Kada smo sinoć sletjeli natrag kući, nakon sedam dana provedenih među faraonima, pustinjom i koraljnim grebenima Crvenog mora, osjetio sam ono posebno zadovoljstvo koje dolazi tek kada znaš da je iza tebe nešto veliko. Ne govorim pritom o Egiptu, zemlji koja već tisućama godina fascinira putnike, istraživače i sanjare, nego o ljudima s kojima sam ga imao priliku doživjeti.
Ako postoji jedna stvar po kojoj ću pamtiti ovo putovanje, onda to nisu piramide, hramovi ni pustinjski zalasci sunca. Pamtit ću grupu. Tijekom sedam dana postali smo mala obitelj, toliko povezana da su naši egipatski vodiči u nekoliko navrata ozbiljno pitali jesmo li svi u rodu. Možda i jesmo, barem na onaj način na koji ljudi postanu povezani kada zajedno prolaze avanturu. Dijelili smo duge vožnje, smijeh, umor, iznenađenja i one male trenutke zbog kojih putovanja ostaju u sjećanju mnogo dulje od samih znamenitosti.
Dok sam promatrao grupu posljednjeg dana, sjetio sam se da je od našeg prvog organiziranog izleta prošlo tek trinaest mjeseci. Tada smo krenuli prema Međugorju, na jednodnevno putovanje koje je izgledalo kao veliki korak. Danas smo iza sebe imali sedam dana u Egiptu, zemlji udaljenoj tisućama kilometara od Dalmacije. U tih godinu dana mnogo se toga promijenilo. Narasla je odgovornost, narasla su očekivanja putnika, a s njima i moja želja da svako putovanje bude više od pukog obilaska znamenitosti.
Upravo zato program nije bio složen oko jedne atrakcije. Egipat zaslužuje više od jednodnevnog susreta s piramidama. Htio sam da ljudi osjete njegovu veličinu, njegovu raznolikost i kontraste koji ga čine jednom od najzanimljivijih zemalja svijeta. Već prvih dana našli smo se u Luksoru, nekadašnjoj Tebi, gradu koji je stoljećima bio srce drevnog Egipta. Dok smo prolazili kroz monumentalne stupove Karnaka i šetali Dolinom kraljeva, bilo je teško ostati ravnodušan pred činjenicom da se nalazimo na mjestima gdje su prije više od tri tisuće godina pokapani faraoni. Hram kraljice Hatšepsut, smješten pod visokim liticama pustinjskih stijena, ostavio je na mnoge snažniji dojam od samih piramida.
I moram priznati da dijelim taj osjećaj. Znam da će mnoge iznenaditi kada kažem da su me Luksor i Dolina kraljeva impresionirali više od Gize. Piramide su simbol Egipta i njihov prvi pogled ostavlja bez daha, ali tek kada čovjek prođe kroz hramove, grobnice i drevne avenije uz Nil počne razumijevati koliko je golema bila civilizacija koja ih je stvorila.
Nakon povijesti došlo je vrijeme za sasvim drugačiji Egipat. Crveno more pokazalo nam je lice zemlje koje nema veze s pustinjom i faraonima. Dok smo ronili među koraljnim grebenima Giftun otočja, okruženi jarkim bojama riba i nevjerojatno bistrom vodom, činilo se kao da smo na drugom kraju svijeta. A onda nas je samo nekoliko sati kasnije pustinja ponovno podsjetila gdje se nalazimo.
Vožnja quadovima i buggy vozilima preko beskrajnih pješčanih prostranstava bila je jedan od onih trenutaka kada se odrasli ljudi ponovno osjećaju kao djeca. Pijesak je letio na sve strane, motori su urlali, a iza svakog uspona otvarao se novi horizont. Kasnije smo na devama stigli do beduinskog sela, večerali pod otvorenim nebom i promatrali zvijezde u društvu mladog astronoma. U tišini pustinje čovjek lako zaboravi na svakodnevicu. Ostaju samo nebo, pijesak i osjećaj da si dio nečega mnogo većeg od sebe.
Kairo nas je dočekao onakav kakav jest – golem, bučan, kaotičan i nevjerojatno živ. Tek tamo, pred piramidama, postaje jasno zašto su stoljećima smatrane jednim od najvećih čuda čovječanstva. Ipak, jednako me impresionirao Veliki egipatski muzej, mjesto na kojem povijest više nije skup datuma iz knjiga, nego stvarnost koja stoji pred tobom u obliku kipova, sarkofaga i blaga starih nekoliko tisuća godina.
Dok danas pregledavam fotografije i prisjećam se svih tih prizora, shvaćam da ono najvrjednije ipak nije moguće fotografirati. To su trenuci kada cijeli autobus pjeva istu pjesmu, kada se ljudi koji su se upoznali prije nekoliko dana ponašaju kao prijatelji godinama, kada vidiš osmijehe na licima putnika i znaš da su doživjeli nešto posebno. U našem poslu često se govori o recenzijama, ali meni će uvijek najvažnija biti upravo ta slika – ljudi koji iskreno uživaju.
Možda je upravo zato ovo putovanje bilo toliko posebno. Nismo samo posjetili Egipat. Doživjeli smo ga zajedno. A za jednu malu agenciju iz Dalmacije, koja je prije samo trinaest mjeseci organizirala svoj prvi izlet, to je doista velika stvar.
