Večernji dolazak i poznato lice
U Marrakech sam sletio navečer. Na izlazu me čekao Mustafa, moj domaćin i vodič s kojim obilazim Maroko i kojemu povjeravam svoje grupe. Lijepo je na početku putovanja ugledati poznato lice. Odjednom prestaješ razmišljati o tome gdje trebaš skrenuti, kome se javiti i kako će sve funkcionirati. Stigao si, Mustafa je tu, možemo krenuti.
A u Marrakechu vrlo brzo shvatiš jednu stvar: postoji Medina i postoji život izvan Medine. Grad širokih avenija, hotela i suvremenih trgovina ima svoj ritam. No čim uđeš među stare zidine, mijenja se način na koji hodaš, gledaš i slušaš. Netko ti prilazi s ponudom, iza leđa čuješ motocikl, pred tobom se zaustavlja dostava. Moraš se malo pomaknuti. Pa još malo. Tek si stigao, a već sudjeluješ.
Medina – najbolje je da odmah pospremiš kartu
U Medini pogled stalno bježi u stranu. Kreneš prema jednoj znamenitosti, ali na putu ugledaš vrata, radionicu ili prolaz koji te povuče nekoliko koraka dalje. Potom još jedan. Nakon nekog vremena više nisi sasvim siguran jesi li pokraj iste trgovine već prošao ili svi prodaju slične lampe.
Marrakech su u drugoj polovici 11. stoljeća osnovali Almoravidi. Kroz njega su prolazili trgovci, roba i vijesti s putova koji su povezivali krajeve preko Atlasa i Sahare. Ta trgovačka prošlost i danas je vidljiva u načinu na koji Medina živi. Ulica je mjesto rada, prodaje i susreta, a kuće svoj privatni život uglavnom skrivaju iza zidova. Izvana skroman ulaz, a iza njega može biti dvorište s vodom i zelenilom. Prolazeći, stalno imaš osjećaj da vidiš samo mali dio onoga što grad čuva.
Zbog toga mi je Medina zanimljivija kada usporim. Tada primijetim čovjeka za radnim stolom, alat koji mu stoji nadohvat ruke, razgovor dvojice trgovaca preko prolaza. Marrakech je ovdje dovoljno živ da ti razgledavanje stalno prekida nečija svakodnevica.
Riadi – dvorišta skrivena od ulice
U Medini vrijedi pogledati i iza vrata. S ulice vidiš zid, ulaz i možda skroman natpis, a unutra se otvori čitav mali svijet. Riad je tradicionalna marokanska kuća organizirana oko unutarnjeg vrta ili dvorišta prema kojemu se otvaraju prostorije. Takav raspored čuva privatnost doma i pruža zaklon od ulične vreve. Mnoge od tih kuća danas primaju goste, pa ono što je nekada bilo obiteljski prostor postaje i dio putničkog iskustva Marrakecha.
Na mojoj fotografiji dvorište ispunjavaju zelenilo, sjena i bazen. Oko njega su stolci i niski stolovi; iznad vrata ukrasi, a na katu galerija s ogradom. Nakon uskih prolaza punih ljudi, takav prostor odmah poziva da sjedneš. Tu se jasnije razumije i arhitektura kuće okrenute prema unutra: njezin najljepši pogled pripada onima koji su ušli. Dok grad nastavlja svojim ritmom iza zida, pod krošnjom ostaje mjesto za razgovor i predah.
Jemaa el-Fna – trg koji se predvečer razmaše
Na Jemaa el-Fni prostor se napokon otvori, ali pogled teško pronalazi mjesto na kojemu bi se zadržao. Prodavači sokova, prolaznici, glazba, okupljeni ljudi, priprema hrane. Kako se približava večer, trg dobiva sve više glasova, a iznad štandova počinje se podizati dim. Možeš krenuti ravno preko njega i završiti na sasvim drugoj strani od one koju si namjeravao.
Ovdje su se stoljećima okupljali pripovjedači, pjesnici i glazbenici. Ljudi bi oko njih zatvorili krug i priča bi počela. Kao piscu, ta mi je slika posebno draga: čovjek stoji pred publikom i ima samo vlastiti glas, pamćenje i sposobnost da zadrži tuđu pozornost. Ako priča oslabi, slušatelj jednostavno ode. Teško je zamisliti pošteniju kritiku.
Upravo je ta kultura okupljanja i prenošenja priča donijela trgu UNESCO-ovo priznanje nematerijalne baštine. Danas su tu i mobiteli, turističke grupe i sve ono što donosi popularnost jednog mjesta. Ipak, predvečer vrijedi ostati malo duže. Naručiti nešto, pronaći dobar pogled i pustiti da se trg pred tobom razigra.
Koutoubia – pogled prema minaretu
Nakon skretanja po Medini dobro dođe nešto što se ne miče. Minaret Koutoubije upravo je takav oslonac. Uzdiže se nad krovovima i vraća ti osjećaj gdje si.
Džamija potječe iz 12. stoljeća, iz vremena Almohada. Njezin četvrtasti minaret djeluje skladno izdaleka, a izbliza pogled privlače lukovi, reljefi i keramički detalji. Posjetitelji koji nisu muslimani razgledavaju je izvana, iz okolnog prostora i vrtova. Ondje se može zastati i promotriti građevinu bez potrebe da stalno izbjegavaš nekoga tko upravo prolazi. Nakon zgusnutih ulica i trgovine, taj predah sasvim dobro dođe.
Sukovi – samo gledam, barem zasad
„Samo ću pogledati” rečenica je s kojom je sasvim moguće ući u sukove. Koliko će izdržati, ovisi o tebi i prodavaču.
Sukovi su mreža trgovačkih prolaza i radionica. U jednom dijelu vise kožne torbe i papuče, u drugom svjetlucaju metalne lampe, dalje su tepisi, keramika i začini. Souk Semmarine jedna je od glavnih trgovačkih žila, no zanimljivi odvojci stalno odvlače pažnju. Roba visi, stoji, prelijeva se preko rubova trgovina. Gledaš prema gore pa gotovo zapneš za ono što je izloženo dolje.
Cjenkanje pritom ima vlastiti tijek. Pitaš koliko nešto stoji, dobiješ odgovor, pokažeš da si očekivao manje. Razgovor se nastavlja. Katkad je i sam taj mali pregovor uspomena koju odneseš sa sobom, osobito ako na kraju u torbi završi predmet za koji pola sata prije nisi znao da ti treba.
Ali mene uz gotove predmete privlače i radionice. Kada vidiš majstora kako obrađuje metal ili šiva kožu, roba iz izloga dobije drukčiju težinu. Počneš gledati spojeve, šavove i sitne nepravilnosti po kojima prepoznaješ ruku.
Bahia i Ben Youssef – iza vrata se stišaš
U palači Bahia uhvatiš se kako podižeš glavu prema stropu, pa je spuštaš prema mozaiku, pa ponovno zastaješ pred vratima. Oslikana cedrovina, rezbarije i keramički uzorci traže da ih pogledaš izbliza. Palača je povezana s velikim vezirima, osobito Ba Ahmedom, i pokazuje koliko se moć mogla izraziti raskoši vlastitog doma.
Mene u takvim prostorima uvijek sustignu pitanja o majstorima. Koliko je trebalo vremena za jedan strop? Koliko pokušaja da se uzorak posloži kako treba? Imena naručitelja ostala su u povijesti, a rad ljudi koji su sve izveli gledaš posvuda oko sebe.
U medresi Ben Youssef isti osjećaj preciznosti prati sasvim drugu namjenu. Nekadašnja islamska škola svoj je današnji povijesni oblik dobila 1564. i 1565. godine, za saadijskog sultana Abdallaha al-Ghaliba. Središnje dvorište s bazenom bogato je ukrašeno, dok su studentske sobe malene i jednostavne. Upravo me one vraćaju ljudima koji su ovdje živjeli. Lako je fotografirati raskošno dvorište; u sobi se počneš pitati kako je izgledao jedan običan studentski dan, što je mladi čovjek donio od kuće i koliko je dugo čekao povratak obitelji.
Bab Debbagh – druga strana kožne torbe
Štavionice kože kod Bab Debbagha pamte se i nosom. Snažan miris dođe kao vrlo izravna najava posla koji se ondje obavlja.
Nizovi otvorenih bazena privlače fotografski pogled, ali među njima se odvija težak rad. Kože se namaču, podižu, čiste i premještaju. Ono što će poslije u trgovini biti mekana torba ili par papuča ovdje tek prolazi zahtjevnu obradu. Nakon takvog prizora drukčije gledaš gotov proizvod.
Štavionice su važan dio zanatskog identiteta Marrakecha jer povezuju obradu sirove kože s radionicama i trgovinama u sukovima. Znanje se održava svakodnevnim radom, u uvjetima koje posjetitelj promatra kratko, a radnik u njima provodi dan. Zato mi je važno da na fotografijama uz bazene ostanu vidljivi i ljudi.
Pritom ih ne treba zamijeniti s velikim, raznobojnim štavionicama Feza, čije se fotografije često pojavljuju kao simbol Maroka. U Marrakechu je naglasak na pripremi i štavljenju kože, dok se dodatno bojenje odvija i drugdje. Do Feza ćemo još doći. Ovdje vrijedi zastati pred zanatom koji gradu daje mnogo više od fotogeničnog prizora.
Tajin, kus-kus i Marrakech u glinenom ćupu
Nakon svega toga sasvim je prirodno početi malo pažljivije gledati gdje se jede.
Tajin prepoznaš po glinenoj posudi sa stožastim poklopcem. Ime označava i posudu i jelo koje se u njoj priprema. Pod poklopcem se polako kuhaju meso ili povrće, a para se kondenzira i vraća prema namirnicama. Piletina s maslinama i konzerviranim limunom, janjetina sa suhim voćem, različite povrtne kombinacije — svaki novi tajin dobar je razlog da ne zaključuješ prerano kako si ga već upoznao.
Uz njega je nezaobilazan kus-kus, od sitnih zrnaca krupice, često poslužen s povrćem i mesom. Tradicionalno je povezan s petkom i obiteljskim okupljanjem. A Marrakech ima i tanjiju, specijalitet sličnog imena, ali drukčije pripreme. Meso i začini stavljaju se u zemljani ćup i satima polako kuhaju; tradicionalno se za to koristila toplina ložišta hamama.
Čaj od mente i ritualno točenje
Uz svu tu hranu, Marrakech ima i piće koje vas prati gotovo na svakom koraku: čaj od mente, odnosno atay. Nudi se u kafićima, riadima, trgovinama i domovima, uz razgovor, nakon jela ili kao dobrodošlica. U osnovi je to zeleni čaj sa svježom mentom i šećerom, poslužen vruć u malim čašama. Kroz putovanje brzo shvatite koliko je duboko povezan s marokanskim gostoprimstvom: poziv na čaj često je i poziv da sjednete i ostanete malo dulje.
Poseban dio tog malog rituala je točenje s visine. Čajnik se podiže iznad čaše, a tanak mlaz čaja na površini stvara sloj pjene. Domaćini taj pokret izvode toliko mirno da izgleda jednostavno, sve dok čajnik ne uzmete sami. Mustafa me učio upravo tome: kako držati čajnik i usmjeriti mlaz u malu čašu dok podižem ruku. Na snimci ispod ostala je ta naša mala lekcija posluživanja marokanskog čaja.
Vrt Majorelle – predah izvan Medine
Za kraj ostavljam vrt Majorelle, izvan Medine. Nakon dana u kojemu ti se pred očima neprestano izmjenjuju ljudi, predmeti i prolazi, ovdje počneš gledati drukčije. Zadržiš se na listu, sjeni bambusa ili boji zida.
Vrt je stvarao francuski slikar Jacques Majorelle, a Yves Saint Laurent i Pierre Bergé kupili su ga 1980. godine i sačuvali od planirane izgradnje. Njegova slavna, intenzivna plava među zelenilom doista ima posebnu snagu. Na fotografijama je prepoznaješ odmah, ali uživo vidiš koliko njezin učinak ovisi o onome što je okružuje: biljkama, svjetlu i drugim bojama.
Posjetitelja ima mnogo. Ipak, između palmi, kaktusa i vodenih površina uspiješ pronaći trenutak da ti se dojmovi malo slegnu. Od večernjeg dolaska i Mustafina dočeka Marrakech se već razgranao u mnogo malih priča. Neke imaju miris začina, neke kože, neke se skrivaju iza vrata, a neke se glasno nude nasred trga.
Pred nama je put preko Visokog Atlasa do Aït Ben Haddoua i Dadesa. A iz Marrakecha nosim i sasvim praktičnu uspomenu: ovdje je dobro gledati kamo ideš, ali bi bila šteta pritom propustiti sve ono što se događa sa strane.
Sljedeći nastavak serijala Maroko: Preko Atlasa do grada koji je postao Troja.
