“Pogled je usidrio negdje u dubinu. Kao da gleda nekog svog, možda dio sebe. Kao da može vidjeti što upravo sada rade stanovnici tog velikog plavetnila. Udiše zrak sporo i duboko kao da uživa u slanoći pluća i izdiše valove sjećanja. Da, u valovitim brazdama je ostalo toliko toga zapisanog. Umjesto jutarnjih novina, on čita more. To je vremešan pogled pun jutarnje bistroće i zauzdanih tramuntana; pogled u kojem se pjenuša borba s valovima, borba s vremenom. Osim tog pogleda ispod skupljenih obrva i naboranog čela, sve je posve mirno, kao da je baš sada na čeki. Kao da će svakog trenutka osloboditi ribara iz tamnice običnog čovjeka. Ne, odustao je ovog puta. U krajičku usana pojavio se neznatan osmijeh; kao da je vidio poznato lice. Bilo je to nešto daleko na moru, zapisano u brazdama koje govore samo ljudima od mora. Nama ostaje da čitamo iz brazda koje su bure i valovi vremena ostavile na licu čovjeka od mora. Iščitao bi iz toga težak život da sam licemjer, no doista ne mogu reći što je život na pučini. On se zapisuje u knjizi mora, u kojoj valovi okreću stranice. Uvijek kad isplove ti ljudi od mora, postaju najfiniji pisci. Svaka brazda je novi put i novi redak. Novi, jedinstven, neponovljiv. I nijedan nakon njega neće biti poput njega. I nitko od njih neće ići istim putem. Riječi u knjigama će se uvijek ponavljati, ali brazde zapisane u moru se ne mogu ponoviti. One su put za jednoga, put odlaska, put povratka, put poraza, put nade. Sve to, i još puno toga više, čita ovaj ribar. A ja, poput znatiželjna djeteta, čitam njega. Čitao sam mnoge rukopise na raznim jezicima, ali ovaj morski rukopis je za mene pretežak. A on se smije opet. Valovi su okrenuli neke nove stranice.”
