Nakon bosonogog jutra među dinama Erg Chebbija krenuli smo prema Fezu. Na karti je to bila cesta koja povezuje dvije točke. U stvarnosti, između njih se smjestio čitav niz Maroka: kamena radionica puna fosila, predah uz devu u Damiji, dim pečenjara u Zaidi, majmuni među cedrovima i uređene staze Ifranea. Pustinju smo ostavljali iza sebe postupno, sa svakim zaustavljanjem pomalo.
Erfoud — novi život drevnoga kamena
Na početku puta zastali smo u Erfoudu, u suvenirnici s radionicom u kojoj se izrađuju predmeti od kamena s fosilima. Pokazali su nam cijeli postupak obrade, od gruboga komada do oblikovane i ispolirane površine. Među alatima, kamenim pločama i gotovim zdjelama bilo je lakše razumjeti koliko rada stoji iza nečega što putnik u izlogu možda pogleda tek nekoliko sekundi. Majstor je prislonio kameni predmet uz rotirajući kolut i pred nama nastavio posao; iza njega čekali su drugi komadi, svaki sa svojim uzorkom.
U ruci sam držao kamen u kojem se jasno ocrtavalo tijelo davno živog bića. Nakon pijeska koji mi je prethodnog jutra klizio kroz prste, sada sam gledao nešto što je u stijeni ostalo sačuvano kroz nezamislivo dugo vrijeme. Fosili ovoga kraja svjedoče o nekadašnjem morskom okolišu. Teško je pomiriti tu sliku s današnjim suhim krajolikom, ali upravo mi je taj nesklad bio najzanimljiviji: stajati nad tragom mora na putu kojim se udaljavamo od Sahare.
Obrada fosilnog kamena važan je dio gospodarstva ovoga područja. Iza gotovog suvenira stoje pronalaženje materijala, priprema, rezanje, oblikovanje, poliranje i prodaja. Ono što smo ranije, tijekom obilaska okolice Merzouge, gledali kao zanimljivost krajolika, ovdje je dobilo i ljudsku stranu: posao, vještinu i svakodnevicu. Kupcu na kraju ostane predmet; meni je ovaj put ostalo u sjećanju kako on nastaje.
Damia — predah s neobičnim društvom
Putovanje ovim dijelom Maroka ima svoj ritam. Voziš se, gledaš kroz prozor, zastaneš, a onda se dogodi neka sitnica koju poslije pamtiš jednako jasno kao veliko odredište. U Damiji takav je trenutak bio susret s devom pod nadstrešnicom od trske. Približio sam joj se s mobitelom i pokušao nas oboje smjestiti u kadar. Ona je podignula glavu, ja je pogledao sa strane i nastala je uspomena kojoj ne treba ozbiljno objašnjenje. Nakon svih velikih misli među dinama, dobro je došlo malo običnoga smijeha.
Zaida — ondje gdje se cesta osjeti po dimu
U Zaidi zaustavljanje je imalo sasvim drugi miris. Uz cestu su pečenjare, a pred njima dugački roštilji, žar i ražnjići. Dim se podizao među izloženim voćem, parkiranim automobilima i prolaznicima. Tu se hrana priprema pred tobom, na rubu pločnika, dok promet prolazi gotovo nadohvat ruke. Nakon radionice u kojoj se pažnja usmjerava na svaki potez alata, ovdje se sve odvijalo istodobno: vatra, razgovor, kretanje i priprema jela.
Nisam dugo ostao samo promatrač. U ruci mi je završio komad kartona kojim sam raspirivao žar. Stajao sam uz veliki roštilj, okružen dimom, sa smiješkom kakav teško možeš unaprijed namjestiti za fotografiju. Takva mi zaustavljanja daju osjećaj da sam nakratko ušao u ritam mjesta. Zaida je u ovoj priči ostala po tom jednostavnom prizoru: ražnjići nad žarom, karton u ruci i život koji se nesmetano nastavlja oko nas.
Među cedrovima — susret na retrovizoru
Kako smo napredovali prema Srednjem Atlasu, pogled kroz prozor sve se više mijenjao. Nakon otvorenih, suhih prostora došli su zelenilo, stabla i sjena. U cedrovoj šumi uz cestu N13, na mjestu označenom kao Monkey Park, zastali smo zbog njezinih najznatiželjnijih stanovnika. Berberski makaki pripadaju ovim planinskim šumama, a susret s njima bio je još jedan podsjetnik koliko se krajolici i živi svijet Maroka razlikuju.
Jedan se smjestio na retrovizor našega vozila. Gledao sam ga sasvim izbliza: sitne pokrete prstiju, gusto krzno, lice koje je na trenutak izgledalo gotovo zamišljeno. Zatim bi pomaknuo glavu ili promijenio položaj i čitav bi se izraz promijenio. Na kratkoj snimci ostao je upravo taj susret, bez potrebe da se išta posebno dogodi. Bilo je dovoljno što je on odabrao retrovizor, a mi zastali dovoljno dugo da ga pogledamo.
Ifrane — cvijeće, hlad i kameni lav
U Ifraneu promjena je postala još očitija. Uređene staze, cvjetne gredice, klupe i krošnje nudile su prizor koji bih teško povezao s dinama da nisam osobno prošao cestu između njih. Grad u Srednjem Atlasu poznat je po planinskom okruženju i hladnijoj klimi; ovdje zima donosi i snijeg. Nakon južnih krajolika već su zelene površine i obilje hlada djelovali kao dolazak u drugi predio svijeta.
Zastali smo i kod kamenog lava u Ifraneu. Njegovo lice izranja iz stijene okružene zelenilom, a nekoliko koraka dalje staza prolazi uz gredice žutih i narančastih cvjetova. Nakon živahnog susreta s makakijem, ovaj je lav mirno podnosio sve naše poglede. Prošetati tim parkom bilo je ugodno upravo zato što nije tražio ništa posebno: malo vremena, nekoliko koraka i pogled koji se odmara na zelenilu.
Fez nas tek čeka
Na putu prema Fezu vraćao sam u mislima prizore koje smo ostavljali iza sebe. Majstor nad kamenom, deva uz moje rame, dim nad roštiljem, makaki na retrovizoru, lav među stablima. Svaki je pripadao istom putovanju, a svaki je govorio nešto drugo o zemlji kojom prolazimo. Da smo samo žurili stići, mnogi od tih susreta ostali bi s druge strane prozora.
Dolaskom u Fez završava ovaj dio puta. Njegovu medinu ostavljam za sljedeću priču, kada ćemo napustiti preglednost ceste i ući među ulice u kojima se grad otkriva korak po korak. Nakon prostranstva pustinje i sjene cedrova, vrijeme je za vrata, prolaze, radionice i ljude staroga grada.
Prethodno u serijalu: Bosonog u tišinu — noć i jutro među dinama Erg Chebbija.
Sljedeći nastavak: Kad se izgubiš u medini, pronađeš dušu Maroka — završetak serijala Sedam dana Maroka.
Podaci o fosilnom zanatu i prirodi Srednjeg Atlasa: Marokanska nacionalna turistička zajednica — priroda i fosili te Ifrane.
