Sedam dana Maroka — peti nastavak: zalazak, noć i jutro među dinama Erg Chebbija
Pred izlazak sunca krenuo sam iz kampa bosonog. Odjeven u tuniku, s maramom oko glave, pošao sam ravno prema dinama, na iznenađenje naših domaćina. Htio sam hodati i gledati kako se pustinja budi. Nakon svih cesta, gradova i zaustavljanja, bilo mi je dovoljno pred sobom imati pješčanu padinu, prijeći je i vidjeti što se otvara s druge strane. Prepješačio sam nekoliko dina, ostavljajući iza sebe tragove za koje sam znao da neće dugo trajati. To jutro ostalo mi je jedan od najdražih trenutaka cijeloga putovanja Marokom.
Ali prije njega bila je večer. Dolazak iz Merzouge, kamp na prvim dinama Erg Chebbija, deve koje su nas čekale i zalazak zbog kojega smo krenuli među pijesak.
Ondje gdje nastavljamo devama
Nakon susreta s nomadskom obitelji, obilaska kamenitoga krajolika i glazbe u Khamliji, stigli smo do pustinjskoga kampa. Bio je prekrasno uređen, dovoljno udoban da se čovjek smjesti bez odricanja, a ipak toliko blizu dinama da je pijesak odmah preuzimao pogled. Znao sam da ću ondje teško ostati sjediti dok pred sobom imam cijeli taj prostor.
Za naš odlazak na zalazak sunca dalje se nastavljalo devama. One su od te točke bile naše prijevozno sredstvo, a vodiči su preuzeli brigu o putu. Prije polaska trebalo je namjestiti marame, pripremiti se i prepustiti ljudima kojima je kretanje ovim krajolikom svakodnevni posao.
Deve su čekale spuštene na pijesak, sa šarenim prekrivačima preko sedala. Oko njih vodiči i putnici, netko se već smjestio, netko još namješta stvari. Na takvim polascima uvijek postoji nekoliko minuta u kojima se svačija priprema odvija svojim tempom, a onda se skupina napokon pokrene.
S visine devinih leđa pogled je drukčiji. Kretanje ima ritam na koji se treba priviknuti, a pijesak se pod nama neprestano mijenja: ravniji dio, uspon, greben, pa nova padina. U gradu pažnju privlače vrata, natpisi i prolaznici. Ovdje sam sve više gledao svjetlo i rubove dina.
Zalazak kojemu se ne žuri
Na zalazak smo otišli zajedno, s vodičima i drugim putnicima. Na fotografiji se sunce probija ispod oblaka, iza nas i deva. Ljudi se još smještaju, razgovaraju, gledaju kamo treba krenuti. Volim što je u tom kadru ostalo i to malo putničkoga meteža. Susret s velikim prizorom često počne sasvim obično, dok tražite dobar položaj i pazite da vam nešto ne ispadne.
Kako je sunce padalo, sve sam manje imao potrebu nekamo dalje. Na dinama se lako uhvatite kako dugo gledate gotovo isti prizor. Boja se malo promijeni, sjena produži, oblak otvori uzak prolaz svjetlu i odjednom je pred vama nešto drugo. Nema potrebe obilaziti mnogo mjesta. Dovoljno je ostati.
Na jednoj fotografiji stojim okrenut prema pustinji s podignutim rukama. Kada je gledam, taj mi pokret najbolje prenosi ono što sam osjećao: zahvalnost što sam stigao, što mogu biti ondje i što toga trenutka od mene nitko ništa ne traži.
Svjetla kampa i večernja glazba
U kampu se navečer upale svjetiljke uz stazu između šatora. Njihovi izrezbareni uzorci bacaju svjetlo po pijesku, a iza njih nebo postaje tamno. Nakon otvorenoga prostora dina taj uređeni prolaz djeluje vrlo gostoljubivo. Postoji mjesto na koje se vraćaš, gdje možeš odložiti stvari i sjesti.
Domaćini su nam organizirali i večernju glazbu Gnawa. Nakon susreta s glazbenicima u Khamliji, ritam je ponovno postao dio dana, ovaj put uz boravak u kampu. Bilo je lijepo slušati glazbu i istodobno znati da se odmah iza osvijetljenoga prostora nastavljaju dine.
Ipak, od te večeri posebno mi je ostao prizor dviju praznih stolica na pijesku. Osvijetljene su, iza njih je tama, a površina dine puna sitnih tragova i udubljenja. Tako malo predmeta u tako velikom prostoru. Čitav prizor kao da te poziva da sjedneš, iako se nema što posebno obaviti.
Jutro bez cipela
Zalazak je bio prekrasan, ali jutro sam želio doživjeti na svoj način. Dok smo navečer krenuli organizirano, sada sam poželio jednostavno izaći iz kampa i hodati. Bosonog, u tunici, preko nekoliko dina. Domaćine je moj izbor iznenadio, a meni je upravo taj izravan dodir s pijeskom bio važan.
Bez cipela počnete više paziti na svaki korak. Osjećate podlogu, način na koji stopalo utone i kako pijesak popusti kada se penjete. Uspon koji izdaleka izgleda malen traži više truda nego što ste očekivali. Pred vrhom usporite, zatim prijeđete preko grebena i pogled se ponovno otvori.
Pijesak među dlanovima
U jednom sam trenutku uzeo pijesak među dlanove i pustio ga da klizi. Na fotografiji pada preda mnom dok iza mene ostaju dine i veliko nebo. Jednostavan pokret, gotovo dječji, ali u tom mi se prostoru učinio dovoljnim.
Dok mi je pijesak klizio kroz dlanove, pogled mi se vraćao na padine oko mene. Nakon večernjeg polaska s vodičima i glazbe u kampu, ovo sam jutro provodio hodajući vlastitim tempom. Bilo je lijepo nakratko prestati pratiti raspored i ostati ondje gdje mi se svidjelo.
Tišina u kojoj ostaješ sa sobom
Sjeo sam na pijesak. Tunika, marama, bosa stopala i pogled prema prostoru koji se nastavlja preko sljedećega grebena. Nakon hodanja odgovaralo mi je ostati na mjestu i slušati tu gotovo potpunu tišinu.
Za mene je to bio i duhovni trenutak. Nisam trebao posebno birati riječi. Zahvalnost je bila jednostavna: za život, za jutro, za mogućnost da sam došao ovamo i da još mogu biti iznenađen ljepotom. Ponekad se u svakodnevici toliko zaposlim vlastitim brigama da mi promakne koliko je već samo to veliko.
Erg Chebbi tako je postao srce mojega doživljaja Maroka. Do njega su me doveli gradovi, planine i ljudi koje sam susreo putem, a među dinama sam napokon imao vremena pustiti da se sve to slegne.
Kad sam se vraćao prema kampu, iza mene je ostajala staza bosih stopala. Nisam znao koliko će još biti vidljiva. Bilo mi je dovoljno što sam njome prošao.
Prethodni nastavak: Na rubu dina: čaj, kamen i pjesma.
Nastavite putovanje: Od pijeska do cedrova — od Merzouge do Feza.
