Maroko, drugi nastavak: Marakeš – Tizi n’Tichka – Aït Ben Haddou – Ouarzazate – Skoura – Grad ruža – Dades
Marakeš smo ostavili iza sebe, a pred nama se počela podizati planina. Nakon medine, trgovaca, motocikala i večernjeg života na trgu Jemaa el-Fna, trebalo je malo vremena da se pogled privikne na prostor u kojem odjednom ima toliko daljine. Kuće su se prorjeđivale, cesta uspinjala, a iza svakoga zavoja pojavljivao se novi obronak. Krenuli smo prema Visokom Atlasu, preko prijevoja Tizi n’Tichka, na put koji će nas preko Aït Ben Haddoua, Ouarzazatea i Grada ruža dovesti do Dadesa. Bio je to jedan od onih dana tijekom kojih se umor i znatiželja utrkuju, a znatiželja uporno pobjeđuje.
Cesta koju planina ne pušta ravno
Na fotografiji s Atlasa cesta izgleda poput vrpce položene preko ogoljenih obronaka. Zavija, nestaje i ponovno se pojavljuje nešto niže, pokraj nekoliko građevina koje tek otkrivaju razmjere prostora. Dok se vozimo takvim predjelima, često gledam put iza nas: ono što je prije nekoliko minuta bilo ispred vjetrobranskog stakla sada je duboko ispod, a pred nama se već otvara sljedeći zavoj.
Tizi n’Tichka doseže približno 2260 metara nadmorske visine. Preko njega vodi cesta između Marakeša i Ouarzazatea, jedna od važnih veza između velikoga grada sjeverno od planine i južnih marokanskih dolina. Visina se ovdje dobro osjeti u samom pogledu: slojevi planina odlaze prema obzoru, a naselja se bojom toliko približavaju zemlji da ih katkad najprije prepoznate po pravilnim linijama zidova.
U tom se krajoliku snažno susreće amazighski, odnosno berberski Maroko. Gledajući sela na padinama, pokušavam zamisliti svakodnevicu koju mi iz vozila vidimo samo na trenutak. Kako izgleda zima? Koliko je daleko škola? Koliko rada traži komadić obrađene zemlje na obronku? Putniku je sve to prizor, nekome je dom. Takva me pomisao obično zadrži dulje od samog fotografiranja.
Žene koje poznaju vrijednost svake jezgre
Zaustavili smo se na prezentaciji arganova ulja. Na mojoj fotografiji žena sjedi uz kameni ručni mlin, s košarama i pripremljenim jezgrama nadohvat ruke. Iza nje druge žene imaju svoja mjesta i svoje poslove. Prizor daje vrlo konkretan odgovor na pitanje što se nalazi iza proizvoda koji kod kuće poznajemo uglavnom po etiketi.
Argan je karakterističan za jugozapad Maroka. Tradicionalni postupak dobivanja ulja uključuje prikupljanje i sušenje plodova, uklanjanje mesnatog dijela, razbijanje tvrde ljuske i obradu jezgri. Znanje se prenosilo kroz generacije, osobito među ženama, a UNESCO ga je 2014. godine uvrstio na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Važna je i razlika između jestivog i kozmetičkog ulja: za prehrambeno se jezgre prije prešanja prže, čime nastaje karakteristična orašasta aroma, dok se kozmetičko dobiva iz neprženih jezgri. Nakon takve prezentacije malu bočicu gledate malo drukčije. Počnete u njezinu cijenu uračunavati i strpljenje, vještinu i rad koji se na ambalaži ne mogu vidjeti.
Aït Ben Haddou, vrhunac našega drugog dana
A onda se pred nama pojavio Aït Ben Haddou. Zemljane kuće i kule uspinju se uz brežuljak, ispod njih zelenilo, a u podnožju široko riječno korito. Na fotografiji su se nad naseljem skupili oblaci, pa su zidovi toplih boja još izraženiji. To je bio vrhunac našega drugog dana, mjesto kojem sam se posebno veselio i koje je opravdalo svako očekivanje.
Ovo je ksar: skup kuća zaštićen zajedničkim obrambenim zidovima. Nalazi se u dolini Ounila, a na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine je od 1987. godine. Najstarije sačuvane građevine vjerojatno ne prethode 17. stoljeću, premda pripadaju mnogo starijoj graditeljskoj tradiciji. Početke naselja nije moguće dovoljno pouzdano pripisati jednom osnivaču.
Njegova važnost proizlazila je iz položaja na karavanskom pravcu koji je preko doline Draâ i prijevoja Tizi n’Telouet povezivao Marakeš s krajevima južno od Sahare. Naselje je imalo džamiju, karavan-saraj, zajedničke prostore i spremište žita na vrhu, a uz njega su muslimansko i židovsko groblje.
S tim podacima pred očima, lakše je zamisliti njegov nekadašnji život. Dolazak karavane, životinje koje treba napojiti, robu koju treba istovariti, putnike koji traže sigurno mjesto za noć. Nama su kule razlog za fotografiju; nekome su značile zaštitu imovine, hrane i obitelji. Put je donosio zaradu i vijesti, ali i opasnost, pa ljepota ovoga naselja ima vrlo praktične temelje.
Iz bližega se pogleda otkrivaju ukrasi na pročeljima, kutne kule i prijelazi između građevina. S udaljenosti sve djeluje kao jedinstvena cjelina. Upravo me ta skladnost najviše privlači: naselje ima mnoštvo pojedinosti, a nijedna ne razbija odnos s brežuljkom na kojem stoji.
Putokaz prema Gladijatoru i Odiseji
Jedna fotografija s ovoga mjesta osobito mi je draga. Na drvenim putokazima, uz lokalne nazive, piše „Game of Thrones”, „The Odyssey”, „Gladiator” i „Christopher Nolan”. Dovoljno da se čovjek nasmije: došli smo do povijesnoga naselja, a zatekli raskrižje filmskih svjetova.
Ovdje je David Lean snimao dijelove „Lawrencea od Arabije” (1962.), filma u kojem je Peter O’Toole utjelovio britanskoga časnika T. E. Lawrencea. Poslije je došao Ridley Scott s „Gladijatorom” (2000.) i Russellom Croweom. Uz Aït Ben Haddou vežu se i „Aleksandar” (2004.) Olivera Stonea, „Babel” (2006.) Alejandra Gonzáleza Iñárritua te treća sezona „Igre prijestolja”, u kojoj je naselje predstavljalo Yunkai.
I „Gladijator II” (2024.) vratio je Scottovu ekipu na ovo područje. Prema izvještaju koji prenosi podatke izvršnog producenta Ahmeda Abounouoma, kod Aït Ben Haddoua izgrađena je arena za prizore rimskih provincija. A Christopher Nolan za svoju je „Odiseju”, s Mattom Damonom kao Odisejem, ovdje pronašao prostor za Troju. Snimanje je počelo u Maroku u veljači 2025., a scenografkinja Ruth De Jong oblikovala je veliki filmski grad oslanjajući se na postojeći krajolik i građevine.
Zanimljivo je razmišljati koliko smo puta gledali neko stvarno mjesto a da mu nismo znali ime. Pratili smo junaka, borbu ili bijeg, dok su nam se ove kule neprimjetno urezivale u pamćenje. Ovdje se ti prizori napokon povežu sa zemljopisom.
Predah uz tajin
Među fotografijama s puta ostao je i otvoreni tajin: zemljana posuda, umak, meso, suhe šljive i listići badema. Takva fotografija u putopisu vrijedi gotovo koliko i panorama. Vrati vas za stol, podsjeti da između dviju velikih znamenitosti treba sjesti, jesti i pustiti da se dan malo uspori.
Nakon planinske ceste i povijesti karavana, takav obrok dobro dođe i kao povratak sasvim jednostavnom užitku putovanja. Ne morate u svakom trenutku nešto razgledavati. Ponekad je dovoljno podignuti poklopac posude.
Kroz Ouarzazate, pa među palme
Nastavili smo kroz Ouarzazate, grad snažno povezan s filmskom industrijom i studijima Atlas i CLA. Ovdje su međunarodne produkcije pronašle krajolike, scenografske prostore i lokalne ekipe s velikim iskustvom. Među filmovima snimanima u tim studijskim prostorima su „Kraljevstvo nebesko”, „Kundun” i „Asterix i Obelix: Misija Kleopatra”.
Stariju povijest grada predstavlja kasba Taourirt, povezana s obitelji Glaoui, koja je kontrolirala važne putove u ovom dijelu Maroka. Uz nju se veže Si Hammadi el Glaoui, brat moćnoga paše Marakeša Thamija el Glaouija. Moderno vojno i upravno središte francuske protektoratske vlasti počele su razvijati potkraj 1920-ih.
Dalje prema istoku prostire se Skoura, velika oaza na putu prema Dadesu, s palminjakom koji zauzima nekoliko tisuća hektara i kasbama među vrtovima. Najpoznatija je Amridil. S toga dijela puta pamtim palme i datulje, velike nasade i zelenilo koje se pojavljuje uz znatno ogoljeniji okolni teren.
Oaza je pritom pažljivo organiziran poljoprivredni prostor. Najviše rastu datuljine palme, ispod njih voćke, a pri tlu povrće, žitarice ili krmno bilje. Krošnje ublažavaju žegu i omogućuju uzgoj nižih kultura. Datulja ovdje pripada cijelom sustavu života: hrani, radu, trgovini i hladu pod kojim uspijeva još mnogo toga.
Miris ruža u Kelaat M’Gouni
U Kelaat M’Gouni, Gradu ruža, zaustavili smo se na prezentaciji proizvoda od ruže. Nakon argana dobili smo priliku upoznati još jednu lokalnu priču u kojoj se uzgoj i prerada povezuju s kozmetikom i trgovinom. Grad je središte Doline ruža, poznate po proizvodnji ružine vodice i mirisnih proizvoda.
Na fotografiji je ostao upravo trenutak raspršivanja mirisa, s redovima bočica iza domaćice. Takvi detalji vraćaju osobnost dugom danu: uz imena gradova i povijesne podatke ostanu ljudi koji su nam nešto pokazali, njihovi pokreti i način na koji predstavljaju svoj posao.
Prema Dadesu, između crvenih stijena
Na posljednjoj dionici ponovno je glavnu riječ preuzeo krajolik. Na fotografiji ceste stijene su obasjane toplim svjetlom, a asfalt zavija između njih. Nakon tolikih različitih prizora tijekom dana, taj kadar dobro prenosi osjećaj nastavka puta: još jedan zavoj, još malo vožnje, pa odmor.
Dan smo završili u Dadesu. Ime se odnosi na rijeku i dolinu, a šire područje poznato je po zemljanim kasbama, obrađenim parcelama i stjenovitim predjelima koji postaju sve dramatičniji prema klancima. Nakon planinskog prijevoja, dviju prezentacija i Aït Ben Haddoua, bilo je ugodno napokon usporiti.
U Dadesu nas je dočekala i topla juha. Nakon svih kilometara, uspona, razgledavanja i novih dojmova, sjesti za stol i prihvatiti zdjelu toploga jela bilo je upravo ono što je trebalo. Na fotografiji su ostali keramička zdjela, drvena žlica i kruh; u sjećanju onaj ugodan trenutak kada za taj dan više ne morate nikamo krenuti.
Kad se danas vratim tim fotografijama, najprije zastanem na panorami Aït Ben Haddoua. Zatim pogled ode na ženu uz kameni mlin, na filmske putokaze, cestu i stol. Upravo tako pamtim taj dan: kao niz velikih prizora i malih susreta koji su se povezali u jednu priču. Ujutro smo krenuli iz Marakeša, a do Dadesa upoznali Maroko koji nam grad sam nije mogao pokazati.
Prethodni nastavak serijala Maroko: Marrakech – grad u kojem je lako izgubiti put i pronaći priču.
Sljedeći nastavak: Od kanjona do dina: putem gostoprimstva prema Sahari.
