Sedmi i završni nastavak serijala Sedam dana Maroka. Nakon puta od Merzouge preko cedrovih šuma do Feza, ulazimo u medinu.
Pred vratima Kraljevske palače u Fezu sve je još pregledno. Širok prostor, raskošno ukrašeni ulazi, dovoljno mjesta da se odmakneš i fotografiraš. Tu smo započeli obilazak s Muhamedom, fantastičnim poznavateljem povijesti, čovjekom uz kojega građevine prestaju biti samo lijepa pročelja. Ali kad danas mislim na Fez, ne vraća mi se najprije slika palače. Vraća mi se uska uličica u kojoj više nisam znao gdje sam, zvuk udaraca po bakru i jedan mladić koji mi je poklonio kruh. Za završetak svojega marokanskog putovanja teško sam mogao poželjeti bolju priču.
Fez izvana, prije nego što nas proguta medina
Palača pripada Fezu el-Jedidu, povijesnom „novom Fezu”, izvan najstarije medine Fez el-Bali. Koliko god njezina vrata bila dojmljiva, ona su tek početak upoznavanja grada. Posjetili smo i jednu od utvrda iznad Feza. S takvoga se mjesta najbolje vidi koliko je grad gusto satkan: krov do krova, zid do zida, a između njih izranjaju minareti i zelene plohe krovova. Odozgo pokušavaš zamisliti ulice koje sve to povezuju. Tek poslije shvatiš koliko ih je teško povezati u vlastitoj glavi.
Za osjećaj veličine vrijedi zastati uz nekoliko podataka. UNESCO-ova zaštićena povijesna cjelina Feza obuhvaća 280 hektara, odnosno 2,8 četvornih kilometara: 220 hektara odnosi se na Fez el-Bali, a 60 na Fez el-Jedid. Kad govorimo o ljudima, važno je razlikovati granice stare gradske jezgre od upravnih područja: prema popisu iz 2024., gradska četvrt Fès-Médina ima 49.775 stanovnika. To je čitav grad svakodnevice, obitelji, radionica i trgovina, a tijekom dana njegovim se stanovnicima pridružuju radnici, kupci i posjetitelji. Medina nije kulisa kroz koju prolaziš nakon kupnje ulaznice. Ljudi ovdje žive.
Trenutak kad sam spremio Google Maps
Pravi Fez za mene je počeo ulaskom u medinu. Uličice su mjestimice toliko uske da se pitaš kako se u njima uopće odvija sav taj život. Netko nosi robu, netko zastaje pred trgovinom, netko pokušava proći, a ti se priljubiš uza zid i čekaš svoj red. Pogled ti stalno odlazi prema vratima, izloženim predmetima, otvorima iznad glave i novom zavoju. Muhamed je znao kamo idemo i što gledamo. Ja sam pokušavao zapamtiti put, pa ubrzo odustao od te ambicije.
Probao sam se i sam snalaziti uz Google Maps. Gledao sam zaslon, uspoređivao ga s prolazima pred sobom, pokušavao zaključiti koji je sljedeći pravi zavoj. Onda sam maknuo mobitel i jednostavno se izgubio. Meni to, priznajem, nije naročit problem. Volim taj trenutak u kojem prestanem hodati samo prema cilju i počnem primjećivati ono usput. Ipak, medina ima svoju logiku. Koristan trag mogu biti pločice s nazivima ulica: kvadratne ili pravokutne obično označavaju prolazne ulice, dok se šesterokutne često povezuju sa slijepim uličicama, derbovima. Dobar mali putokaz, premda bih za prvo upoznavanje Feza ipak prije izabrao Muhameda nego vlastito tumačenje pločica.
Seffarine: trg koji čuješ prije nego što ga vidiš
Trg Seffarine ima svoj zvuk. Ondje majstori obrađuju bakar, a udarci čekića prate te dok prilaziš radionicama. Iz uskih prolaza izlaziš pred posude, pladnjeve i čajnike, pred predmete koji u sebi nose sate rada i godine iskustva. To je jedan od onih prizora zbog kojih povijest grada odjednom postane sasvim razumljiva. Dovoljno je gledati ruke čovjeka koji radi. U njihovoj sigurnosti vidiš koliko dugo poznaje materijal pred sobom.
Tu sam upoznao Hamida, jednoga od prepoznatljivih ljudi ovoga trga. Na Seffarineu je još od dječačkih dana, vezan uz bakar i radionice gotovo čitav život. Sjeo sam pokraj njega među posude i alat, a fotografija našega susreta ostala mi je jedna od najdražih iz Feza. Takvi ljudi daju gradu lice. Nakon susreta s Hamidom trg više ne pamtiš samo po imenu ili zanatu; pamtiš čovjeka kojega ćeš ondje tražiti ako se jednoga dana vratiš.
Koža, bazeni i težak posao iza poznate fotografije
Posjet štavionici kože donio je sasvim drukčiji doživljaj. S povišenog mjesta otvara se pogled na nizove bazena, jedne svijetle, druge tamne, stisnute među zgrade. Ljudi se kreću uskim rubovima između njih i rade s kožama. Fotografija lako privuče pogled rasporedom oblika i bojama, ali kad zastaneš, počneš pratiti posao koji se ondje odvija. Iza proizvoda koje poslije vidiš u trgovinama stoje voda, obrada, namakanje, bojenje i mnogo fizičkog rada.
Prezentacija postupka bila je fenomenalna. Volim kad mi netko pokaže kako nešto nastaje, kad mogu povezati gotov predmet s materijalom i rukama koje su ga oblikovale. U Fezu se to ponavlja iz radionice u radionicu. Kod bakra slušaš čekić, ovdje gledaš bazene i kože, a grad polako upoznaješ kroz ljude koji u njemu rade.
Grad u kojem se dobro jede
U Fezu je hrana bila fantastična. Tajini, kruh i male zdjelice priloga pretvaraju ručak u dobrodošao predah nakon hodanja. Na mojem su se stolu našle salate, leća, mrkva, cikla i jelo koje se polako pripremalo, sve ono zbog čega na trenutak zaboraviš koliko si uličica prošao. Marokanska kuhinja pratila me tijekom cijelog putovanja, a ovdje mi je i sama šetnja tržnicom stalno vraćala apetit.
Na štandovima su naslagane masline, limuni i ukiseljeno povrće, a nekoliko koraka dalje mesnice pokazuju drukčiju stranu iste svakodnevice. Sve je blizu, izloženo, živo. Između trgovina prolaze ručna kolica, a netko u njima pronađe i mjesto za kratki odmor. Lako je u medini stalno tražiti sljedeću znamenitost. Meni su takvi prizori bili jednako zanimljivi: trenutak kupnje, predah radnika, razgovor preko pulta, grad usred običnoga dana.
Kruh koji nisam kupio
Jedan od najzanimljivijih običaja vidio sam uz javnu krušnu peć. Stanovnici kod kuće zamijese svoj kruh, donesu ga na pečenje, a čovjek koji radi uz peć smjesti ga unutra. Nakon nekog vremena dolaze po svoje pečene kruhove. Takve zajedničke peći, ferrane, dio su života marokanskih gradskih četvrti. Stajao sam i znatiželjno promatrao kako sve funkcionira. Nemam fotografiju toga prizora, ali pamtim ga vrlo jasno.
Jedan mladić primijetio je moju znatiželju. Kad je pokupio svoj kruh, ponudio mi ga je i rekao: „Evo, izvolite, poklon od nas.” Nisam tražio ništa. Samo sam zastao, zanimalo me što rade, a on je odlučio podijeliti sa mnom ono po što je došao. Ta me jednostavna gesta dirnula. Nakon palača, pustinjskih dina, planina i dugih vožnji, na kraju putovanja ostao mi je u rukama darovani kruh.
Maroko koji nosim kući
Maroko sam doživio kao iznimno gostoljubivu zemlju. Naravno, medine traže pažnju i postoje uličice u koje se ne bih upuštao bez poznavanja prostora. Moja sklonost lutanju ne znači da je svaki prolaz dobar izbor u svako doba. Ali uz ljude koji poznaju grad iskustvo je mnogo opuštenije i bogatije. Ovdje posebno želim spomenuti svojega prijatelja, brata i vodiča Mustafu, koji je organizirao čitavo moje putovanje. Njegovo poznavanje zemlje i ljudi omogućilo mi je da se osjećam sigurno i da se otvorim susretima zbog kojih putovanje dobiva smisao. U Fezu nam je Muhamed svojim znanjem pomogao razumjeti grad u koji smo zakoračili.
Ovim završavam svoj marokanski serijal. Iz Feza nosim sliku grada viđenog s utvrde, uske prolaze, Hamidovu radionicu i okus ručka nakon hodanja. Ali kad me netko pita kakvi su ljudi u Maroku, znam koju ću priču ispričati. Onu o mladiću koji je došao po svoj kruh i odlučio ga podijeliti sa znatiželjnim strancem. U medini sam izgubio put. Uz tu sam peć pronašao ono zbog čega sam cijelo putovanje želio podijeliti s drugima.
Podaci o površini: UNESCO, Medina of Fez. Podatak o stanovništvu odnosi se na upravnu četvrt Fès-Médina, prema popisu stanovništva HCP-a iz 2024.; njezine granice nisu istovjetne granicama UNESCO-ova dobra.
