Akademija, astronomija, arhitektura, astrologija i alkemija: putopisni vodič kroz Prag, od Starogradskog trga i Orloja do Karlova mosta, kraljevskog dvorca i radionica Rudolfova doba.
U ožujku 2026. ponovno sam boravio u Pragu. Odsjeo sam u hotelu Ibis, nedaleko od Staroga Grada, što mi je odgovaralo iz jednostavnoga razloga: ovaj grad najradije upoznajem hodajući. Između hotela i prvih znamenitosti nije trebalo mnogo vremena, a poslije je bilo dovoljno slijediti ulice. Njegovo je povijesno središte dovoljno povezano da se najpoznatija mjesta mogu obići pješice, ali dovoljno bogato da ni nakon nekoliko dana nemam osjećaj da sam završio s razgledavanjem.
Privlače me gotičke crkve, barokne palače, mostovi i trgovi, no osobito me zanimaju ljudi koji su iza njih ostavili svoj trag. U Pragu su to kraljevi koji su gradili prijestolnicu, profesori čije su propovijedi uzdrmale Europu, astronomi koji su mijenjali sliku svemira i alkemičari koji su pred pećima pokušavali otkriti tajne tvari. Razmišljajući o njima, složilo mi se pet riječi: akademija, astronomija, arhitektura, astrologija i alkemija. Pet A kao način da se poznati grad pogleda malo pozornije.
Ovo je zato šetnja kroz glavne praške znamenitosti, s povijesnim skretanjima ondje gdje ih vrijedi napraviti. Ne treba je prijeći u jednome danu. Starom Gradu, Josefovu i Klementinumu može se posvetiti jedan obilazak, Maloj Strani, dvorcu i Hradčanima drugi, a Novom Gradu i Vyšehradu treći. Sadržaj na početku članka omogućuje da odmah prijeđete na mjesto ili temu koja vas zanima.
Grad sastavljen od nekoliko gradova
Za razumijevanje Praga dobro je najprije upoznati njegovu geografiju. Današnje povijesno središte stoljećima nije bilo jedinstven grad. Uz Vltavu su postojale zasebne gradske zajednice sa svojim upravama, povlasticama, trgovima i interesima. Na desnoj obali razvijao se Stari Grad (Staré Město), trgovačko i građansko središte. Nasuprot njemu, podno kraljevskoga dvorca, nalazi se Mala Strana (Malá Strana), koju je 1257. kao kraljevski grad osnovao Přemysl Otakar II. Iznad nje prostiru se Hradčani, dok je Novi Grad (Nové Město) nastao 1348. odlukom Karla IV.
Četiri povijesna praška grada administrativno su ujedinjena tek 1784., za Josipa II. Njihove se razlike i danas mogu osjetiti: Stari Grad sa svojim trgovima i građanskim kućama ima drukčiji karakter od aristokratske Male Strane, dok se život Hradčana oblikovao uz dvorac i katedralu. Vltava i Karlov most povezuju te nekada odvojene svjetove.
Karlo IV. – vladar koji je oblikovao prijestolnicu
Ako bih morao izdvojiti vladara čije ime najbolje objašnjava srednjovjekovni Prag, bio bi to Karlo IV. Luksemburški. Rođen je 1316., češki je kralj postao 1346., a 1355. okrunjen je za cara Svetoga Rimskog Carstva. Dio mladosti proveo je na francuskom dvoru i dobro je razumio što obrazovanje, vjera i monumentalne građevine znače za ugled prijestolnice.
Za njegove je vladavine osnovano sveučilište, utemeljen Novi Grad, započeta gradnja novoga kamenog mosta preko Vltave i snažno potaknuta izgradnja katedrale svetoga Vida. Nije riječ o nepovezanim graditeljskim pothvatima: Karlo je sustavno stvarao grad dostojan carskoga sjedišta. U Prag su dolazili učenjaci, umjetnici, graditelji i trgovci, a njegovo nasljeđe pratimo gotovo cijelim putem od Starogradskoga trga do dvorca.
Starogradski trg – srce građanskoga Praga
Šetnju započinjemo na Starogradskom trgu (Staroměstské náměstí). Na njegovim se rubovima izmjenjuju gotika, barok i rokoko, a između pročelja još se može prepoznati prostor srednjovjekovnoga trgovišta. Trg se razvijao već u 12. stoljeću; ovdje se trgovalo, slavilo, prosvjedovalo i pogubljivalo. Kroz njega su prolazile i krunidbene povorke prema dvorcu.
Dio starijega Praga zapravo se nalazi ispod razine današnjih ulica. Tijekom srednjega vijeka teren se postupno podizao, među ostalim radi zaštite od poplava, pa su pojedina romanička prizemlja postala podrumi. Iznad njih danas gledamo Starogradsku vijećnicu s Orlojem, Týnsku crkvu, baroknu crkvu svetoga Nikole, palaču Kinských i veliki spomenik Janu Husu. To su mjesta uz koja se vrijedi zaustaviti prije nego što se prepustimo gužvi prema Karlovu mostu.
Jan Hus – od sveučilišta do loma u europskom kršćanstvu
Spomenik Janu Husu, djelo Ladislava Šalouna, otkriven je 1915., na petstotu obljetnicu njegove smrti. Hus je bio svećenik, profesor i rektor Karlova sveučilišta, a svojim je propovijedima na češkom u Betlehemskoj kapeli dopirao daleko izvan akademskih krugova. Pod utjecajem ideja engleskoga teologa Johna Wycliffea kritizirao je zloupotrebe unutar Crkve i tražio njezinu moralnu obnovu.
Sukob s crkvenim vlastima završio je na saboru u Konstanzu: osuđen je zbog hereze i spaljen 6. srpnja 1415. Njegova smrt potaknula je pokret iz kojega su proizašli husitski ratovi. Dok stojimo pred njegovim spomenikom, tema akademije već dobiva sasvim konkretno lice. Rasprave praških profesora mogle su prerasti u sukobe koji su određivali sudbinu zemlje.
Palača Kinských – Kafka i balkon iz 1948.
Na istočnoj strani trga nalazi se palača Kinských, raskošna rokoko građevina iz sredine 18. stoljeća. U njoj je krajem 19. stoljeća djelovala njemačka gimnazija koju je pohađao Franz Kafka, dok je njegov otac Hermann imao trgovinu u prizemlju. Teško je zamisliti koliko različitih gradskih života može stati u jednu palaču.
Njezin je balkon ostao upamćen i po govoru komunističkoga vođe Klementa Gottwalda 21. veljače 1948., tijekom krize koja je završila komunističkim preuzimanjem vlasti. Četiri dana poslije predsjednik Edvard Beneš prihvatio je promjene u vladi prema Gottwaldovu prijedlogu. Važno je razlikovati te datume: govor s balkona i dovršetak političkoga prevrata nisu bili istoga dana.
Praški Orloj – mnogo više od izmjene apostola
Na južnom pročelju Starogradske vijećnice nalazi se Praški Orloj. Pred njim se o punom satu okuplja mnoštvo kako bi vidjelo apostole u prozorčićima iznad brojčanika. Kratka predstava lako zasjeni ono zbog čega je sat doista izniman: složen astronomski prikaz koji stoljećima povezuje mjerenje vremena i promatranje neba.
Najstariji dio potječe iz 1410. Izradio ga je urar Mikuláš iz Kadaně, prema astronomskom rješenju povezanom s praškim učenjakom Janom Šindelom. Brojčanik se temelji na srednjovjekovnom geocentričnom prikazu neba i pokazuje položaje Sunca i Mjeseca te njihov odnos prema zodijačkom krugu. Među različitim sustavima računanja nalaze se staročeško vrijeme, povezano sa zalaskom Sunca, i babilonski nejednaki sati, čija duljina ovisi o dobu godine.
Uz sat se veže legenda o majstoru Hanušu, kojega su vijećnici navodno oslijepili kako ne bi mogao izraditi drugi takav mehanizam. Sat je, međutim, stariji od njegova rada; Hanuš se povezuje s kasnijim preinakama. Priča je upečatljiva, ali pripada legendi. O brojčanicima, simbolima i očitavanju vremena više sam napisao u zasebnom članku Praški Orloj: kako čitati sat koji pokazuje više od vremena.
Týnska crkva – gotika i grob Tycha Brahea
Nasuprot vijećnici uzdižu se dva gotovo osamdeset metara visoka tornja crkve Majke Božje pred Týnom. Gradnja je započela u 14. stoljeću, a njezin se izgled mijenjao tijekom dugoga graditeljskog razvoja. U husitskom razdoblju bila je važno središte utrakvista, koji su zagovarali pričešćivanje vjernika kruhom i vinom. Danas unutrašnjost čuva gotička i barokna umjetnička djela, oltare i povijesne orgulje.
Za ovu je priču osobito važan grob Tycha Brahea. Danski astronom posljednje je godine života proveo na dvoru Rudolfa II. i umro u Pragu 1601. Njegova precizna opažanja postala su ključna za Keplerov rad. Od srednjovjekovnoga Orloja do groba jednoga od najvećih promatrača neba dijeli nas tek nekoliko minuta hoda.
Akademija – Karlovo sveučilište i Karolinum
Nedaleko od trga nalazi se Karolinum, povijesno sjedište Karlova sveučilišta. Karlo IV. osnovao je sveučilište 7. travnja 1348., nakon prethodne papinske suglasnosti. Najstarije je u srednjoj Europi, a izvorno je imalo četiri fakulteta: slobodnih umijeća, medicine, prava i teologije. Utemeljeno prema velikim europskim uzorima, osobito Parizu i Bologni, omogućilo je da Prag postane odredište studenata i profesora.
Srednjovjekovno sveučilište nije bilo kampus kakav danas zamišljamo. Nastava i akademski život odvijali su se u različitim gradskim prostorima i kolegijima. Karlo je 1366. osnovao i kolegij za magistre, dok je Karolinum poslije postao najvažnije povijesno sjedište ustanove. Teološke i filozofske rasprave prelazile su iz učionica u javni život, što Husova sudbina najbolje pokazuje. Kraljevsko pokroviteljstvo osiguravalo je uvjete za rad, ali ideje koje su ovdje nastajale nisu uvijek bile ugodne vlastima.
Klementinum – knjižnica, astronomija i stoljeća znanja
Nastavljajući šetnju prema Karlovu mostu, dolazimo do Klementinuma, jednog od najvećih povijesnih građevinskih kompleksa u Pragu. Smješten između Karlove ulice i obale Vltave, Klementinum je danas poznat ponajprije po svojoj raskošnoj baroknoj knjižnici i Astronomskom tornju, ali njegova povijest mnogo je bogatija. Na tome se prostoru još u srednjem vijeku nalazila dominikanska crkva svetoga Klementa, po kojoj je kompleks dobio ime. Nakon dolaska isusovaca u Prag 1556. godine započinje novo razdoblje. Isusovci su ovdje osnovali kolegij, a tijekom sljedećih stoljeća postupno je nastao veliki obrazovni i znanstveni kompleks. Godine 1622. isusovci su preuzeli upravljanje Karlovim sveučilištem, a 1654. njihova je akademija objedinjena sa sveučilištem u sklopu Karlo-Ferdinandova sveučilišta.
Današnji Klementinum jedan je od najljepših primjera praškoga baroka. Njegova čuvena Barokna knjižnica, dovršena 1722. godine, izgleda gotovo nestvarno. Visoki drveni ormari ispunjeni starim knjigama, freske na stropu, globusi i povijesni astronomski instrumenti stvaraju prostor u kojemu se znanje doista doživljavalo kao nešto uzvišeno. Knjižnica čuva vrijedne povijesne zbirke, a njezina je unutrašnjost među najpoznatijim knjižničnim prostorima Europe. Posebno je zanimljiv Astronomski toranj, visok približno 68 metara. S njega se pruža izvrstan pogled na povijesni Prag, ali njegova izvorna namjena nije bila turistička. Klementinum je stoljećima bio važno središte astronomskih, meteoroloških i geofizičkih opažanja. Sustavna meteorološka mjerenja ovdje su započela 1752., a neprekinuti niz dnevnih temperaturnih opažanja traje od 1775. godine. Zbog toga Klementinum zauzima posebno mjesto u povijesti europske meteorologije.
Jedan od poznatih učenjaka povezanih s njim bio je isusovac Josef Stepling, matematičar, fizičar i astronom koji je u 18. stoljeću pridonio razvoju prirodnih znanosti u Pragu. Klementinum nastavlja priču o akademskom Pragu, ali joj daje drukčiji prostor: uz knjige tu su instrumenti, mjerenja i zapisi o opažanjima. Nakon srednjovjekovnoga sveučilišta i njegovih rasprava, ovdje dolazimo do ljudi koji su strpljivo bilježili promjene vremena i položaje nebeskih tijela.
Karlova ulica – od kraljevskih povorki do Johannesa Keplera
Iz Klementinuma izlazimo na Karlovu ulicu (Karlova), jednu od najpoznatijih ulica Staroga Grada. Danas je gotovo uvijek ispunjena turistima, trgovinama, restoranima i suvenirnicama, ali nekada je bila važan dio Kraljevskoga puta, svečane rute kojom su češki vladari prolazili na putu prema krunidbi u katedrali svetoga Vida. Krunidbena povorka tradicionalno je polazila iz područja današnjega Trga Republike, prolazila kroz Starogradski trg, Karlovu ulicu i Karlov most, a zatim se uspinjala kroz Malu Stranu prema dvorcu. Taj put nije bio samo praktičan način dolaska do katedrale. Bio je javni prikaz kraljevske vlasti, susret vladara s građanima i simboličan prolazak kroz najvažnije dijelove prijestolnice. U kući poznatoj kao U Francouzské koruny, na adresi Karlova 4, od 1607. godine živio je Johannes Kepler, njemački matematičar i astronom koji je upravo tijekom praškoga razdoblja došao do svojih najvažnijih otkrića o gibanju planeta.
Keplerova priča vodi nas u sasvim drukčiji Prag, onaj s kraja 16. i početka 17. stoljeća, kada je grad postao jedno od najvažnijih europskih središta astronomije, astrologije i alkemije.
Rudolf II. – car koji je Prag pretvorio u prijestolnicu znanstvenika i alkemičara
Za razvoj toga neobičnog Praga presudan je bio Rudolf II. Habsburški, car Svetoga Rimskog Carstva od 1576. do 1612. godine. Rudolf je 1583. godine preselio svoje glavno dvorsko sjedište iz Beča u Prag, čime je grad ponovno postao jedno od političkih središta europskoga kontinenta. Rudolf je bio neobičan vladar. Mnogo više od vojnih pohoda i svakodnevnih državničkih poslova zanimali su ga umjetnost, priroda, astronomija, astrologija, alkemija i skupljanje rijetkih predmeta. Njegov dvor okupljao je slikare, kipare, matematičare, liječnike, graditelje instrumenata i istraživače koji su pokušavali razumjeti prirodne pojave. Njegova čuvena Kunstkammer, carska zbirka umjetnina i prirodnih rijetkosti, bila je jedna od najbogatijih u Europi. U njoj su se nalazile slike, skulpture, dragocjeni predmeti, minerali, egzotične životinjske preparacije, mehanički uređaji i znanstveni instrumenti. Rudolf je bio posebno zainteresiran za predmete koji su pokazivali ljudsku vještinu ili neobične mogućnosti prirode.
Na njegovu dvoru djelovali su umjetnici poput Giuseppea Arcimbolda, poznatoga po portretima sastavljenima od voća, cvijeća i drugih predmeta, te Bartholomeusa Sprangera, jednog od važnih slikara sjevernoga manirizma.
Tycho Brahe i Johannes Kepler – dvojica ljudi koji su promijenili astronomiju
Danski astronom Tycho Brahe stigao je na Rudolfov dvor 1599. godine. Bio je jedan od najpreciznijih promatrača neba prije uvođenja teleskopa u astronomsku praksu. Na otoku Hvenu, gdje je prethodno izgradio zvjezdarnicu Uraniborg, godinama je prikupljao iznimno točne podatke o položajima zvijezda i planeta. Brahe nije prihvaćao Kopernikov heliocentrični sustav u njegovu izvornom obliku. Razvio je vlastiti model prema kojemu Sunce kruži oko nepomične Zemlje, dok ostali planeti kruže oko Sunca. Iako se taj model pokazao pogrešnim, njegova su opažanja bila toliko precizna da su postala neprocjenjiva za razvoj moderne astronomije. Godine 1600. u Prag je stigao Johannes Kepler, koji je započeo suradnju s Braheom. Njihov odnos nije uvijek bio jednostavan. Brahe je bio stariji, ugledan i vrlo oprezan u dijeljenju svojih podataka, dok je Kepler bio ambiciozan matematičar koji je želio pronaći zakonitosti skrivene iza planetarnih gibanja. Brahe je umro 1601. godine, a Kepler ga je naslijedio na položaju carskoga matematičara.
Do tada se stoljećima pretpostavljalo da se planeti moraju gibati po kružnicama, jer se krug smatrao savršenim geometrijskim oblikom. Kepler je, međutim, ustanovio da se opažanja Marsa ne mogu dovoljno precizno objasniti takvim modelom. Nakon dugotrajnih matematičkih analiza zaključio je da se planeti gibaju po eliptičnim putanjama, sa Suncem u jednom od žarišta. U djelu Astronomia nova, objavljenom 1609., Kepler je iznio prva dva zakona gibanja planeta. Prvi opisuje eliptične putanje sa Suncem u jednome žarištu; drugi kaže da spojnica planeta i Sunca u jednakim vremenskim razmacima prebriše jednake površine. Planet se zato brže giba bliže Suncu, a sporije kada je udaljeniji. Treći zakon, koji povezuje kvadrat ophodnoga vremena s kubom velike poluosi putanje, objavio je 1619., nakon odlaska iz Praga. Ta su otkrića bila jedan od ključnih koraka prema modernoj astronomiji i kasnijem Newtonovu objašnjenju gravitacije.
Kepler je u Pragu proveo više od desetljeća, od 1600. do 1612. godine. Upravo je zato zanimljivo proći Karlovom ulicom i znati da je u jednoj od njezinih kuća živio čovjek čije su matematičke analize pomogle promijeniti sliku svemira.
Astrologija – kada su carevi od zvijezda tražili odgovore
Danas jasno razlikujemo astronomiju od astrologije. Astronomija je znanost koja proučava nebeska tijela i njihove fizikalne zakonitosti, dok astrologija položajima nebeskih tijela pripisuje utjecaj na ljudske osobine i događaje, za što ne postoje pouzdani znanstveni dokazi. U 16. i 17. stoljeću ta razlika nije bila tako jasno uspostavljena. Astronomi su često izrađivali horoskope, astrološke kalendare i predviđanja za vladare. I Kepler se bavio astrologijom, dijelom zato što je takav rad donosio prihode, a dijelom zato što je i sam vjerovao da određeni odnosi u prirodi mogu imati šire značenje. Ipak, bio je kritičan prema mnogim popularnim astrološkim tumačenjima. Rudolf II. pokazivao je veliko zanimanje za astrologiju. Na europskim dvorovima toga vremena astrolozi su sastavljali horoskope vladara, pokušavali odrediti povoljne datume za važne odluke i tumačili nebeske pojave kao moguće znakove budućih događaja.
To nije bilo neobično. U vremenu čestih ratova, epidemija i dinastičkih sukoba budućnost je bila izrazito neizvjesna. Vladari koji su raspolagali golemom političkom moći često su istodobno tražili odgovore u zvijezdama. U Rudolfovu Pragu astronomija i astrologija tako su živjele jedna uz drugu. Isti su ljudi mogli izvoditi precizne matematičke izračune i sastavljati astrološka tumačenja, što dobro pokazuje koliko je povijest znanosti složenija od današnjih jednostavnih podjela.
Alkemija – tajanstveni svijet Rudolfova Praga
Rudolf II. bio je poznat po zanimanju za alkemičare i njihove pokuse. Na njegovu su dvoru djelovali ljudi koji su pokušavali pronaći načine preobrazbe metala, pripravljati lijekove, proučavati minerale i otkriti ono što su nazivali kamenom mudraca. Kamen mudraca bio je legendarna tvar kojoj se pripisivala moć pretvaranja običnih metala u zlato, a u nekim se alkemičarskim tradicijama povezivao i s potragom za univerzalnim lijekom ili eliksirom dugovječnosti. Alkemija, međutim, nije bila samo potraga za zlatom. U njezinim su se radionicama razvijale praktične vještine obrade tvari, destilacije, zagrijavanja i pripravljanja različitih kemijskih spojeva. Dio alkemičarskoga znanja kasnije je pridonio razvoju kemije i farmacije, premda su se alkemijska teorijska objašnjenja bitno razlikovala od suvremene znanosti.
U priči o Rudolfovu Pragu često se pojavljuju Edward Kelley i John Dee. Dee je bio engleski matematičar, astronom i astrolog, a Kelley njegov suradnik koji je tvrdio da može komunicirati s duhovima. Boravili su u češkim zemljama i tražili pokrovitelje među vladarima i plemstvom, no njihove odnose s carem ne treba zamišljati kao miran, stalan radni odnos. Kelley je poslije bio i zatvaran. Njihove biografije pokazuju koliko su se tada istraživanje prirode, okultne prakse, ambicija i potraga za novcem mogli ispreplesti.
Speculum Alchemiae – podzemni laboratoriji staroga Praga
Jedno od zanimljivijih mjesta za upoznavanje toga dijela praške povijesti jest Speculum Alchemiae, muzej smješten u Haštalskoj ulici, nedaleko od Židovske četvrti. Muzej se nalazi u povijesnoj kući ispod koje su otkriveni podzemni prostori. Danas su uređeni kao prikaz renesansnih alkemičarskih radionica, s pećima, staklenim posudama, retortama i drugim predmetima koji dočaravaju nekadašnji rad alkemičara. Obilazak je posebno zanimljiv zbog atmosfere podzemnih prostorija i prikaza postupaka kojima su se alkemičari koristili. Ipak, priče o tajnim carskim laboratorijima i pojedinim slavnim posjetiteljima treba razlikovati od onoga što je pouzdano potvrđeno povijesnim izvorima. Prag je kroz stoljeća razvio bogatu tradiciju legendi, a alkemija je za njih bila gotovo savršena tema. Podzemni prolazi, tajni sastojci, čudesni lijekovi i carevi opsjednuti potragom za zlatom nude neiscrpan materijal za pripovijedanje.
Židovska četvrt Josefov – sinagoge, staro groblje i legenda o Golemu
Nedaleko od Starogradskog trga nalazi se Josefov, povijesna židovska četvrt Praga. Iako je velik dio stare četvrti uklonjen tijekom urbanističke obnove krajem 19. i početkom 20. stoljeća, sačuvane sinagoge i groblje svjedoče o jednoj od najvažnijih židovskih zajednica srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe. Među najpoznatijim znamenitostima nalazi se Staronova sinagoga (Staronová synagoga), podignuta u drugoj polovici 13. stoljeća. Smatra se najstarijom sačuvanom aktivnom sinagogom u Europi i jednim od najvažnijih spomenika židovske gotičke arhitekture. Posebno dojmljivo mjesto jest Staro židovsko groblje, na kojemu se pokapalo od 15. do 18. stoljeća. Zbog ograničenoga prostora grobovi su tijekom stoljeća nastajali u više slojeva, pa danas tisuće nadgrobnih spomenika stoje vrlo blizu jedan drugome, često nagnuti i nepravilno raspoređeni.
Među ljudima pokopanima na groblju nalazi se i rabin Jehuda Löw ben Becalel, poznat kao Maharal iz Praga, koji je umro 1609. godine. Uz njegovo se ime veže jedna od najpoznatijih praških legendi – priča o Golemu. Prema kasnijoj predaji, rabin Löw stvorio je golemo biće od gline kako bi zaštitio židovsku zajednicu od progona. Golem je oživljen svetim riječima, ali je njegova snaga s vremenom postala opasna, pa ga je rabin morao zaustaviti. Legenda govori da su njegovi ostaci skriveni na tavanu Staronove sinagoge. Za tu priču ne postoje povijesni dokazi iz vremena rabina Löwa, a njezin danas najpoznatiji oblik razvio se mnogo kasnije. Ipak, legenda o Golemu postala je važan dio praške kulturne baštine, a kasnije je nadahnula brojna književna i umjetnička djela.
Josefov je posebno zanimljiv jer se u njemu povijest i predaja neprestano susreću. Uz Staronovu sinagogu vrijedi posjetiti Španjolsku sinagogu, poznatu po raskošnoj unutrašnjosti u maurskom stilu, Pinkasovu sinagogu, koja danas služi kao spomenik češkim i moravskim Židovima ubijenima tijekom holokausta, te Maiselovu sinagogu, povezanu s poviješću židovske zajednice u Pragu. Obilazak Josefova zahtijeva nešto više vremena, osobito ako se želi ući u sinagoge i na groblje. No riječ je o jednom od najvažnijih dijelova grada, koji ne bih preporučio preskočiti. Njegova povijest govori o stoljećima židovskoga života, vjerske učenosti, trgovine i kulture, ali i o diskriminaciji, progonima i gotovo potpunom uništenju zajednice tijekom Drugoga svjetskog rata.
Karlov most – najpoznatiji prijelaz preko Vltave
Iz Staroga Grada vraćamo se prema rijeci i dolazimo do Karlova mosta (Karlův most), vjerojatno najpoznatije praške znamenitosti. Most povezuje Stari Grad s Malom Stranom i već stoljećima predstavlja jednu od glavnih gradskih prometnih i simboličkih veza. Njegovu je gradnju 1357. godine započeo Karlo IV., nakon što je velika poplava 1342. godine teško oštetila stariji Juditin most. Projekt se tradicionalno povezuje s graditeljskom radionicom Petra Parlera, jednog od najvažnijih arhitekata srednjovjekovnoga Praga. Most je dovršen početkom 15. stoljeća. Dug je približno 516 metara, a širok gotovo deset metara. Njegova konstrukcija počiva na šesnaest lukova, dok se na oba kraja nalaze monumentalni mostovni tornjevi. Posebno je dojmljiv Starogradski mostovni toranj, jedan od najljepših primjera europske gotičke arhitekture.
Uz početak gradnje veže se i zanimljiva brojčana simbolika. Prema poznatoj predaji, kamen temeljac položen je 9. srpnja 1357. u 5 sati i 31 minutu, čime nastaje niz 1-3-5-7-9-7-5-3-1. Takav palindromski niz tumači se kao izraz srednjovjekovnoga zanimanja za numerologiju i povoljne trenutke. Međutim, precizno vrijeme početka gradnje nije pouzdano potvrđeno suvremenim izvorima, pa tu priču valja prihvatiti kao dio tradicije, a ne kao dokazanu činjenicu. Most je izvorno bio mnogo jednostavniji nego danas. Njegove poznate skulpture uglavnom su postavljane tijekom 17. i 18. stoljeća, kada je dobio snažan barokni karakter. Danas se na njemu nalazi trideset kiparskih skupina, pri čemu su mnogi originali zbog zaštite zamijenjeni kopijama.
Najpoznatiji je svakako kip svetoga Ivana Nepomuka, češkoga svećenika i mučenika koji je 1393. godine po nalogu kralja Václava IV. mučen i bačen u Vltavu. Njegova je smrt kasnije postala povezana s legendom prema kojoj je odbio otkriti ispovjednu tajnu kraljice. Povijesna istraživanja upućuju na složeniji politički i crkveni sukob, ali legenda je snažno oblikovala njegov kult. Ivan Nepomuk postao je jedan od najštovanijih svetaca srednje Europe, osobito kao zaštitnik mostova, rijeka i ispovjedne tajne. Njegovi se kipovi mogu pronaći u brojnim hrvatskim gradovima i mjestima, što je još jedna zanimljiva poveznica između naših krajeva i češke povijesti. Na Karlovu mostu vrijedi zastati i pogledati uzvodno i nizvodno. S jedne strane otvara se pogled prema Praškom dvorcu i katedrali svetoga Vida, a s druge prema tornjevima Staroga Grada. Posebno je lijepo doći rano ujutro, prije velikih turističkih skupina, ili predvečer kada se nad Vltavom počnu paliti gradska svjetla.
Mala Strana – barokni Prag podno kraljevskoga dvorca
Prelaskom Karlova mosta ulazimo u Malu Stranu, jednu od najljepših povijesnih četvrti Praga. Njezine uske ulice, palače, crkve i vrtovi stvaraju drukčiju atmosferu od živoga Staroga Grada. Mala Strana osnovana je 1257. godine, ali velik dio današnjega izgleda dobila je nakon velikoga požara 1541., koji je uništio brojne srednjovjekovne građevine. Tijekom sljedećih stoljeća na njihovim su mjestima nastajale renesansne i barokne palače, često u vlasništvu najmoćnijih plemićkih obitelji Habsburške Monarhije. Središte četvrti čini Malostranski trg (Malostranské náměstí), kojim dominira monumentalna crkva svetoga Nikole.
Crkva svetoga Nikole – remek-djelo praškoga baroka
Crkva svetoga Nikole na Maloj Strani jedna je od najvažnijih baroknih crkava srednje Europe. Gradnja je započela 1704. godine, a u njezinu su oblikovanju sudjelovali veliki arhitekti iz obitelji Dientzenhofer, ponajprije Kryštof i njegov sin Kilián Ignác. Crkva je poznata po golemoj kupoli, raskošnoj unutrašnjosti, freskama i bogatoj kiparskoj dekoraciji. Za razliku od gotičkih crkava, čija arhitektura naglašava visinu i uspravne linije, ovdje barok stvara snažan dojam pokreta. Zakrivljeni zidovi, svjetlost, kupola i bogati ukrasi osmišljeni su tako da posjetitelja obuhvate jedinstvenim prostornim doživljajem. Posebno je zanimljiva povezanost crkve s Wolfgangom Amadeusom Mozartom, koji je tijekom boravaka u Pragu svirao na njezinim orguljama. Nakon njegove smrti 1791. godine u crkvi je održana velika misa zadušnica, što svjedoči o posebnoj naklonosti koju je praška publika gajila prema skladatelju.
Prag je bio jedan od gradova u kojima je Mozart doživio izniman uspjeh. Njegova opera Don Giovanni praizvedena je 1787. godine u praškom Stavovskom kazalištu, koje i danas postoji i predstavlja jednu od najvažnijih gradskih kulturnih znamenitosti.
Lennonov zid – umjetnost, glazba i otpor komunističkom režimu
Nedaleko od Karlova mosta, na Velkopřevorskom trgu, nalazi se Lennonov zid, jedno od najpoznatijih mjesta novije praške povijesti. Nakon ubojstva Johna Lennona u prosincu 1980. godine na zidu su se počeli pojavljivati njegovi portreti, stihovi Beatlesa i poruke mira. Tijekom osamdesetih godina zid je postupno postao mjesto na kojemu su mladi Česi izražavali nezadovoljstvo komunističkim režimom i želju za većom slobodom. Vlasti su natpise povremeno uklanjale i prebojivale, ali su se novi neprestano pojavljivali. Zid je tako postao simbol nenasilnoga otpora i slobodnoga izražavanja. Današnji izgled zida stalno se mijenja. Novi crteži i poruke prekrivaju stare, a njegovo je značenje odavno preraslo prvotno sjećanje na Lennona. Za razliku od kraljevskih palača i monumentalnih spomenika, ovo je mjesto čiju su povijest stvarali uglavnom obični ljudi. U gradu u kojemu su carevi i kraljevi stoljećima određivali izgled javnoga prostora, jedan zid postao je mjesto na kojemu su građani pokušavali govoriti vlastitim glasom.
Praški dvorac – političko središte staro više od tisuću godina
Iz Male Strane uspinjemo se prema Praškom dvorcu (Pražský hrad), jednom od najvećih povijesnih dvorskih kompleksa na svijetu. Njegovi počeci sežu u kraj 9. stoljeća, kada je češki knez Bořivoj iz dinastije Přemyslovića na uzvisini iznad Vltave uspostavio utvrđeno sjedište. Tijekom sljedećih stoljeća dvorac se neprestano širio i mijenjao. Bio je sjedište čeških knezova i kraljeva, careva Svetoga Rimskog Carstva, a danas je službeno sjedište predsjednika Češke Republike. Praški dvorac zapravo nije jedna građevina. Riječ je o velikom kompleksu palača, crkava, dvorišta, vrtova i obrambenih objekata. Njegova je posebnost upravo u tome što se na relativno malom prostoru mogu vidjeti tragovi gotovo svih velikih stilskih razdoblja europske arhitekture. Za Karla IV. dvorac je bio carsko sjedište, dok je Rudolf II. ovdje okupljao svoju umjetničku zbirku i znanstvenike. Kasniji vladari nastavili su ga preuređivati, a nakon osnivanja Čehoslovačke 1918. godine važnu ulogu u njegovoj obnovi imao je slovenski arhitekt Jože Plečnik.
Katedrala svetoga Vida – šest stoljeća gradnje
Najvažnija građevina unutar dvorca svakako je katedrala svetoga Vida, Václava i Vojtjeha, najveća i najvažnija češka katedrala. Gradnja današnje gotičke katedrale započela je 1344. godine, u vrijeme kada je praška biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije. Prvi graditelj bio je Matija iz Arrasa, francuski arhitekt kojega je Karlo IV. doveo u Prag. Nakon njegove smrti radove je nastavio Petar Parler, jedan od najvažnijih gotičkih graditelja 14. stoljeća. Parler je katedrali dao niz iznimnih arhitektonskih rješenja, među kojima se ističu složeni svodovi, bogata kamena plastika i oblikovanje korskoga prostora. Gradnja je prekinuta tijekom husitskih nemira početkom 15. stoljeća, a katedrala je stoljećima ostala nedovršena. Tek u 19. stoljeću započeo je veliki projekt dovršavanja u neogotičkom stilu, koji je okončan 1929. godine, gotovo šest stoljeća nakon polaganja temelja.
U unutrašnjosti se nalazi kapela svetoga Václava, jednog od najvažnijih čeških svetaca i zaštitnika zemlje. Kapela čuva njegov grob, a zidovi su ukrašeni poludragim kamenjem, pozlaćenim elementima i vrijednim freskama. U katedrali se nalaze i grobovi brojnih čeških vladara, među kojima je i Karlo IV., te raskošni srebrni grob svetoga Ivana Nepomuka. Posebno su vrijedni vitraji, uključujući onaj koji je oblikovao Alfons Mucha, poznati češki umjetnik secesije. Tako se i u unutrašnjosti katedrale susreću srednjovjekovna gotika i umjetnost mnogo kasnijih razdoblja.
Stara kraljevska palača i praška defenestracija
Unutar kompleksa nalazi se Stara kraljevska palača, čiji najpoznatiji prostor predstavlja Vladislavova dvorana, izgrađena krajem 15. i početkom 16. stoljeća prema projektu Benedikta Rieda. Dvorana je poznata po iznimnom kasnogotičkom svodu s isprepletenim rebrima. Bila je namijenjena velikim svečanostima, okupljanjima i viteškim turnirima, a njezine dimenzije svjedoče o ambicijama čeških kraljeva. Dana 23. svibnja 1618. godine skupina pobunjenih čeških protestantskih staleža kroz prozor palače izbacila je dvojicu katoličkih kraljevskih namjesnika i njihova tajnika. Sva trojica preživjela su pad. Taj događaj poznat je kao Druga praška defenestracija i smatra se jednim od neposrednih povoda za izbijanje Tridesetogodišnjega rata, velikoga europskog sukoba koji je trajao od 1618. do 1648. godine. Praška defenestracija pokazuje koliko su politički i vjerski odnosi u tadašnjoj Europi bili napeti. Sukob koji je započeo u Češkoj ubrzo se proširio na velik dio kontinenta i ostavio teške posljedice.
Zlatna uličica – između povijesti i legende o alkemičarima
Jedna od najposjećenijih atrakcija Praškoga dvorca jest Zlatna uličica (Zlatá ulička), slikovit niz malenih kuća smještenih uz sjeverni obrambeni zid kompleksa. Kućice su nastajale krajem 16. stoljeća, u vrijeme Rudolfa II., a u njima su živjeli pripadnici dvorske straže, obrtnici i drugi stanovnici povezani s dvorcem. Naziv Zlatna uličica često se povezuje sa zlatarima, a popularna turistička predaja i s alkemičarima koji su navodno za Rudolfa II. pokušavali proizvesti zlato. Međutim, nema pouzdanih dokaza da su upravo te kućice bile središte carskih alkemičarskih istraživanja. Unatoč tome, uličica je iznimno zanimljiva. Njezine malene kuće danas su uređene kao povijesni prikazi nekadašnjega života, a pojedini prostori služe kao izložbe i trgovine. Posebno je poznata kuća broj 22, u kojoj je Franz Kafka tijekom 1916. i 1917. povremeno radio i pisao, koristeći prostor koji je unajmila njegova sestra Ottla.
Mihulka – kula povezana s Rudolfovom alkemijom
Za stvarnu povijest alkemičarskih istraživanja zanimljivija je kula Mihulka, poznata i kao Barutna kula, na sjevernom dijelu kompleksa Praškoga dvorca. Kula je nastala krajem 15. stoljeća kao dio obrambenoga sustava, a tijekom povijesti imala je različite namjene. U Rudolfovo doba povezuje se s alkemičarskim i drugim radionicama, premda pojedinosti o njihovoj organizaciji nisu uvijek potpuno dokumentirane. Mihulka nas tako vraća iz turističke predaje o Zlatnoj uličici u konkretniji svijet dvorskih radionica. Pri obilasku je korisno razlikovati ono što znamo o određenom prostoru od priča koje su mu naknadno pripisane.
Hradčani – palače, samostani i najljepši pogledi na Prag
Izlaskom iz dvorca vrijedi nastaviti šetnju kroz Hradčane, povijesnu četvrt koja se razvijala uz kraljevsko sjedište. Ovdje se nalaze brojne aristokratske palače, samostani i crkve, a s pojedinih terasa pružaju se neki od najljepših pogleda na grad. Posebno se ističe Strahovski samostan, koji su 1143. godine osnovali premonstratenzi. Samostan je poznat po jednoj od najljepših povijesnih knjižnica u Europi. Njegove dvije najpoznatije dvorane, Teološka i Filozofska, čuvaju vrijedne zbirke knjiga, globusa i drugih predmeta povezanih s poviješću znanja. Teološka dvorana nastala je u 17. stoljeću, dok je Filozofska dvorana uređena u 18. stoljeću. Obje su poznate po raskošnim stropnim freskama, visokim policama i bogatoj dekoraciji.
Strahovska knjižnica lijepo nadopunjuje priču o Karlovu sveučilištu i Klementinumu. Prag je stoljećima razvijao različita središta obrazovanja, od sveučilišnih predavaonica do samostanskih knjižnica. U njima su se čuvali rukopisi, prepisivale i proučavale knjige, vodile teološke rasprave i postupno širilo prirodoslovno znanje. Nedaleko od samostana nalazi se Loreta, jedno od najvažnijih baroknih hodočasničkih mjesta u Pragu. Njezin središnji dio čini Sveta kućica, podignuta 1626.–1631. godine po uzoru na Svetu kuću u talijanskom Loretu, za koju katolička predaja govori da je nekada bila dom Svete obitelji u Nazaretu. Kompleks je tijekom 17. i 18. stoljeća proširivan, a danas se posebno ističe raskošnim baroknim pročeljem, zvonikom i vrijednom riznicom. Poznat je i po zvonima koja svakoga sata izvode marijansku melodiju.
Loreta je zanimljiva i zbog širega povijesnog konteksta. Njezina izgradnja pripada razdoblju katoličke obnove nakon poraza čeških protestantskih staleža u bitci na Bijeloj gori 1620. godine. Upravo je tada barokna arhitektura postala jedno od najvažnijih sredstava izražavanja obnovljene katoličke moći i pobožnosti u češkim zemljama.
Arhitektura – od gotike do češkoga kubizma
Prag je osobito zanimljiv ljubiteljima arhitekture jer se na njegovim ulicama mogu pratiti gotovo sva velika europska stilska razdoblja. Romanika je sačuvana u pojedinim crkvama i podzemnim prostorima Staroga Grada, gotika dominira srednjovjekovnim tornjevima i katedralom svetoga Vida, renesansa se očituje u kraljevskim i plemićkim građevinama, a barok je snažno obilježio Malu Stranu i brojne crkve. Posebno mjesto pripada Kraljevskom ljetnikovcu, poznatom i kao Belvedere kraljice Ane, u Kraljevskom vrtu Praškoga dvorca. Njegovu je gradnju 1538. godine naručio Ferdinand I. Habsburški za svoju suprugu Anu Jagelović. Građevina je jedan od najljepših primjera renesansne arhitekture sjeverno od Alpa, s elegantnim arkadama i skladnim proporcijama koje se bitno razlikuju od srednjovjekovne gotike.
Početkom 20. stoljeća grad je postao jedno od važnih središta europske moderne arhitekture, a posebno je zanimljiv češki kubizam. Dok kubizam uglavnom povezujemo sa slikarstvom Pabla Picassa i Georgesa Braquea, češki su arhitekti pokušali njegove geometrijske principe primijeniti na oblikovanje građevina. Jedan od najpoznatijih primjera jest Kuća Crne Majke Božje (Dům U Černé Matky Boží), koju je arhitekt Josef Gočár projektirao 1911.–1912. godine. Nalazi se nedaleko od Starogradskog trga, u Celetnoj ulici, i predstavlja jedan od najvažnijih spomenika kubističke arhitekture. Njezino pročelje obilježavaju lomljene plohe, oštri kutovi i neobična geometrija. U zgradi se nalazi i poznati Grand Café Orient, čiji je interijer oblikovan u kubističkom duhu. Upravo takve građevine pokazuju da Prag nije samo grad koji je dobro sačuvao srednji vijek. Njegovi su arhitekti i umjetnici u novijoj povijesti sudjelovali u stvaranju novih europskih stilova.
Václavski trg – mjesto na kojemu se mijenjala češka povijest
Za Novi Grad ostavio bih zasebnu šetnju. Iz Staroga Grada lako se dolazi do Václavskoga trga (Václavské náměstí), jednoga od najvažnijih praških javnih prostora. Iako ga nazivamo trgom, riječ je o širokom gradskom prostoru dugom približno 750 metara, koji više nalikuje bulevaru. Nastao je u 14. stoljeću, tijekom širenja Novoga Grada za Karla IV., a izvorno je služio kao konjska tržnica. Današnje ime dobio je u 19. stoljeću, prema svetom Václavu, češkom knezu i nacionalnom zaštitniku. Na gornjem dijelu trga nalazi se monumentalna konjanička skulptura svetoga Václava, djelo kipara Josefa Václava Myslbeka, a iza nje uzdiže se impozantna neorenesansna zgrada Nacionalnog muzeja, dovršena 1891. godine. U kolovozu 1968. godine, nakon invazije snaga Varšavskoga pakta na Čehoslovačku, trg je postao jedno od mjesta otpora sovjetskoj okupaciji. Slike tenkova i građana okupljenih pred Nacionalnim muzejom ostale su među najpoznatijim prizorima Praškoga proljeća i njegova nasilnog gušenja.
U siječnju 1969. godine student Jan Palach zapalio se u znak prosvjeda protiv okupacije i društvene rezignacije koja je uslijedila. Njegova smrt duboko je potresla čehoslovačko društvo, a danas se na trgu nalazi spomen-obilježje posvećeno njemu i Janu Zajícu, koji je kasnije počinio sličan čin prosvjeda. Dvadeset godina poslije, u studenome 1989., Václavski trg ponovno je postao pozornica povijesnih događaja. Tijekom Baršunaste revolucije stotine tisuća ljudi okupljale su se tražeći kraj komunističke vlasti. Među najvažnijim osobama toga pokreta bio je književnik i disident Václav Havel, koji je krajem iste godine postao predsjednik Čehoslovačke. Za razumijevanje suvremenoga Praga Václavski trg jednako je važan kao Karlov most ili Praški dvorac. Dok su se u srednjem vijeku ključne političke odluke donosile na kraljevskom dvoru, u 20. stoljeću upravo su gradski trgovi postali mjesta na kojima su građani javno zahtijevali promjene.
Narodno kazalište, Vltava i kulturni preporod
Nastavljajući šetnju prema Vltavi, dolazimo do Narodnog kazališta (Národní divadlo), jedne od najvažnijih kulturnih institucija Češke Republike. Njegova raskošna neorenesansna zgrada, sa zlatnim ukrasima na krovu, jedan je od prepoznatljivih simbola grada. Kazalište je nastalo kao veliki projekt češkoga nacionalnog preporoda u 19. stoljeću. U vrijeme kada je češki jezik nastojao ponovno zauzeti snažnije mjesto u javnom i kulturnom životu, izgradnja nacionalnoga kazališta postala je simbol kulturne samostalnosti. Sredstva za gradnju prikupljana su javnim donacijama, a u projektu su sudjelovali brojni češki umjetnici i arhitekti. Kazalište je svečano otvoreno 1881. godine, ali ga je samo nekoliko mjeseci kasnije teško oštetio požar. Obnovljeno je zahvaljujući novoj velikoj akciji prikupljanja sredstava i ponovno otvoreno 1883. godine izvedbom opere Libuše Bedřicha Smetane.
Smetana je jedan od najvažnijih čeških skladatelja, a njegova simfonijska pjesma Vltava, dio ciklusa Má vlast (Moja domovina), glazbeni je portret rijeke koja protječe kroz Prag. Šetnja uz Vltavu posebno je lijepa predvečer. S obale se pruža pogled prema Karlovu mostu, Maloj Strani i Praškom dvorcu, dok se uz rijeku nižu povijesne građevine, parkovi i mostovi. Za posjetitelje koji žele vidjeti grad iz drukčije perspektive, zanimljiva je i panoramska plovidba Vltavom. Pogled s rijeke otkriva odnose između gradskih četvrti koje tijekom pješačkoga obilaska nije uvijek lako uočiti.
Plesna kuća – suvremeni Prag na obali Vltave
Nešto južnije, na uglu Rašínova nábřeží i Jiráskova trga, nalazi se Plesna kuća (Tančící dům), jedna od najpoznatijih građevina suvremenoga Praga. Projektirali su je hrvatsko-češki arhitekt Vlado Milunić i američko-kanadski arhitekt Frank Gehry, a dovršena je 1996. godine. Građevina je poznata po svojim neobičnim, zakrivljenim oblicima koji podsjećaju na plesni par. Zbog toga se često naziva i Fred i Ginger, prema slavnim američkim plesačima Fredu Astaireu i Ginger Rogers. Plesna kuća u početku je izazivala podijeljene reakcije. Njezina suvremena arhitektura snažno se razlikovala od okolnih povijesnih pročelja, ali je s vremenom postala jedna od prepoznatljivih praških znamenitosti. Za mene je posebno zanimljivo da je jedan od njezinih autora bio Vlado Milunić, arhitekt rođen u Zagrebu. Njegovo ime povezuje hrvatsku arhitektonsku povijest s jednim od najpoznatijih suvremenih projekata u češkoj prijestolnici.
Vyšehrad – druga velika povijesna uzvisina Praga
Posjet Pragu može se lijepo zaokružiti obilaskom Vyšehrada, povijesne utvrde smještene na uzvisini iznad Vltave, južno od gradskoga središta. Prema češkim legendama upravo je Vyšehrad povezan s najstarijim počecima češke državnosti i proročicom Libušom, koja je navodno predvidjela nastanak velikoga grada Praga. Povijesni razvoj utvrde, međutim, najbolje je dokumentiran od 10. stoljeća nadalje, a posebno je važnu ulogu imala tijekom 11. stoljeća, kada je bila kraljevsko sjedište. Danas se unutar kompleksa nalaze ostaci srednjovjekovnih građevina, barokne utvrde, parkovi i bazilika svetih Petra i Pavla, čiji današnji izgled velikim dijelom potječe iz neogotičke obnove. Posebno je poznato Vyšehradsko groblje, na kojemu su pokopane brojne istaknute osobe češke kulture, među njima skladatelji Bedřich Smetana i Antonín Dvořák te književnik Karel Čapek.
Vyšehrad je znatno mirniji od Starogradskog trga i Karlova mosta. S njegovih se zidina pružaju lijepi pogledi na Vltavu i južne dijelove grada, a obilazak je zanimljiv upravo zato što otkriva Prag izvan najprometnijih turističkih ruta.
Prag kojemu se vraćam
Pet A pomoglo mi je povezati mjesta koja se na prvi pogled čine udaljenima. Karlovo sveučilište i Husov spomenik, Orloj i Braheov grob, Keplerova kuća i Rudolfove zbirke pripadaju istome gradu, ali otvaraju sasvim različita pitanja. Uz njih su palače, crkve i mostovi koji pokazuju kako se mijenjao ukus, kome je pripadala vlast i što su ljudi željeli ostaviti iza sebe. Najviše volim to što se između tih priča može hodati. Nakon knjižnice izaći na ulicu, s mosta pogledati prema dvorcu, pa skrenuti prema mjestu za koje prethodni put nisam imao vremena. Na ovome obilasku krenuo sam od pet riječi, a završio s novim razlozima da se vratim. Prag mi ih, srećom, još nije prestao davati.
