Sedam dana Maroka — četvrti nastavak: s Azizom među nomadima, tragovima davnih mora i glazbenicima Khamlije
Nakon dolaska u Merzougu i prvog susreta s dinama, Aziz me poveo upoznati njezinu okolicu. Pred nama su bili posjet nomadskoj obitelji, nalazište fosila, stari rudnik i Khamlia, selo poznato po glazbenicima Gnawa. Pijesak je bio blizu, ali toga smo dana velik dio vremena proveli na kamenitom tlu, među nastambama, ljudima i ostacima nekadašnjega rada. Do večeri sam shvatio koliko bih toga propustio da sam Merzougu doživio samo kao mjesto na kojem se ulazi u džip ili sjeda na devu.
Čaj kod obitelji kojoj je pustinja svakodnevica
Aziz me odveo među nomadske nastambe, do amazighske, odnosno berberske obitelji koja nas je primila na čaj. Njihov je dom bio vrlo skroman: drveni oslonci, prekrivači, tkanine i koža, složeni i povezani tako da daju zaklon. Materijal koji sam ondje upoznao kao devinu kožu bio je kombiniran s različitim komadima tkanine. Na fotografijama se vide šavovi, vezovi i zakrpe, svaki dio upotrijebljen za nešto konkretno.
Skuhali su mi čaj, a zatim mi vezali maramu. Sjedim na prostirci uz niski stol, ispred mene čaše, čajnik i šećer, dok mi domaćin namješta tkaninu preko glave. Iza nas nastamba, a dalje otvoren krajolik. Fotografija je uhvatila trenutak u kojem se još ne vidi konačan rezultat vezivanja, ali se dobro vidi pažnja s kojom je sve napravljeno.
Takva mi je gesta ostala posebno draga. Došao sam gledati kako ljudi žive, a oni su me najprije posjeli i ponudili. Čaj je dao vremena da susret potraje, da ne ostane samo izlazak iz vozila, nekoliko fotografija i povratak na put. Pritom sam jasno osjećao razliku između svojega dolaska i njihova boravka: ja ću odavde nastaviti prema smještaju, a oni će ovdje dočekati večer.
Kuhinja pod zasebnim krovom
Uz glavnu nastambu imali su malu, odvojenu kuhinju. Na fotografiji je niska kupolasta peć, pokraj nje posuda na metalnom ložištu, nešto posuđa i zalihe raspoređene pod zaklonom. Grane drže pokrov, a tkanine zatvaraju prostor koliko je potrebno. Sve je blizu tla i na maloj površini.
Obitelj je imala koze i kokoši. Gledao sam njihov prostor i pokušavao razumjeti kako se u njemu odvijaju poslovi koje kod kuće obavljamo gotovo ne razmišljajući: pripremiti obrok, spremiti namirnice, oprati posuđe, skloniti se od vremena. Ovdje je za sve to trebalo pronaći način s mnogo manje sredstava.
Živjeli su vrlo skromno. Nisam dugo bio njihov gost i ne bih iz jednoga posjeta mogao ispričati čitav njihov život. Mogu opisati ono što sam vidio: jednostavan zaklon, malu kuhinju, životinje i obitelj koja me primila. Upravo su ti konkretni prizori ostavili snažniji dojam od bilo kakve velike priče o nomadima.
Kad mobitel promijeni ruke
Vrijeme sam proveo i s djecom, a u jednom je trenutku jedna od djevojčica uzela moj mobitel i fotografirala svoju sestru. Ona je ležala na prostirci, podbočena na ruke, i gledala prema objektivu. Tako je nastao taj portret, uhvaćen sestrinim pogledom, koji mi je ostao draga uspomena na naše druženje.
I naša zajednička fotografija s osmijesima nastala je na djevojčičinu želju. Htjela je da se zajedno fotografiramo, pa smo se približili objektivu i sačuvali taj trenutak. Posebno mi je drago što su i djeca poželjela sudjelovati u stvaranju uspomena koje sam ponio kući.
Kad se vraćam tom posjetu, sjetim se i tih malih trenutaka između čaja i nastavka puta. Družili smo se, mobitel je promijenio ruke i nastale su fotografije koje mi danas vraćaju lica ljudi s kojima sam proveo dio dana.
Kamen koji pamti more
Između posjeta obitelji i odlaska u Khamliju zaustavili smo se na nalazištu fosila. Nakon nastambi i životinja pažnja se odjednom spustila prema tlu. U takvom krajoliku najprije gledate daleko, prema obzoru, a priča o fosilima natjera vas da se sagnete i počnete promatrati kamen.
Jugoistočni Maroko poznat je po bogatim fosilnim nalazištima, među kojima su i ostaci nekadašnjega morskog života. Trilobiti, izumrli morski člankonošci prepoznatljiva segmentiranog tijela, jedan su od njegovih najpoznatijih primjera. Pojedina ovdašnja nalazišta čuvaju fosile iz devona, razdoblja prije približno 419 do 359 milijuna godina.
Te brojke teško je stvarno obuhvatiti. Stojite na suhom terenu, nadomak saharskih dina, i pokušavate zamisliti morsko dno. Današnja pustinja prekriva mnogo stariju geološku priču, nastalu prije nego što je ovaj prostor dobio krajolik koji prepoznajemo. Zato mi je to zaustavljanje bilo važno: pogled na kamen više nije bio isti nakon spomena života koji je u njemu ostavio trag.
Stari rudnik i neobičan stanovnik zida
Posjetili smo i stari rudnik. Fotografija koju sam odande ponio ne prikazuje samo napuštenu građevinu i stijenu. Na zidu je naslikan golemi kukac, a pod njim je moj pratitelj u plavoj odjeći. Uz ozbiljnu priču o radu i kamenu ostao je i kadar koji djeluje gotovo nadrealno.
U okolici Merzouge nalazi se rudarsko područje M’Fis, zapisivano i kao Mefis ili Mifis. Mineraloški izvori ondje bilježe, među ostalim, galenit, važnu olovnu rudu, barit i minerale mangana. Taj podatak pomaže razumjeti rudarsku povijest širega kraja, iako točan naziv rudnika koji smo posjetili tek trebam potvrditi.
Napola očuvani zidovi otvaraju drukčija pitanja od fosila. Tko je ovdje dolazio raditi? Kako je izgledao radni dan i što je ostalo kada je prestala potreba za tim prostorom? Rudnik podsjeti da je zemlja oko dina bila i izvor sirovina i mjesto teškoga rada, mnogo prije našega dolaska s fotoaparatima.
Khamlia: doček uz čaj i glazbu
U Khamliji nas je dočekalo još jedno lice marokanskoga juga. Ušli smo u prostor zemljanih zidova i krova od drvenih greda i granja. Na zidovima fotografije, marokanska zastava i natpis s imenom sela; uz zid sjede glazbenici, većinom u bijeloj odjeći i turbanima. U sredini su žičani instrument i metalne udaraljke, sa strane bubanj.
Khamlia, nekoliko kilometara južno od Merzouge, poznata je po zajednici koja njeguje glazbu Gnawa, često zapisivanu i kao Gnaoua. Njezino je podrijetlo povezano sa širim prostorom podsaharske Afrike i stoljetnim kretanjima ljudi preko Sahare. U povijesnim prikazima pojavljuje se i naziv Bilad al-Sudan, koji je označavao široko područje južno od Sahare, a ne samo današnju državu Sudan. Dio te povijesti čine prisilna preseljenja i trgovina robljem.
Ta povijest daje težinu glazbi koju smo slušali. Gnawa obuhvaća glazbene, društvene i duhovne prakse, u kojima se prepleću podsaharska nasljeđa i marokanski kulturni prostor. UNESCO ih je 2019. godine uvrstio na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, prepoznajući i njihovu povezanost s poviješću ropstva i trgovine robljem.
Ritam koji drži skupinu na okupu
U središtu zvuka je guembri, poznat i kao hajhuj, instrument s trima žicama i dubokim tonom. Uz njega se čuju qraqeb, metalne udaraljke nalik velikim kastanjetama, te bubnjevi. Glazbu vodi majstor, maâlem, dok ostali sudionici odgovaraju glasom i ritmom.
Na mojoj fotografiji među starijim glazbenicima sjedi i mlađi svirač. Drži iste metalne udaraljke i sudjeluje u izvedbi. Upravo mi je taj detalj važan: na jednoj slici vidite kako se znanje može prenositi kroz sudjelovanje, gledanje i ponavljanje.
U tradiciji Gnawa važna je i lila, noćni obred koji povezuje glazbu, zazive i druge ritualne postupke. Nastup kojemu smo prisustvovali ne treba poistovjećivati s cjelovitim takvim obredom. Ipak, i kraći susret daje priliku čuti prepoznatljivu međuigru dubokih žica, metalnoga ritma i glasova, iza koje stoji mnogo duža tradicija.
Slušajući ih nakon posjeta nomadskoj obitelji, fosila i rudnika, ponovno sam razmišljao koliko različitih života susrećemo na maloj udaljenosti. Aziz nas je proveo kroz krajolik koji bi iz vozila mogao izgledati prazan, a svako je zaustavljanje otkrilo nešto novo: obiteljski dom, trag davnoga mora, rudarski posao, glazbu koja čuva zajedničko pamćenje.
Još malo prije ulaska među dine
Dan smo završavali približavajući se rubu Erg Chebbija. Na fotografiji se pijesak iz prvoga plana nastavlja prema tamnijoj kamenitoj ravnici, presječenoj tragovima vozila. Dine su već bile dio pogleda, a karavanu devama i noćenje u pustinji ostavili smo za sljedeći dan.
Pripremao sam se za taj nastavak s drukčijim osjećajem nego prethodnoga dana. Uz dine su se sada vezali i ljudi koje sam upoznao: obitelj koja mi je skuhala čaj, djeca pred objektivom, glazbenici u Khamliji i Aziz koji me doveo do njih. Kad sutra krenem dalje, nosit ću sa sobom i te susrete.
S Azizom po dinama Merzouge
Za kraj dana Aziz nas je poveo u vožnju po dinama Merzouge. Dio te vožnje ostao je i na ovoj snimci, kao uspomena na završetak dana uz Erg Chebbi.
Prethodni nastavak: Od kanjona do dina: putem gostoprimstva prema Sahari.
Sljedeći nastavak: Bosonog u tišinu — zalazak, noć i jutro u Erg Chebbiju.
