Od rimske Arene i Julijina balkona preko trgova obitelji della Scala do mostova na Adigeu i bazilike San Zeno, šetnja Veronom u kojoj se stari grad još može čitati u visini ljudskoga koraka.
Piazza Bra – nebo iznad Arene
Na Piazza Bra Arenu najprije vidimo izvana, s udaljenosti koja dopušta da oko prati zavoj zida. Tek kad se približimo, počnemo primjećivati razliku među kamenim blokovima, tragove na rubovima lukova i mjesta na kojima se kroz prolaz vidi tek uzak komad neba. Na trgu se ljudi razilaze u nekoliko smjerova. Oni koji žure prema Via Mazzini skrate put uz zgradu, a oni koji su prvi put u Veroni često se zaustave čim dobiju dovoljno prostora da im cijeli amfiteatar stane u fotografiju. Za početak šetnje korisnije je prići toliko blizu da više ne stane.
Arena je podignuta u rimsko carsko doba, u prvom stoljeću. Ležala je izvan tadašnjega gradskog obzida, na prostoru gdje je velika gomila mogla doći i razići se kroz niz ulaza. Izvana ju danas uglavnom gledamo bez punoga vanjskog prstena. Nekoliko preostalih lukova, koje Veronezi zovu Ala, podižu se kao ulomak mnogo šire cjeline. Po njima se može zamisliti koliko je drukčije izgledao prilaz dok je amfiteatar još imao gotovo neprekinuto vanjsko pročelje. Građevina je stoljećima i sama služila kao izvor kamena. Od njezine rimske povijesti do današnje slike vodi dugo razdoblje u kojemu su ljudi u gradu o antičkom zidu odlučivali prema potrebama vlastita vremena.
Na kamenim sjedalima iznutra vidi se nešto što je s trga teško naslutiti. Arena je građena da mnoštvo usmjeri prema istom prostoru. Danas se ondje umjesto borilišta postavlja operna pozornica, ali pogled se i dalje spušta prema središtu. Dana 10. kolovoza 1913. tenor Giovanni Zenatello i kazališni poduzetnik Ottone Rovato priredili su Aidu u povodu stote obljetnice Verdijeva rođenja. Od te je izvedbe izrastao operni festival. Zanimljivo je zamisliti koliko je hrabrosti trebalo da se u građevini bez krova, pred publikom rasutom po kamenim redovima, povjeruje ljudskom glasu. U Veroni je upravo taj glas amfiteatru dao posao koji njegovi graditelji nisu mogli predvidjeti.
Via Cappello – kako je Julija dobila balkon
Od Arene kroz Via Mazzini do Via Cappello stiže se brzo, sve dok se pred uskim prolazom ne pojavi skupina koja čeka ulaz u dvorište. U njemu svi gledaju na isto mjesto, nekoliko metara iznad tla. Balkon je mali, a dvorište dovoljno tijesno da se riječi izgovorene gore mogu zamisliti bez podizanja glasa. To je dio uspjeha tog prostora. Shakespeareova scena odjednom dobiva dimenzije običnoga kućnog razgovora koji drugi ne bi smjeli čuti.
Kuća je povijesna. Bila je povezana s obitelji Dal Cappello i grad ju je kupio 1905. Današnji slavni balkon pridodan je pročelju pri obnovi 1939. i 1940., pod vodstvom Antonija Avene. Sličnost prezimena Dal Cappello s imenom Capuleti pomogla je da se upravo ovdje smjesti Julijina kuća. Između starosti građevine i vjerodostojnosti prizora koji su joj posjetitelji pripisali ostaje lijep prostor za razmišljanje. Ljudi su u dvorište doveli prizor iz knjige, a grad mu je s vremenom dao kamen na koji mogu pokazati prstom.
Priča je do Shakespearea došla zaobilazno. Prije nego što su se Romeo i Julija pojavili na engleskoj pozornici, talijanske su inačice pripovijedali Luigi da Porto i Matteo Bandello. Shakespeareov neposredni književni predložak bila je poema Arthura Brookea iz 1562. Verona se u tim prijenosima mogla zamisliti na različite načine, a imena zavađenih obitelji i mjesto radnje putovali su zajedno s pričom. Zato u dvorištu ne treba mnogo vremena potrošiti na pitanje gdje su stajali pravi ljubavnici. Puno je zanimljivije pogledati koliko je ljudi, iz vrlo različitih zemalja, došlo pod isti kameni istak s istom predodžbom o tome što bi se na njemu moglo dogoditi.
Na izlazu se vidik opet sužava na prolaz i ulicu. U nekoliko koraka prolazimo put od zgusnute pozornice do pravoga grada, u kojemu je svađa moćnih obitelji mogla ostaviti trag u tome čije će ime ostati na palači, a čije će se jednoga dana morati tražiti u arhivu. Prema Piazza delle Erbe iz Via Cappello ide se uz ljude koji su upravo napustili dvorište i one koji će u njega tek ući. Oni prvi sada gledaju izloge, a drugi još traže vrata.
Piazza delle Erbe – što je ostalo od rimskoga foruma
Na Piazza delle Erbe lakše je gledati uvis čim se odmaknemo od središta prolaza. Trg se pruža u duljinu, pa pročelja na suprotnom kraju nikad nisu posve izvan vidokruga. Na jednome su naslikani likovi koji se gube uz prozore, iznad drugih stoji toranj, a među svime ima mjesta za štandove i ljude koji između njih biraju kuda će dalje. Trg zauzima prostor rimskoga foruma. Stara uloga mjesta prepoznaje se u tome što se ovamo i dalje dolazi obaviti nešto pred drugima, pogledati robu ili proći kroz grad tako da se usput vidi tko je već stigao.
Rimska Verona razvila se na kopnu koje Adige obavija u širokoj petlji. Rijeka je nudila zaštitu, a prometni položaj povezivao je sjevernu Italiju s pravcima prema Alpama. Kao rimski municipij grad se razvija od prvoga stoljeća prije Krista. Za razumijevanje te Verone dovoljno je kasnije proći prema Porta Borsari i pogledati gdje su u odnosu na vrata forum, most i današnje ulice. Dobar dio rimskoga grada može se čitati po odnosu među mjestima, čak i kada je između njih sve građeno mnogo poslije.
U sredini trga stoji fontana Madonna Verona, s antičkim kipom uklopljenim u srednjovjekovnu cjelinu. Malo dalje je kamena Tribuna. Služila je javnim obredima i poslovima koji su tražili zajedničku mjeru. Pod njom je, među ostalim, prisega gradskih službenika dobivala vidljivo mjesto, a trgovci su mogli provjeravati mjere. Na istome je trgu bilo važno znati kako se pristupa vlasti i kako se kupcu jamči ono što plaća. Te dvije stvari na prvi pogled pripadaju različitim povijestima, ali srednjovjekovni je grad obje izložio pred istim ljudima.
Na sjevernom kraju trga lav svetoga Marka stoji iznad okupljanja koje bi njemu bilo teško nadzirati i da je živ. Verona je 1405. došla pod mletačku vlast. Nakon šetnje Venecijom lakše je razumjeti drugu polovicu priče koju taj lav ovdje otvara. Mletačka država svoju sigurnost i bogatstvo tražila je i u kopnenim gradovima, na cestama koje ne vode izravno prema moru. Između Rialta i ovoga trga leži dobar dio prostora kojim su prolazili ljudi i roba prije nego što bi uopće stigli do broda.
Piazza dei Signori – Dante pred tuđom palačom
Iz Piazza delle Erbe kroz Arco della Costa izlazi se na trg na kojemu se lakše čuju koraci. Ta promjena stane u duljinu jednog prolaza. Iza leđa ostaju štandovi, a pred nama su pročelja palača i Dante koji stoji na sredini Piazza dei Signori. Kip je postavljen 1865., o šeststotoj obljetnici pjesnikova rođenja. Bijeli mramor privlači pogled u prostoru u kojemu bi ga bez te figure najprije preuzeli prozori i vrata kroz koja su nekoć ulazili gradski moćnici.
Dante je u Veroni bio čovjek u progonstvu. Iz Firence je izbačen političkom presudom početkom četrnaestog stoljeća, a u gradu obitelji della Scala našao je zaštitu. Uz Veronu se osobito veže ime Cangrandea I. Zanimljivo je na tom trgu pomisliti na razliku između čovjeka koji u grad stiže s malo izgleda da se uskoro vrati kući i spomenika koji će mu taj isti grad podići stoljećima poslije. U razdoblju Danteova boravka njegov je položaj ovisio o gostoprimstvu ljudi iza tih zidova. Danas se na tim zidovima zaustavljamo zato što znamo da je tu boravio Dante.
Obitelj della Scala vodila je Veronu kroz razdoblje snažnog širenja u trinaestom i četrnaestom stoljeću. Na prostoru trga vlast se može pratiti preko palača koje su se s vremenom mijenjale. Nekadašnju palaču gospodara grada koristili su i mletački upravitelji, a pročelja iz raznih razdoblja i dalje zatvaraju zajednički prostor. U toj blizini lako je razabrati koliko se politički poredak promijeni bez potrebe da se promijeni adresa. Dovoljno je da drugi ljudi odluče čiji će znak stajati iznad vrata i tko će njima prolaziti.
Arche Scaligere – grobovi koje se gleda s ulice
Od Danteova kipa do grobnica Scaligerija ima tek nekoliko desetaka metara. Uz crkvu Santa Maria Antica pogled najprije zaustavi željezna ograda. Kroz nju se vide kameni baldahini, vrhovi i konjanički kipovi. Grobovi su se podigli iznad glave prolaznika i u tijesnoj ulici zauzimaju gotovo onoliko neba koliko im zidovi dopuštaju. Prizor se najbolje čita kad se čovjek pomakne korak ili dva ustranu. Tek tada se jedan kameni vrh odvoji od drugoga, a konj prestane biti tek silueta na kraju ornamenta.
Cangrande I. pokopan je uz ulaz u crkvu, a u istom su sklopu raskošne grobnice Mastina II. i Cansignorija. Izvorni konjanički kip Cangrandea danas se čuva u Castelvecchiju. Zanimljivo je ostaviti taj kip za drugi dio šetnje. Ovdje njegova kopija pokazuje kako je lik vladara stajao iznad mjesta ukopa. U muzeju će se moći gledati bliže i iz drugog kuta, pa će se na onome što je s ulice znak obiteljske moći lakše razabrati i rad kipara.
Moć obitelji della Scala na kraju je nestala s političke karte Verone. Ono što je preostalo u ovoj uskoj ulici dovoljno je da se osjeti koliko su pažnje posvetili tome da ih se vidi i nakon smrti. Ograda između prolaznika i grobnice taj dojam čini još snažnijim. S ulice smo dovoljno blizu da vidimo lice ili grb, a ipak uvijek s vanjske strane. U hodu prema Sant’Anastasiji treba se još jednom okrenuti. S drugog kraja ulice cijela obiteljska nekropola opet stane u jedan pogled, iako je maločas svaki njezin detalj tražio svoje mjesto.
Ponte Pietra – kamen izvađen iz rijeke
Od Sant’Anastasije do Ponte Pietre Adige se nekoliko puta otvori između zgrada prije nego što mu se sasvim približimo. Na mostu se oko vrlo brzo navikne na razliku između svijetlih kamenih i crvenkastih dijelova. Ona pripada dugom životu prijelaza koji je započeo u rimsko doba, bio popravljan i pregrađivan, pa je u dvadesetom stoljeću morao biti iznova sastavljen. Voda ispod lukova ubrzava dojam da je kamen cijelo vrijeme na istome mjestu. Za dio tih blokova upravo je korito bilo mjesto na kojemu su godinama ležali.
Njemačke postrojbe pri povlačenju 1945. minirale su most. Poslijeratna obnova vratila je u konstrukciju dio kamenja i opeke izvađenih iz Adigea. Kad stanemo na sredini prijelaza, zbog pravilnog ritma lukova lako je zaboraviti koliko je posao iza toga morao biti spor. Valjalo je pronaći materijal, odrediti gdje se može upotrijebiti i ponovno podići prijelaz koji svakodnevno treba gradu. Obnovljeni most zadržava staru putanju. To je možda ono što se u hodu najprije osjeti, iako je građevina kakvu danas prelazimo dobrim dijelom rezultat rada ljudi iz prošloga stoljeća.
Rijeka je i prije rata znala promijeniti grad. Velika poplava 1882. prethodila je izgradnji visokih nasipa koji su izmijenili odnos kuća i ulica prema Adigeu. Na mnogim se mjestima danas hoda visoko iznad vode, uz ravniju liniju obale nego što bi sama rijeka odabrala. S Ponte Pietre lakše je pratiti oba oblika. Jedan određuje prostor kroz koji voda prolazi, a drugi pokušaj grada da taj prolaz ograniči. U tom spoju kamena, struje i javnoga rada ima nečega poznatog iz Venecije, iako su ovdje pravila vode drukčija.
Castel San Pietro – pogled unatrag
Preko Ponte Pietre, na strani Veronette, kamene stube vode prema Castel San Pietro. Uspon je dovoljno kratak da se prethodni dio šetnje još pamti u nogama, a dovoljno strm da se grad odjednom počne slagati u drukčije odnose. Na padini leži rimsko kazalište. Za razliku od Arene, kojoj se na Piazza Bra može prilaziti s raznih strana, ovdje se građevina oslanja na nagib brda. Antički grad imao je dva posve različita prostora za okupljanje, jedan uza zidove i drugi na padini s pogledom prema rijeci.
Na vrhu iznad kazališta stoji zgrada nekadašnje austrijske vojarne. U devetnaestom je stoljeću vojni položaj na brdu imao vrijednost upravo zbog onoga što danas privlači šetače. Tko odozgo vidi mostove, obale i ceste prema gradu, raspolaže dobrim pregledom prilaza. Nakon pada Mletačke Republike 1797. Verona je prošla kroz smjene francuske i austrijske vlasti. U Kraljevinu Italiju ušla je 1866. U tome je razdoblju Verona bila važna utvrda, a obrambene građevine ostale su dio grada koji danas povezujemo s mnogo starijim kamenim prstenom Arene.
Kazalište je nastalo potkraj prvoga stoljeća prije Krista. S njegove se strane rijeke dobro vidi koliko je položaj drukčiji od onoga na kojemu leži rimski forum. Tamo se grad okupljao oko trga, a ovdje su sjedala rasla uvis prema brdu, okrenuta prema obali s koje smo upravo došli. U građevini se i danas održavaju predstave. Dobro je zamisliti kako se na kraju izvedbe publika spušta prema mostu. Iz kazališta se izlazi gotovo istim putem kojim se u njega dolazilo iz rimskoga grada, ali sada se pred gledateljima pale svjetla kuća na drugoj strani Adigea.
S vidikovca se najlakše prepoznaju crkveni tornjevi. Ulice kojima smo došli često su potpuno skrivene pod krovovima. Ta je promjena važna i za nastavak šetnje. Pogled odavde poziva da se vrati preko rijeke i uzme zapadni smjer, prema gradskim vratima i Castelvecchiju. Tek kada ponovo siđemo do vode, vidjet ćemo koliko je rijeka stvarno blizu zgradama koje su se s visine činile rasute po širokoj ravnici.
Porta Borsari – rimska vrata u današnjoj ulici
Preko Ponte Pietre vraćamo se prema staroj jezgri. Od područja oko katedrale i Corso Sant’Anastasia put preko Piazza delle Erbe vodi do Porta Borsari. Rimska se vrata ovdje ne najavljuju velikim slobodnim prostorom. Ona stoje u hodu ulice, pa se do njih može doći gledajući drugu stranu i primijetiti ih tek kada se iznad nas udvostruče lukovi. Bijelo pročelje osobito jasno izdvaja dva velika prolaza pri tlu i niz manjih otvora iznad njih. Svakodnevni se hod već stoljećima mora prilagoditi građevini čija je stara obrambena svrha odavno završila.
Nedaleko od Castelvecchija stoji i Arco dei Gavi, rimski slavoluk vezan uz obitelj Gavija. Francuzi su ga uklonili u napoleonsko doba. U dvadesetom je stoljeću ponovno sastavljen u blizini prvotnog položaja. Ima smisla pogledati ga nakon Porta Borsari, jer se u razmaku od nekoliko stotina metara može vidjeti kako grad živi s dvjema posve različitim sudbinama antičke građevine. Kroz jedna se vrata još prolazi na starom gradskom pravcu. Uz drugi se luk zastaje kraj rijeke, na mjestu koje su mu ljudi poslije odabrali. I jedan i drugi dovoljno su blizu svakodnevnom putu da se na njih lako navikne.
Castelvecchio – utvrda, most i mjesto za jedan kip
Od rimskoga slavoluka do ulaza u Castelvecchio prijelaz se osjeti po debljini zida i promjeni boje. Tvrđava koju je sredinom četrnaestoga stoljeća podigao Cangrande II. della Scala stoji tik uz Adige. Njezin utvrđeni most vodi s dvorskog prostora prema drugoj obali. Sama činjenica da vladar iz utvrde ima vlastiti prijelaz preko rijeke govori dovoljno o tome koliko mu je sloboda kretanja mogla biti važna, čak i kad je stajao usred grada kojim je upravljao.
Ponte Scaligero dijeli s Ponte Pietrom iskustvo rušenja 1945. i poslijeratne obnove. S mosta je dobro pogledati niz Adige, a zatim se okrenuti prema utvrdi. Most se doima kao produžetak zidina. Bočni zidovi i zupci ostavljaju tek pojedine otvore kroz koje se voda vidi u punom svjetlu. Onaj tko prijeđe nekoliko koraka uz rub može na istome mjestu osjetiti sigurnost koju je prijelaz pružao i vidjeti koliko takva sigurnost sužava pogled. Rimski most koji smo ranije prešli i ovaj srednjovjekovni spajaju iste obale. Graditelji su od prelaska očekivali različite stvari.
Castelvecchio danas je muzej. Carlo Scarpa oblikovao je njegov postav od kraja pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Prilaz skulpturi Cangrandea jedan je od njegovih najupečatljivijih zahvata. Konj i jahač visoko su nad prolazom, ali se mogu gledati i s razine koja im je bliža. Nakon grobnice u središtu grada vidi se koliko promjena visine promijeni čitanje istoga djela. Na grobu je vladar bio dio javne slike dinastije. Ovdje se može pratiti položaj ruku, način na koji su oklop i lice izvučeni iz kamena i odnos jahača prema konju. Muzej je vratio skulpturi dio vidljivosti koju je njezino prvotno mjesto namjerno ograničavalo.
San Zeno – vrata na kojima treba usporiti
Od Castelvecchija uz zapadni dio stare jezgre prema San Zenu promet se rasporedi po širim ulicama. Na trgu pred bazilikom dovoljno je mjesta da odjednom vidimo pročelje, visinu zvonika i širinu neba nad njim. Nakon kula i kruništa vrata crkve ponovno usmjere pogled prema čovjeku i njegovoj mjeri. Pod kamenim trijemom detalji koje s trga jedva razabiremo odjednom se mogu čitati gotovo na visini ruke.
Brončane ploče vrata složene su u niz malih prizora. Dok se gledaju izbliza, vrijedi ih pratiti bez žurbe od jedne figure do druge. Lica i geste često kažu dovoljno i onome tko ne zna odmah prepoznati biblijski događaj. U unutrašnjosti istu vrstu pozornosti traži oltarna pala Andree Mantegne iz sredine petnaestoga stoljeća, naručena za baziliku u vrijeme opata Gregorija Correra. Naslikani arhitektonski prostor povezuje svece s Bogorodicom i Djetetom. U prizoru je toliko reda da i pogled koji se po crkvi dotad kretao slobodno odjednom počne pratiti stupove i rubove, kao da stvarno ulazi među naslikane likove.
Naručitelj oltarne pale bio je venecijanskoga podrijetla. Ta veza s Venecijom ovdje postaje osobna i vidi se kroz posao jednog opata i slikara. Na Piazza delle Erbe pripadnost Mletačkoj Republici mogla se pročitati s visoka stupa. Pred Mantegninom palom vidi se što je iz takvih veza moglo nastati u prostoru u kojemu se svakoga dana molilo.
Sveti Zenon, veronski biskup iz četvrtog stoljeća i zaštitnik grada, pripada povijesti mnogo duljoj od građevine koju gledamo. To je dobar trenutak da se pomisli kako gradovi pamte ljude koji su u njima živjeli. Dante ima svoj kip na trgu, Cangrande svoga konja iznad groba, a Zenon crkvu oko koje se razvio čitav dio grada. Na Piazza San Zeno, kad iziđemo iz bazilike, život se već odvija na drugoj strani prostora. Ljudi za stolom gledaju jedni prema drugima i prema trgu. Pročelje im je blizu, poznato iz tolikih prolazaka da ga mogu imati pred sobom i razgovarati o nečemu posve drugom.
Povratak na Adige
Od San Zena vrijedi se još jednom vratiti prema rijeci. Poslije više sati provedenih između trgova i dvorišta, uz obalu pogled može ostati na istome mjestu dulje nego što mu dopuštaju ulice. Iznad vode opet se pojavi Castelvecchio. Njegova se opeka na toj udaljenosti stapa s mostom, a tek se pod lukovima vidi gdje završava jedna građevina i počinje druga. Dok čovjek stoji na obali, sav onaj posao oko zidova izgleda kao nešto što je bilo potrebno da se između dviju strana rijeke sačuva nekoliko sigurnih putanja.
Šetnja je započela na trgu punom ljudi koji su pokušavali Arenu obuhvatiti jednim pogledom. Ovdje se cijela Verona još manje može vidjeti odjednom, pa je lakše pustiti da se javi ono što je ostalo u pamćenju. Balkon koji se mogao dodati kad je priča već bila stara. Zazidani rub na mostu kroz koji se voda na trenutak vidi jasnije. Kip iznad prolaza koji se tek pri drugom pogledu pokaže kao rad nečijih ruku. Od onoga što smo prošli najdulje možda ostane običan prizor pod mostom. Voda se na prilazu stupu razdijeli, uz njegov kamen nakratko pobijeli i spoji se s druge strane, dok iznad nje netko bez zastajanja prijeđe na drugu obalu.
Izvori i dodatno čitanje
- UNESCO – povijesna jezgra Verone
- Visit Verona – rimska Arena
- Fondazione Arena di Verona – povijest opernoga festivala
- Visit Verona – Julijina kuća
- Folger Shakespeare Library – književni izvori Romea i Julije
- Visit Verona – Piazza dei Signori
- Visit Verona – Santa Maria Antica i grobnica Cangrandea
- Visit Verona – Ponte Pietra
- Visit Verona – rimsko kazalište
- Grad Verona – Muzej Castelvecchio
- Visit Verona – most Castelvecchio
- Visit Verona – Andrea Mantegna u San Zenu
Naslovna fotografija: MM / Wikimedia Commons, javno dobro.
Povezani putopisi o šetnjama kroz Rim, Budimpeštu i Prag.
.jpg){kind=link}
