutrašnjosti se pogled mijenja: visoki stupovi, svodovi, oltari i kamena propovjedaonica traže sporiji korak. Ovdje vrijedi ostaviti malo prostora između gledanja i fotografiranja. Crkva je i dalje živo mjesto molitve, pa obilazak najbolje funkcionira kada poštujemo taj ritam.[4]
Za pogled na grad postoje dvije različite mogućnosti. Do prostorije u južnome tornju vodi 343 stube; sjeverni, niži toranj povezan je sa zvonom Pummerin i pristupom dizalom. Uspon nije dolazak na sam vrh južnoga tornja, što se u brzome turističkom prepričavanju često izgubi. S visine se lijepo vidi ono što ćemo zatim proći pješice: gust splet starih ulica i širi grad koji počinje iza njih.[4]
↑ Povratak na sadržajMozart iza ugla – glazba ima svoju adresu
Od katedrale vrijedi kratko skrenuti u Domgasse, gdje se nalazi Mozarthaus Vienna. U sačuvanom stanu na broju 5 Wolfgang Amadeus Mozart živio je od 1784. do 1787., u razdoblju svojega bečkog djelovanja. Takva adresa glazbenu povijest učini konkretnom. Skladatelj kojega smo navikli povezivati s koncertnim dvoranama odjednom postaje stanar jedne gradske kuće, čovjek koji prima goste, radi, brine o novcu i pokušava osigurati svoje mjesto u gradu.[5]
Beč je privlačio glazbenike jer je okupljao dvor, plemstvo, kazališta, izdavače i publiku. Iza slike grada glazbe stajali su rad i složeni odnosi pokroviteljstva: netko je djelo naručio, netko platio izvedbu, netko svirao, a netko odlučivao hoće li se ponovno slušati. Mozart, Haydn, Beethoven i Schubert pripadaju različitim biografijama unutar toga svijeta. Ne treba njihove živote svesti na zajedničku razglednicu.
U ovoj je šetnji dovoljno imati jednu stvarnu adresu. Poslije ćemo naići na Operu, glazbene dvorane i Straussov spomenik, ali nekoliko minuta u Domgasse podsjeti nas da je velika umjetnost nastajala i iza običnih ulaznih vrata.
↑ Povratak na sadržajGraben, Peterskirche i Kohlmarkt – raskoš između trgovine i pobožnosti
Vraćamo se prema Grabenu, jednom od najelegantnijih prostora staroga Beča. Danas pogled odvlače izlozi i uređena pročelja, ali u središtu stoji spomenik mnogo težoj gradskoj uspomeni: Kužni stup, odnosno Pestsäule, povezan s epidemijom iz 1679. Posvećen Svetomu Trojstvu, pripada baroknom načinu javnoga zahvaljivanja i predstavljanja vladarske pobožnosti. Oblaci, anđeli i figure pretvaraju sjećanje na stradanje u dramatičnu kamenu i pozlaćenu kompoziciju.[6]
Samo nekoliko koraka dalje nalazi se Peterskirche, crkva svetoga Petra. Između okolnih zgrada njezina se kupola pojavljuje gotovo neočekivano, a ulaskom se ulična buka brzo povuče pred raskošnom baroknom unutrašnjošću. To je jedno od lijepih iznenađenja ove rute: uz glavnu pješačku ulicu sačuvan je prostor u kojemu se može zastati bez potrebe da se odmah nastavi prema sljedećemu velikom prizoru.[7]
Prema Hofburgu vodi Kohlmarkt. Na njegovu se kraju već nazire kupola palače, pa ulica dobiva gotovo svečanu završnicu. No prije nego što nastavimo tim pravcem, vrijedi napraviti mali krug sjevernije, prema Freyungu, palači Ferstel i Judenplatzu. Taj nas obilazak izvodi iz najprometnije turističke osi i otkriva drukčiji stari Beč.
↑ Povratak na sadržajJudenplatz – povijest koju carski sjaj ne smije zakloniti
Na Judenplatzu se susreću dvije povijesti progona. Ispod današnjega trga sačuvani su ostaci srednjovjekovne sinagoge, uništene u vrijeme nasilja nad bečkim Židovima 1420. i 1421. Muzej omogućuje da se upozna život zajednice koja je ovdje postojala davno prije vremena velikih kavana i Ringa. Ulicama grada ne pripadaju samo povijesti njegovih najmoćnijih stanovnika.[8]
Iznad njih stoji spomenik austrijskim žrtvama Šoe, rad umjetnice Rachel Whiteread. Podsjeća na zatvorenu knjižnicu, s redovima knjiga okrenutima tako da njihove sadržaje ne možemo čitati. Posvećen je približno 65 tisuća austrijskih Židova ubijenih za nacističke vlasti. U njegovoj suzdržanoj formi ima mnogo težine: pred nama je slika znanja, života i glasova koji su nasilno prekinuti.[8]
Ovo mjesto zaslužuje vrijeme i jasan povijesni kontekst. Beč kakav danas promatramo oblikovali su i ljudi kojima su oduzeti domovi, prava i životi. Bez toga dijela priče ostali bismo pri ugodnoj, ali nepotpunoj slici grada. Nakon Judenplatza drugačije se gledaju i okolne kuće, jer iza njih više nije moguće zamišljati samo bezbrižan građanski život.
↑ Povratak na sadržajCafé Central – grad koji razgovara za stolom
U palači Ferstel, nedaleko od Freyunga, nalazi se Café Central, otvoren 1876. Njegova povijest povezana je s književnicima, novinarima i intelektualnim životom Beča. Među imenima koja se uz njega posebno vežu jest Peter Altenberg, pisac kratke proze kojemu je kavana bila gotovo drugi dom. Lučni svodovi i stupovi daju prostoru prepoznatljivu svečanost, ali njegova je kulturna važnost nastala zahvaljujući ljudima koji su se za stolovima zadržavali.[9]
Kavana je omogućavala da čovjek bude sam i među ljudima. Mogao je čitati novine, pisati, promatrati goste ili čekati poznanika, a da pritom nije morao odmah naručivati novi obrok i odlaziti. U takvu su se prostoru prepletali rad, dokolica i javna rasprava. Kao piscu, zanimljiv mi je upravo taj odnos: grad ne mora biti tema teksta da bi utjecao na njegovo nastajanje. Ponekad je dovoljno mjesto na kojemu se može sjediti i gledati.
Bečka kavanska kultura od 2011. nalazi se u austrijskom nacionalnom popisu nematerijalne kulturne baštine. To priznanje odnosi se na društvenu tradiciju i atmosferu kavana, a ne na jednu zgradu ili jednu slavnu adresu. Zato je vrijedi potražiti i u manje razglašenim lokalima, gdje nas možda neće dočekati red pred vratima, ali će biti više vremena za sam boravak.[10]
↑ Povratak na sadržajHofburg – palača koja je rasla sa svojom državom
Vraćajući se prema Kohlmarktu dolazimo na Michaelerplatz. Ondje se otvara monumentalni ulaz u Hofburg, ali prvi dojam može zavarati: ne ulazimo u jednu palaču nastalu prema jedinstvenome nacrtu. Hofburg je velik sklop krila, dvorišta, prolaza i ustanova, oblikovan stoljećima. Različiti dijelovi pokazuju kako je vladarsko sjedište stalno dobivalo nove potrebe, nove ceremonije i nove načine predstavljanja.[3]
Upravo je zato zanimljivo proći kroz dvorišta prije ulaska u muzeje. Palača je bila i mjesto stanovanja i radno središte države. Iza svečanih prostorija morali su postojati uredi, službe, komunikacija i čitava svakodnevna organizacija dvora. Današnji muzejski postavi izdvajaju pojedine dijelove te cjeline, ali hodanje između njih pomaže da zamislimo razmjere nekadašnjega sustava.
Na Heldenplatzu prostor se naglo širi. Veliko pročelje Neue Burga pokazuje posljednju monumentalnu fazu dvorskoga kompleksa. Trg nosi i teško nasljeđe 20. stoljeća: s njime je povezan nacistički trijumf nakon Anschlussa 1938. Carska arhitektura nastavila je služiti kao politička pozornica i nakon što je dinastija izgubila vlast. Zato ovdje vrijedi gledati i građevine i način na koji su ih kasnije vlasti koristile.[2]
Španjolska škola jahanja – vještina iza dvorske ceremonije
U Hofburgu djeluje i Španjolska škola jahanja, poznata po lipicancima i klasičnoj jahačkoj umjetnosti. Naziv čuva uspomenu na španjolske konje u povijesti dvorskoga uzgoja. Barokna Zimska jahaonica, dovršena u 18. stoljeću, daje tom umijeću gotovo kazališnu pozornicu. Iza skladne izvedbe stoje dugotrajno školovanje konja i jahača, ponavljanje i vrlo precizan rad. Čak i ako ne prisustvujemo predstavi, važno je razumjeti da se ovdje čuva živa praksa, a ne samo lijep povijesni interijer.[11]
↑ Povratak na sadržajSisi, Franjo Josip i carska kripta – između slike i stvarnoga života
Muzej Sisi i carski apartmani u Hofburgu prilika su da se iza reprezentativne slike pogledaju osobni životi. Elizabetu je popularna kultura pretvorila u romantičnu junakinju, dok povijesna biografija govori i o teškoćama života na dvoru, njezinoj potrebi za putovanjima i udaljavanju od ceremonijala. Franjo Josip predstavlja drukčiji odnos prema vladarskoj ulozi: dugotrajnu službu, disciplinu i svakodnevni rad u sustavu koji je sve teže odgovarao promjenama oko sebe.[3]
S tom se pričom može povezati Kapucinska, odnosno Carska kripta, na Neuer Marktu, do koje iz dvorskoga područja vrijedi napraviti zasebno skretanje. Ondje su pokopani brojni Habsburgovci, među njima Marija Terezija, Franjo Josip, Elizabeta i njihov sin Rudolf. Raskoš pojedinih sarkofaga i jednostavnost drugih otkrivaju kako se i smrt prikazivala jezikom različitih vremena.[12]
Nakon dvorskih stanova i portreta, kripta mijenja mjerilo priče. Titule ostaju na natpisima, ali pred nama su članovi jedne obitelji, njihovi dugi i kratki životi, bolesti i gubici. Posjet ima smisla kada ga povežemo s ljudima o kojima smo već nešto saznali, umjesto da prolazimo među grobovima samo prepoznajući slavna prezimena.
↑ Povratak na sadržajPrunksaal – knjižnica kao slika znanja i moći
Na Josefsplatzu, uz Hofburg, nalazi se ulaz u Prunksaal, svečanu dvoranu Austrijske nacionalne knjižnice. Nastala je između 1723. i 1726., prema zamisli Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, koju je proveo njegov sin Joseph Emanuel, za cara Karla VI. Visoki ormari s knjigama, galerije, globusi i oslikani svod stvaraju jednu od onih prostorija u kojima je teško odlučiti treba li prvo gledati naslove na policama ili podignuti glavu prema stropu.[13]
Ovdje su znanje i vladarsko predstavljanje čvrsto povezani. Knjižnica pokazuje što se prikuplja, čuva i proučava, ali i tko je omogućio njezin nastanak. Freske i carski lik uklapaju knjige u sliku uređena svijeta pod vladarevim pokroviteljstvom. To je povijesno drukčija ideja knjižnice od današnje javne čitaonice, premda nas isti predmeti i dalje pozivaju na znatiželju.
Nakon praškoga Klementinuma i Strahova, bečki Prunksaal lijepo nastavlja priču o srednjoeuropskim prostorima znanja. U putovanju se mogu povezati i takve teme: kako su se knjige čuvale, kome su bile dostupne i zašto su njihovi vlasnici ulagali toliko truda u prostor u kojemu stoje. Beč na to pitanje odgovara vrlo raskošno.
↑ Povratak na sadržajRing – što se dogodi kada grad ukloni zidine
Iz dvorskoga područja izlazimo prema Ringstrasse. Car Franjo Josip 1857. naredio je uklanjanje utvrda i oblikovanje novoga prostora, a reprezentativna je prometnica svečano otvorena 1865. Izgradnja velikih građevina nastavila se i poslije toga datuma. Umjesto obrambenoga pojasa nastala je pozornica moderne prijestolnice, s javnim ustanovama, privatnim palačama, parkovima i prometom.[14]
Ring je osobito zanimljiv jer svaka velika ustanova govori drukčijim arhitektonskim jezikom. Parlament, djelo Theophila Hansena, priziva antičku Grčku. Gradska vijećnica, koju je projektirao Friedrich Schmidt, koristi neogotičke oblike. Burgtheater pripada raskošnoj kazališnoj kulturi, a Sveučilište i muzeji predstavljaju znanje i umjetnost. Historistički stilovi nisu odabrani slučajno: različite povijesne epohe nudile su prikladne slike autoriteta, građanske samouprave i kulture.[15]
Ne treba čitav Ring proći bez zaustavljanja. Dio se može obići tramvajem, a zatim odabrati dionicu za hodanje. Kod Parlamenta vrijedi pogledati Ateninu fontanu, pred Vijećnicom osjetiti širinu trga, a između pojedinih zgrada pronaći predah u parku. Grad je ovdje zamišljen i za gledanje iz daljine, pa mu ponekad treba ostaviti dovoljno prostora da pokaže cjelinu.
↑ Povratak na sadržajTrg Marije Terezije i muzeji – carske zbirke izlaze pred publiku
Na Trgu Marije Terezije dvije velike muzejske zgrade stoje jedna nasuprot drugoj, sa spomenikom vladarici između njih. Kunsthistorisches Museum, Muzej povijesti umjetnosti, čuva velik dio umjetničkoga nasljeđa habsburških zbirki. Nasuprot mu je Naturhistorisches Museum, Prirodoslovni muzej. Već ta simetrija govori o vremenu u kojemu su i umjetnost i priroda dobile monumentalne javne kuće.
Za ljubitelje slikarstva Kunsthistorisches Museum može postati središnji događaj cijeloga boravka. Osobito je poznat po djelima Pietera Bruegela Starijega, uz velike europske slikarske škole i zbirke drugih vrsta umjetnosti. Vrijedi izabrati nekoliko odjela i gledati ih pozorno. Pokušaj da se sve prođe u istome zamahu obično završi time da se pred kraj više ne vidi ni ono zbog čega se došlo.[16]
Sam muzej pripada iskustvu: stubište, kupola i raspored prostora uvode posjetitelja u ustanovu koja želi ostaviti snažan dojam. Iza njega, u području MuseumsQuartiera, kulturni život dobiva opušteniju javnu scenografiju. Dvorišta i prostori za boravak povezuju muzeje s gradskim druženjem, pa se poslijepodne može nastaviti bez povratka u strogi ritam razgledavanja.
↑ Povratak na sadržajDržavna opera – glazbeni Beč izlazi na Ring
Nastavljajući Ringom prema jugu dolazimo do Bečke državne opere. Zgradu su projektirali August Sicard von Sicardsburg i Eduard van der Nüll, a otvorena je 1869. Mozartovim Don Giovannijem. Neorenesansni izgled pripada velikoj građevinskoj epohi Ringa, ali njezin je ugled nastajao prije svega kroz izvedbe, glazbenike i publiku.[17]
U gradu glazbe lako se zadovoljiti fotografijom zgrade i koncertom koji slučajno naiđe u ponudi. Meni je smislenije odabrati što želimo slušati i ostaviti toj večeri dovoljno prostora. Predstava, koncert ili obilazak Opere različiti su doživljaji. Zajedničko im je to da nas izvode iz uloge prolaznika: ulazimo u prostor koji se godinama pripremao da bi se u njemu nešto čulo.
U blizini se nalaze Musikverein, glasovit po svojoj Zlatnoj dvorani, i druge važne glazbene adrese. Njih je prirodno povezati s Karlsplatzom, ali prije toga vrijedi se zadržati u ulicama oko Opere. Ondje nas čeka jedna od najpoznatijih bečkih priča o hrani, poslu i dobrome prezimenu.
↑ Povratak na sadržajSacher i Demel – dva slastičarska imena, mnogo više od jedne torte
Uz Hotel Sacher, nasuprot Operi, gotovo se automatski spominje Sacher-torta. Njezin se nastanak veže uz Franza Sachera i 1832., kada je kao mladi kuhar pripremao desert za kneza Metternicha. Čokolada, marmelada od marelica i čokoladni preljev postali su toliko poznata kombinacija da komad torte često predstavlja čitav grad. Poslužuje se uz nezaslađeno tučeno vrhnje, koje ublažava njezinu gustoću i slatkoću.[18]
Drugo veliko ime je Demel, na Kohlmarktu, pa ga je najbolje posjetiti tijekom ranije šetnje prema Hofburgu. Povijest kuće počinje 1786., a na današnju se adresu preselila 1888. Kao nekadašnji dvorski slastičar Demel pripada svijetu u kojemu su precizna izrada slastica, ukrašavanje i ceremonija posluživanja postali dio gradskoga ugleda. I sam izlog može zadržati prolaznika dulje nego što je namjeravao.[19]
Sacher i Demel povezani su i dugim sporom oko prava na naziv torte. Ta je povijest zanimljiva jer pokazuje koliko su recept, ime i obiteljski posao mogli značiti u gradu koji ozbiljno shvaća svoje slastičarstvo. No za stolom se ne mora presuđivati u starome sporu. Bolje je kušati, usporediti i dopustiti da se iza poznatoga proizvoda vidi i umijeće ljudi koji ga pripremaju.[20]
↑ Povratak na sadržajKarlskirche – zavjet nakon kuge
Od Opere se spuštamo prema Karlsplatzu, gdje se podiže Karlskirche, crkva svetoga Karla Boromejskoga. Njezin je nastanak povezan sa zavjetom cara Karla VI. tijekom epidemije kuge 1713. Arhitekt Johann Bernhard Fischer von Erlach oblikovao je građevinu koju je nakon njegove smrti dovršavao sin Joseph Emanuel. Posveta svecu povezanomu s brigom za oboljele dala je zavjetu jasno vjersko značenje.[21]
Ispred crkve lako se prepoznaje neobična kompozicija: pročelje s trijemom, velika kupola i dva samostalna stupa s reljefima. U njima se mogu vidjeti odjeci različitih razdoblja, od antičkoga Rima do kršćanskoga baroka. Građevina je trebala govoriti o vjeri, vladaru i poretku svijeta, pa je njezina složenost mnogo više od želje za bogatim ukrasom.
Karlsplatz je danas i mjesto gradske svakodnevice. Ljudi prolaze prema prijevozu, zadržavaju se u parku i dolaze zbog kulturnih ustanova oko njega. U blizini je Wien Museum, koristan za onoga tko nakon obilaska želi povezati pojedine bečke prizore u širu povijest grada. Upravo nas ovdje od velikoga baroknog zavjeta dijeli samo nekoliko koraka do Beča moderne umjetnosti.
↑ Povratak na sadržajSecesija i Otto Wagner – grad počinje mijenjati vlastiti jezik
Secesija, prepoznatljiva po bijelome volumenu i kupoli od pozlaćenoga lišća, nastala je 1898. prema projektu Josepha Marije Olbricha. Iza nje stoji umjetnička udruga koju su godinu prije osnovali Gustav Klimt i drugi umjetnici, odvajajući se od konzervativnijega umjetničkog kruga. Građevina je postala javna izjava da svako vrijeme ima pravo na vlastiti izraz. U njoj se nalazi i Klimtov Beethovenov friz, poveznica između vizualne umjetnosti i glazbenoga Beča.[22]
Na Karlsplatzu vrijedi pogledati i paviljone koje je Otto Wagner oblikovao za nekadašnju gradsku željeznicu, Stadtbahn. Prometni objekt ovdje dobiva pažljivo oblikovane detalje, metal, boju i ornament. To je dobar trenutak da se arhitektura pogleda izvan palača i crkava: moderna prijestolnica trebala je i postaje, mostove, infrastrukturu i nove načine kretanja.[23]
Pojedine dionice današnjega javnog prijevoza čuvaju vezu s nekadašnjom Stadtbahnom, pa i vožnja može postati nastavak priče o Wagnerovu gradu. Nakon gotike, baroka i velikih historističkih pročelja, Beč oko 1900. počinje tražiti rješenja primjerenija novome životu. Ta će se potraga nastaviti i u slikarstvu koje nas čeka u Belvedereu.
↑ Povratak na sadržajNaschmarkt – grad koji se upoznaje među štandovima
Uz Secesiju počinje područje Naschmarkta, gdje šetnja dobiva drukčije mirise i zvukove. Povijest tržnice povezana je s rastom grada i preoblikovanjem prostora uz rijeku Wien, čiji je dio toka natkriven. Današnja izdužena cjelina zato pripada i povijesti gradske infrastrukture, premda posjetitelj prvo primijeti povrće, začine, masline, pekarnice i restorane.[24]
Ponuda otkriva Beč koji se ne može svesti na nekoliko tradicionalnih jela. Grad je dugo privlačio ljude iz različitih krajeva, a tržnica to pokazuje bez velikoga objašnjenja. Uz domaće proizvode i srednjoeuropske okuse dolaze namirnice i kuhinje drugih dijelova svijeta. Tu se lakše osjeti suvremena raznolikost grada nego pred pročeljem bilo koje palače.
Naschmarkt je dobra stanka između razgledavanja, ali i mjesto kojemu se može prepustiti dio poslijepodneva. Vrijedi proći više od početnih štandova, pogledati ponudu i odlučiti što nas privlači. Za nastavak prema Belvedereu treba računati na novu dionicu hodanja ili uzeti javni prijevoz. To je bolje nego od umora prestati vidjeti grad upravo kada mijenja lice.
↑ Povratak na sadržajBelvedere – vojskovođa, barokni vrt i Klimtov Poljubac
Belvedere je nastao kao ljetna rezidencija princa Eugena Savojskoga, jednoga od najvažnijih habsburških vojskovođa. Johann Lucas von Hildebrandt oblikovao je palače povezane terasastim vrtom; Gornji Belvedere dovršen je 1723. Kompleks pokazuje koliko se vojna i politička moć mogla pretvoriti u kulturno pokroviteljstvo. Eugen je skupljao umjetnine i knjige, a vlastito je mjesto u društvu izražavao i prostorima koje je gradio.[25]
Vrt je važan dio doživljaja. Spuštanje ili uspon između dviju palača stalno mijenja pogled, dok voda, skulpture i pravilno oblikovane površine usmjeravaju kretanje. To je krajolik u kojemu je priroda svjesno uređena, gotovo poput vanjske svečane dvorane. Vrijedi se okrenuti prema gradu i vidjeti kako je i sam položaj rezidencije sudjelovao u njezinu dojmu.
U Gornjem Belvedereu danas se čuva glasoviti Poljubac Gustava Klimta. Nakon pročelja Secesije sada dolazimo pred sliku koja je postala jedan od najpoznatijih izraza njegova zlatnog razdoblja. Reprodukcije su posvuda, ali susret s izvornikom vraća pažnju na površinu, materijal i odnos likova prema ornamentu. Muzej zaslužuje vrijeme i izvan jednoga djela, jer zbirka otvara mnogo širu priču austrijske umjetnosti.[26]
Belvedere nosi i važnu političku uspomenu: ovdje je 1955. potpisan Austrijski državni ugovor, ključan za obnovu pune austrijske suverenosti nakon savezničke okupacije. Tako se u istome kompleksu susreću barokni vojskovođa, moderna umjetnost i nastanak poslijeratne Austrije. Malo je mjesta na kojima se različita stoljeća tako jasno nadovezuju.[27]
↑ Povratak na sadržajSchönbrunn – ljetna rezidencija koja traži vlastiti dan
Schönbrunn se nalazi izvan ove pješačke cjeline, pa mu je najbolje posvetiti zaseban obilazak. Njegova žuta pročelja mnogima su prva slika carskoga Beča, ali dolazak pred palaču tek je početak. Prostor se otvara prema vrtovima i brijegu na kojemu stoji Gloriette; već pri planiranju vrijedi ostaviti vremena za oba dijela, unutarnji i vanjski.
Schönbrunn je snažno povezan s Marijom Terezijom, u čije je vrijeme rezidencija proširena i preuređena za potrebe dvora. Barokna cjelina i rokoko interijeri pokazuju drukčiji način života od gradske gustoće Hofburga. Sve je prostranije, ali ceremonija i dalje određuje prostor: dvorane, prolazi i apartmani pokazuju tko je smio kamo ući i kako se odvijao susret s vladarskom obitelji.[28]
U razgledavanju je zanimljivo usporediti svečane dvorane s privatnijim prostorijama. Palača je istodobno bila pozornica državne moći i mjesto svakodnevnoga života. U njoj su se primali gosti i održavale svečanosti, ali su ljudi ondje i radili, odrastali, starjeli i umirali. Takva usporedba pomaže da obilazak ne ostane na nabrajanju lustera, pozlate i portreta.
Vrtovi i Gloriette – palača se nastavlja na otvorenom
Iza palače otvara se veliki uređeni vrt, s pogledom prema Neptunovoj fontani i Glorietti, podignutoj 1775. prema projektu Johanna Ferdinanda Hetzendorfa von Hohenberga. Uspon daje osjećaj razmjera koji se pred glavnim pročeljem ne može dobiti. Tek odozgo vidimo kako su palača, parter i grad u daljini povezani jednom velikom osi.[29]
Šetnju vrijedi nastaviti i bočnim stazama, gdje se perspektiva mijenja i gdje se nakon reprezentativnoga središta može pronaći mirniji dio parka. U sklopu kompleksa nalazi se i glasoviti zoološki vrt, ali to je sadržaj kojemu treba namijeniti dodatno vrijeme. Schönbrunn je najbolje napustiti s osjećajem da smo u njemu boravili, umjesto da smo tek stigli do najpoznatije točke i odmah se vratili.
↑ Povratak na sadržajStadtpark i Johann Strauss – valcer dobiva lice
Za drukčiji predah u gradskome središtu dobar je Stadtpark. Njegov najpoznatiji stanovnik jest pozlaćeni Johann Strauss mlađi, prikazan s violinom, u spomeniku kipara Edmunda Hellmera, otkrivenom 1921. Lik je postao gotovo jednako prepoznatljiv kao melodije s kojima se povezuje. Uz njega valcer, koji smo možda slušali samo na koncertu ili novogodišnjem prijenosu, dobiva stvarnu točku u gradu.[30]
Straussov svijet pripada i povijesti bečke zabave, plesnih dvorana i društvenih okupljanja. Glazba je pratila ljude izvan svečanih kazališta, ulazila u gradski ritam i stvarala zajedničko pamćenje. Zato spomenik u parku dobro pristaje toj priči: može mu se prići usput, tijekom šetnje, bez ulaznice i bez velikoga ceremonijala.
Nakon muzeja i palača vrijedi malo hodati bez zadatka. Beč ima mnogo takvih prostora, od Burggartena uz Hofburg do Stadtparka, u kojima se između poznatih znamenitosti nastavlja običan gradski dan. Upravo je taj odnos reprezentacije i svakodnevice važan za razumijevanje njegove privlačnosti.
↑ Povratak na sadržajHundertwasserova kuća – drukčije pravo na grad
U četvrti Landstraße nalazi se Hundertwasserhaus, stambena zgrada nastala između 1983. i 1985. prema umjetničkoj zamisli Friedensreicha Hundertwassera, u arhitektonskoj suradnji s Josefom Krawinom, uz izvedbenoga arhitekta Petera Pelikana. Nepravilne plohe, različiti prozori, boje i zelenilo odmiču nas od simetrije na koju smo se tijekom obilaska već gotovo navikli. Ovdje se drukčije postavlja pitanje kako bi ljudi trebali stanovati.[31]
Važno je da kuća nije kulisa, nego stambena zgrada. Obilazak zato ponajprije znači promatranje izvana, s poštovanjem prema onima kojima su ti prozori stvarni dom. Za dublji susret s Hundertwasserovim radom prikladan je obližnji Kunst Haus Wien, muzejski prostor koji se može povezati u isti obilazak.[31]
Nakon carskih pročelja taj je susret koristan. Podsjeća da se Beč nije prestao oblikovati završetkom Monarhije i da gradska ljepota može nastati iz vrlo različitih ideja. Ne mora se svatko složiti s Hundertwasserovim pogledom na arhitekturu da bi pred kućom zastao i počeo je gledati pozornije.
↑ Povratak na sadržajPrater – grad se zna i zabavljati
Za kraj ove dionice možemo krenuti prema Prateru, velikomu prostoru koji ima i zabavnu i zelenu stranu. Josip II. otvorio ga je javnosti 1766., čime je nekadašnje dvorsko područje dobilo drukčiju društvenu ulogu. Danas uz zabavni park postoji i prostrani zeleni Prater, s alejama i mjestima za rekreaciju, pa ga ne treba zamišljati samo kao skup vrtuljaka.[32]
Najpoznatiji je Riesenrad, veliki panoramski kotač podignut 1897. Njegove kabine i sporiji ritam vožnje čuvaju poseban odnos prema pogledu na grad. Umjesto nagle visine dobivamo postupno otvaranje panorame, s krovovima, zelenilom i udaljenim tornjevima. Ta je slika Beča povezana i s filmskom poviješću, osobito s filmom Treći čovjek, koji gradu daje drukčije, poslijeratno raspoloženje.[33]
U Prateru je lijepo završiti dan upravo zato što dopušta promjenu tona. Nakon vladara, knjižnica i muzeja dolaze svjetla, glasovi, hrana i zabava. Grad koji je dugo ozbiljno predstavljao vlastitu moć ovdje se pokazuje kroz potrebu ljudi da izađu, prošetaju i provedu nekoliko dobrih sati zajedno.
↑ Povratak na sadržajBeč za stolom – šnicl, kuhana govedina i vrijeme za kolač
Wiener Schnitzel, bečki odrezak, u svojoj klasičnoj varijanti priprema se od teletine. Tanko meso, lagana pohana ovojnica i pravilno prženje važniji su od veličine odreska koji prekriva tanjur. Svinjski se odrezak također često nudi, ali vrijedi pogledati što piše na jelovniku. Drugi važan bečki klasik je Tafelspitz, kuhana govedina uz priloge i umake, jelo koje pokazuje koliko gradska kuhinja može biti bogata i bez prženja.[34]
Za kraći predah tu je Würstelstand, štand s kobasicama, dio svakodnevnoga Beča. Käsekrainer, kobasica sa sirom, pripada drukčijemu doživljaju grada od večere u svečanome restoranu, ali i jedno i drugo ima svoje mjesto. Bečka se kuhinja razvijala u dodiru s drugim krajevima nekadašnje Monarhije, pa u njoj susrećemo okuse koji su nam bliski: od gulaša do različitih tijesta, punjenja i slastica.
Uz Sacher-tortu vrijedi ostaviti mjesta za Apfelstrudel, savijaču od jabuka, i Kaiserschmarrn, razlomljenu slatku palačinku koja se često poslužuje uz voćni prilog. Legende o tome kako je koje jelo nastalo mogu biti zabavne, ali ne treba ih sve prihvatiti kao zapisanu dvorsku povijest. Važnije je kušati dobro pripremljeno jelo nego tražiti potvrdu da ga je neki car upravo tako volio.[34]
U kavani ćemo susresti i poseban rječnik. Melange u pravilu spaja kavu, toplo mlijeko i mliječnu pjenu, dok se Einspänner poslužuje s tučenim vrhnjem, često u čaši. Vrijedi odabrati ono što nam odgovara i sjesti bez žurbe. Nakon dugoga obilaska katkad je najbolji dio dana upravo trenutak u kojemu više ništa ne moramo stići.
↑ Povratak na sadržajBeč kojemu vrijedi ostaviti vremena
Na kraju obilaska u sjećanju će vjerojatno ostati nekoliko velikih prizora: toranj svetoga Stjepana, dvorane Hofburga, pogled s Gloriette ili Klimtovo zlato u Belvedereu. Ali meni je zanimljivo i ono što se nađe između njih. Prolaz kojim se skrati put, klupa u parku, svod iznad kavanskoga stola i prometna postaja oblikovana s pažnjom kakvu obično očekujemo samo od velikih spomenika.
Zbog toga Beč vrijedi upoznavati u više šetnji. Njegova carska povijest daje nam snažan početak, no grad se nastavlja kroz ljude koji su u njemu skladali, pisali, gradili, trgovali i pokušavali živjeti izvan dvorskoga reda. Kad ih počnemo povezivati s mjestima, pročelja postaju zanimljivija. Više ne gledamo samo što je netko ostavio iza sebe, nego se pitamo kako je grad tada disao.
I onda se, nakon svega, ponovno možemo vratiti na Stephansplatz. Isti toranj iznad nas, iste kočije i prolaznici, ali put koji smo prošli promijenio je pogled. To je ono što tražim od dobre gradske šetnje: da poznati prizor na kraju dana vidim s više razumijevanja nego na početku.
