Egipat je neobična zemlja za putnika. Jednoga dana stojiš pred građevinom koja je više od tri tisućljeća držala svjetski visinski rekord. Drugoga prolaziš između stupova velikih poput kamenih stabala. Zatim sjedneš na kvad, odeš u pustinju i dio dana provedeš igrajući se s djecom. A kada pomisliš da si barem donekle uhvatio karakter zemlje, ukrcaš se na brod i otploviš prema koraljnim grebenima Crvenoga mora.
Naše siječanjsko putovanje imalo je upravo takav ritam.
Boravili smo u Hurghadi, iz koje smo odlazili na dnevne izlete prema Kairu i Luxoru, u pustinju i prema otočiću Giftun. Svaki odlazak otvarao je drugi Egipat. Faraonski, riječni, pustinjski, morski. Trebalo ih je nekako povezati u jednu sliku, a pritom ostaviti dovoljno prostora za ljude koje smo susretali i za vlastito čuđenje.
Hurghada: između Crvenoga mora i pustinje
Hurghada nam je bila polazište i mjesto povratka. To je važno jer se putovanje Egiptom vrlo lako pretvori u pokušaj da u nekoliko dana progutaš nekoliko tisuća godina.
Iz hotela na obali odlazili smo prema mjestima čija su imena odavno poznata: Giza, Karnak, Dolina kraljeva. Međutim, poznato ime može biti varljivo. Čovjek izgovori „stari Egipat” kao da govori o jednome razdoblju, gotovo o jednoj generaciji ljudi.
A Keops, Hatšepsut i Ramzes II. živjeli su u vrlo različitim vremenima.
Između gradnje Velike piramide i vladavine Ramzesa II. prošlo je približno tisuću i tristo godina. Nama se oni često nađu na istoj stranici turističkog programa. U povijesti ih dijeli razmak dovoljno velik da u njega stanu usponi i padovi čitavih država.
Tako smo iz Hurghade putovali u dva smjera istodobno: cestom kroz današnji Egipat i unatrag kroz stoljeća.
Kairo i Giza: kako izgleda četiri i pol tisuće godina
Pred piramidama najprije moraš riješiti jedan problem: već si ih vidio.
Na fotografijama, u dokumentarcima, u školskim knjigama, na ambalaži i reklamama. Njihov je oblik toliko poznat da dolazak u Gizu počinje neobičnim susretom s nečim što smatraš gotovo osobnom uspomenom, iako ondje nikada nisi bio.
Onda pogledaš veličinu kamenih blokova i sve ponovno moraš učiti.
Velika piramida podignuta je za faraona Keopsa, odnosno Khufua, vladara Četvrte dinastije koji je vladao približno između 2589. i 2566. godine prije Krista. Izvorno je bila visoka 146,5 metara, a oko 3.800 godina ostala je najviša građevina na svijetu. To je podatak koji vrijedi pročitati dvaput. Gotovo četiri tisućljeća ljudi su gradili gradove, hramove i prijestolnice, a Keopsova piramida i dalje ih je nadvisivala.
Uz nju su piramide Kefrena i Mikerina, Keopsova sina i unuka. Giza je tako i kamena obiteljska povijest, zapisana u veličinama koje je teško obuhvatiti pogledom. Oko glavnih piramida nalazili su se hramovi, pristupni putovi, manje piramide i grobnice drugih članova kraljevske obitelji i visokih dostojanstvenika. Svaka velika piramida pripadala je složenom prostoru posvećenom vladarevu životu nakon smrti.
Mene u toj priči privlači i sve ono što se ne vidi na prvi pogled. Kamen je trebalo izvaditi, dopremiti, obraditi i postaviti. Radnike prehraniti, rad organizirati, mjere izračunati. Pred nama stoji konačan oblik, dok se golemi ljudski posao iz kojega je nastao mora tek zamisliti.
Sfinga: lice koje je nadživjelo vlastiti svijet
U blizini piramida nalazi se Velika sfinga, tijelo lava s ljudskom glavom, duga približno 73 metra i visoka oko 20 metara. Arheološki dokazi povezuju njezin nastanak s Kefrenovom vladavinom, u 26. stoljeću prije Krista.
Lavlje tijelo i kraljevsko lice govore jezikom moći koji razumijemo i bez poznavanja hijeroglifa. Snaga životinje i autoritet čovjeka spojeni su u jedno biće, dovoljno veliko da i prostor oko njega postane dio poruke.
A onda primijetiš koliko je taj moćni prikaz izložen vremenu. Kamen je oštećen, lice nagriženo, dijelovi izgubljeni. Upravo ga te promjene približavaju: pred nama je predmet koji je kroz tisućljeća morao proći da bi stigao do našega pogleda.
Veliki egipatski muzej: kada faraoni ponovno dobiju lica
Nakon Gize posjetili smo Veliki egipatski muzej. Ondje se ista civilizacija otvara kroz drukčije mjerilo: kip, natpis, ljudsko lice, pažljivo obrađen detalj.
U velikom predvorju nalazi se monumentalni kip Ramzesa II., visok 11,35 metara. Izvorno je stajao u Memfisu, uz glavni hram boga Ptaha. Iza kraljevih nogu isklesani su likovi dvoje njegove djece, princa Khaemwaseta i princeze Bintanath. Na golemoj figuri vladara tako postoji i detalj koji pogled lako preskoči: njegova obitelj, prikazana u mnogo manjem mjerilu.
Ramzes II. vladao je približno od 1279. do 1213. godine prije Krista. To je gotovo sedam desetljeća vlasti. Kada njegovo ime počneš prepoznavati na egipatskim spomenicima, brzo postaje jasno da je vrlo dobro razumio važnost vlastitoga potpisa.
Muzej omogućuje da se takva velika imena povežu s konkretnim predmetima i umijećem njihove izrade. Uz monumentalnost postoji i preciznost. Netko je pažljivo oblikovao sitan detalj koji ćeš ti, nekoliko tisuća godina poslije, promatrati iz neposredne blizine.
Tada povijest nakratko prestane biti samo kronologija vladara. Postane i povijest ljudske ruke.
Nil: rijeka koja je hranila i kraljeve i graditelje
Plovili smo i Nilom, rijekom bez koje se sve što smo obilazili teško može razumjeti.
Drevni je Egipat živio prema ritmu njegovih poplava. Voda se širila, zatim povlačila i ostavljala plodni nanos. Na toj su zemlji ljudi sijali, ubirali urod i hranili gradove. Premala poplava mogla je značiti glad, a pretjerana ugroziti polja i naselja. Između tih krajnosti nalazila se nada u dobru godinu.
Uz taj praktični ritam razvijala su se i vjerovanja. Rijeka se vraćala, zemlja ponovno rađala, život se obnavljao. Lako je razumjeti koliko je takav prizor mogao biti snažan ljudima koji su pokušavali objasniti svijet i vlastitu smrtnost.
S broda se na Egipat može pogledati iz perspektive vode. Iza piramida i hramova postanu vidljivi žetva, prijevoz, ribolov, svakodnevni rad. Faraon je mogao zamišljati vječnost. Njegovu su državu svakoga dana morali nahraniti.
Jedan dan u Luxoru: među graditeljima, bogovima i grobnicama
Naš dnevni izlet u Luxor, drevnu Tebu, bio je posebno gust susret s poviješću. Posjetili smo Dolinu kraljeva, Dolinu kraljica, hram kraljice Hatšepsut, Karnak i Memnonove kolose.
Na prostoru jednoga dana izmjenjivali su se kraljevski ukopi, političke ambicije, religijski obredi i građevinski pothvati od kojih poneki i danas djeluju gotovo nevjerojatno.
Dolina kraljeva i Dolina kraljica: povijest ispod površine
Nakon Gize zanimljivo je doći u prostor u kojemu se kraljevska grobnica skriva u stijeni.
U Dolini kraljeva pokapani su brojni vladari Novoga kraljevstva. Najpoznatija je danas grobnica Tutankhamuna, označena kao KV62. Njegova je svjetska slava uvelike posljedica onoga što se dogodilo tisućljećima nakon njegove smrti.
Howard Carter i njegova ekipa pronašli su 4. studenoga 1922. prvu stubu koja je vodila prema grobnici. 26. studenoga Carter je prvi put pogledao u njezinu prednju prostoriju. Ta dva studenačka datuma otvorila su jedno od najpoznatijih poglavlja povijesti arheologije.
Tutankhamunova grobnica razmjerno je skromna u usporedbi s grobnicama nekih moćnijih faraona. Upravo zato njezino bogatstvo otvara pitanje što su nekoć sadržavali mnogo veći kraljevski ukopi. Slučaj je sačuvao dovoljno da jedan mlađi i politički manje važan vladar postane poznatiji od mnogih svojih velikih prethodnika.
U Dolini kraljica nalazi se i grobnica Nefertari, glavne supruge Ramzesa II., koju je 1904. godine otkrila talijanska arheološka misija Ernesta Schiaparellija. Njezina oslikana grobnica jedno je od velikih svjedočanstava egipatske umjetnosti.
Ta mjesta zaslužuju da ih se promatra i kao rezultat vrlo konkretnoga rada. Netko je morao iskopati prostor, pripremiti površine, rasporediti prizore, ispisati znakove i nanijeti boje. Kraljevska je želja za životom poslije smrti davala posao iznimno vještim živim ljudima.
Hatšepsut: vladarica koja je preuzela faraonsku vlast
Hatšepsut je jedna od osoba zbog kojih se egipatska povijest teško može svesti na niz muških kraljevskih imena.
Faraonsku je vlast obnašala približno između 1473. i 1458. godine prije Krista, uz Tutmozisa III., svojega posinka i nećaka. U prikazima je koristila i muške oznake kraljevske vlasti. Trebalo je vlastitu osobu uklopiti u vrlo star i snažan jezik vladanja.
Njezin posmrtni hram u Deir el-Bahariju prepoznatljiv je po trima razinama terasa i kolonadama pred velikom stjenovitom pozadinom. Građevina ima red i jasnoću koji se mogu osjetiti i prije nego što saznaš išta o njezinoj naručiteljici.
A kada se približiš priči reljefa, otvara se pravi povijesni sadržaj.
Na zidovima je prikazana ekspedicija u zemlju Punt: njezini stanovnici, njihove nastambe, okoliš i dobra koja su Egipćani donijeli natrag. Drugdje Hatšepsut obrazlaže vlastito pravo na prijestolje i božansko podrijetlo. Hram čuva i izvještaj o dalekom putovanju i vladaričino tumačenje same sebe.
To je jedna od stvari koje me privlače povijesnim mjestima. Na istome zidu možeš pronaći umjetnost, vjerovanje, gospodarstvo i vrlo pažljivo sastavljenu političku poruku.
Karnak: šuma od 134 kamena stupa
U Karnaku se povijest prvo nameće veličinom.
Velika hipostilna dvorana ima 134 stupa. Dvanaest središnjih stupova posebno je visoko, oko 21 metar, a njihovi kapiteli oponašaju otvorene cvjetove papirusa. Kamen je oblikovan kao golema biljka. Prolaziš kroz prostor koji spaja arhitekturu i sliku prirode, a ljudsko tijelo uz takve razmjere postaje vrlo malen instrument mjerenja.
Velik dio gradnje i ukrašavanja dvorane vezan je uz Setija I. i njegova sina Ramzesa II. Međutim, čitav se kompleks razvijao tijekom mnogih stoljeća. Vladari su dodavali građevine, obnavljali, ukrašavali i upisivali vlastita imena.
Ponekad su prepravljali i tuđa.
Istraživanja dvorane pokazuju kako je Ramzes II. neke očeve kartuše zamijenio vlastitim imenom. Kasniji su vladari nastavili sličnu praksu. U kamenu tako možeš pratiti i sasvim prepoznatljivu ljudsku ambiciju: poželjeti da zasluga ostane zapisana pod tvojim imenom.
A zatim su tu obelisci.
Hatšepsutin sačuvani uspravni obelisk uzdiže se gotovo 30 metara. Izrađen je od ružičastoga granita iz Asuana i težak više od 300 tona. Njegovi natpisi povezuju podizanje s proslavom njezine šesnaeste godine vladanja.
Takva brojka traži malo mašte. Stotine tona kamena trebalo je izvaditi iz kamenoloma, prevesti i uspraviti. Kada taj podatak povežeš s predmetom pred sobom, obelisk odjednom postane i priča o užadi, radnicima, planiranju, opasnosti i znanju.
Karnak mi je zato zanimljiv kao mjesto na kojemu se veličina sastoji od bezbroj vrlo konkretnih poslova.
Memnonovi kolosi: faraon kojemu su Grci dali drugo ime
Memnonovi kolosi zapravo prikazuju Amenhotepa III., faraona koji je vladao u 14. stoljeću prije Krista. Stajali su uz ulaz u njegov veliki posmrtni hram.
Njihovo poznato ime vodi nas u kasnije vrijeme, kada su grčki posjetitelji sjeverni kip povezali s Memnonom, junakom iz vlastite mitologije.
Razlog je bio neobičan: oštećeni je kip u određenim okolnostima u zoru proizvodio zvukove. Posjetitelji su ih tumačili kao Memnonovo javljanje majci, božici zore. Kip je postao svojevrsna antička znamenitost o kojoj se putovalo slušati i pripovijedati. Nakon popravka u doba cara Septimija Severa taj se zvuk više nije javljao.
U jednome paru kipova tako se susreću egipatski faraon, grčki mit, rimski car i današnji putnici. Egipat stalno dobiva nove slojeve priča.
Pustinja i beduinska obitelj: druga vrsta znanja
Nakon faraonskih spomenika otišli smo u pustinju. Vozili smo se kvadovima, jahali deve i posjetili beduinsku obitelj, s kojom smo proveli dio dana.
Pustinja oko Hurghade pripada Istočnoj pustinji, prostoru između Nila i Crvenoga mora. Vrijedi je razlikovati od slike jednoličnoga pješčanog mora koju često donosimo iz filmova i reklama. Egipatski pustinjski krajolici imaju stijene, planinske predjele i suha korita, prostore koji traže znanje o putu i dostupnim izvorima života.
U tome području žive različite zajednice, među njima i beduini plemena Ma’aza, čiju je tradicionalnu kulturu istraživao geograf Joseph Hobbs živeći gotovo dvije godine među pripadnicima jednoga njihova klana. Već taj podatak govori koliko vremena treba da bi se nečiji način života ozbiljno upoznao.
Tradicionalni nomadski život uključuje poznavanje prostora, kretanja stada i mogućnosti preživljavanja u sušnim uvjetima. Današnji život tih zajednica mijenjaju naseljavanje, promet, obrazovanje i turizam. Na području Hurghade i drugih turističkih središta dio obitelji uključio se upravo u organizaciju pustinjskih izleta i drugih usluga.
To je važno imati na umu kada dođemo u posjet. Ljudi koje susrećemo žive u vlastitoj sadašnjosti, sa svojim poslovima, prilagodbama i obiteljskim potrebama.
Ja sam se ondje igrao s djecom.
Nakon svih velikih građevina, to je jedan od jednostavnijih prizora koji želim sačuvati iz Egipta. U program se lako upiše „posjet beduinskom selu”. Stvarni susret nastaje kada taj redak dobije lica i kada dio svojega vremena zaista provedemo zajedno.
Pustinju smo doživjeli i kroz vožnju, pokret i uzbuđenje. Uz obitelj se otvorila i prilika da se zadržimo, obratimo pažnju i nakratko budemo gosti.
Giftun i koraljni grebeni: Egipat koji raste ispod površine
Dan na Giftunu, otočiću pred Hurghadom, donio je posve drugi krajolik. Vozili smo se brodom i plovili oko koraljnih grebena. Nakon pustinjskih izleta i povijesnih lokaliteta, more je promijenilo i boje i ritam našega putovanja.
Giftun je dio otočnoga i grebenskog prostora zbog kojega je ovaj dio Crvenoga mora toliko privlačan putnicima.
Uz koraljne grebene vrijedi zastati i kod jedne činjenice koju lako zaboravimo: koralji su životinje. Grebene grade kolonije sitnih koraljnih polipa. Mnogi plitkovodni koralji žive u zajednici s mikroskopskim algama koje im fotosintezom osiguravaju dio hrane, dok im koralj pruža zaklon. Ono što nam izgleda poput podvodnoga vrta nastaje iz vrlo osjetljivih odnosa među živim organizmima.
Ta spoznaja daje i drukčiju težinu plovidbi oko grebena. Ispod površine postoji svijet koji raste, hrani se i reagira na promjene. Njegova ljepota traži pažnju: sidro, dodir, otpad ili nepromišljeno ponašanje mogu ostaviti posljedice na prostoru koji se vrlo sporo obnavlja.
Poslije kraljevskih graditelja i kamenih spomenika susreli smo se tako s još jednom vrstom gradnje, onom koju obavljaju sitna morska bića.
Egipat je na tom izletu ponovno proširio vlastitu sliku.
Što ostane nakon povratka
Kada se danas vratim tom siječanjskom putovanju, mogu ga pratiti kroz nekoliko vrlo različitih prizora: Keopsova piramida, kraljevske grobnice, Hatšepsutine terase, stupovi Karnaka, Nil, pustinja, igra s djecom i brod prema Giftunu.
Svaki ima svoju povijest i svoj način da privuče pažnju.
Kao voditelju putovanja posebno mi je vrijedno kada se iza poznatoga imena počne otvarati konkretna priča. Kada Hatšepsut postane vladarica koja je slala ekspedicije i podizala obeliske. Kada se iza Ramzesove kartuše prepozna njegova ambicija. Kada drevni kip dobije grčko ime zbog zvuka koji je nekada proizvodio u zoru.
Tada se povijest lakše pamti jer je možemo povezati s prostorom kroz koji smo prošli.
A uz nju ostanu i ljudi s kojima smo taj prostor dijelili.
Zbog toga Egipat za mene ima smisla upravo kao takvo putovanje: dovoljno široko da obuhvati hram, rijeku, pustinju i more, a dovoljno osobno da se među svim tim velikim imenima sačuva i jedan dan proveden s ljudima.
