Na našem posljednjem hodočašću u Rim, s grupom hodočasnika iz Hrvatske, tri su mjesta imala posebno značenje. Bazilika Svetoga križa jeruzalemskog, Svete stube i bazilika svetog Ivana Lateranskog nisu bili tek postaje na našem hodočasničkom putu. Za mene su predstavljali susret s poviješću koja me već dugo zaokuplja, s jednom ženom čiji život istražujem i čija je sudbina, vjerujem, mnogo zanimljivija i složenija nego što se može naslutiti iz uobičajenih životopisa svetaca. Bila je to sveta Jelena Križarica, majka rimskog cara Konstantina Velikog, žena kojoj kršćanska predaja pripisuje pronalazak Kristova križa u Jeruzalemu i čije je ime ostalo povezano s nekima od najsvetijih mjesta kršćanskoga svijeta.
Za mene je taj posjet imao i dodatnu, osobnu dimenziju. Već se neko vrijeme bavim istraživanjem života svete Jelene, osobito predaja koje je povezuju s otokom Bračem. Zato sam želio da na našem hodočašću ne zaobiđemo mjesta koja o njoj govore mnogo više od nekoliko rečenica u crkvenim vodičima. Želio sam vidjeti prostore u kojima se njezina povijest susreće s poviješću Rimskog Carstva, gdje se osobna vjera jedne žene ispreplela s političkom moći njezina sina i gdje je kršćanstvo, nakon stoljeća progona i nesigurnosti, počelo dobivati svoje velike javne građevine.
Santa Croce in Gerusalemme – Jeruzalem usred Rima
Na istočnom dijelu staroga Rima, nedaleko od Laterana, nalazi se bazilika Santa Croce in Gerusalemme, odnosno bazilika Svetoga križa jeruzalemskog. Njezino ime već na prvi pogled otvara pitanje: zašto se jedna rimska crkva naziva jeruzalemskom? Odgovor nas vraća u četvrto stoljeće, u vrijeme cara Konstantina i njegove majke Jelene, kada je ovaj dio grada bio povezan s carskim rezidencijalnim kompleksom poznatim kao Sessorium.
Prije nego što je postao kršćansko svetište, Sessorium je bio dio raskošnog carskog prostora koji je obuhvaćao rezidencijalne zgrade, dvorane, vrtove i druge sadržaje. Njegova povijest seže u razdoblje prije Konstantina, osobito u vrijeme dinastije Severa. U sklopu kompleksa nalazio se i amfiteatar Castrense, čiji su ostaci danas uklopljeni u Aurelijanove zidine. U tom se prostoru početkom četvrtog stoljeća oblikovalo jedno od važnih carskih boravišta, a s njime je povezana i Jelena, Konstantinova majka.
Prema povijesnoj i crkvenoj tradiciji, upravo je dio nekadašnje carske palače pretvoren u kršćansku bogomolju. Velika dvorana Sessoriuma postala je jezgra buduće bazilike. Ta je preobrazba iznimno znakovita. Prostor koji je pripadao svijetu rimske carske moći postao je mjesto štovanja križa, simbola koji je u ranijim stoljećima označavao jednu od najsramotnijih rimskih kazni.
Rimljani su raspeće koristili kao sredstvo javnog kažnjavanja i zastrašivanja. Bilo je namijenjeno ponajprije robovima, pobunjenicima i ljudima koji nisu uživali povlastice rimskoga građanstva. Upravo je na takvom križu, prema evanđeljima, pogubljen Isus iz Nazareta. Nekoliko stoljeća poslije, u samom srcu nekadašnje carske civilizacije, križ je postao predmetom štovanja. Teško je zamisliti snažniji povijesni obrat.
Središnje mjesto u toj priči pripada svetoj Jeleni. Prema kršćanskoj predaji koja se razvijala tijekom četvrtog stoljeća, ona je u poodmakloj životnoj dobi otputovala u Svetu Zemlju, gdje je sudjelovala u pronalaženju i čašćenju mjesta povezanih s Isusovim životom, mukom i uskrsnućem. Njezino putovanje obično se smješta oko 326. godine, u razdoblje kada je Konstantin već bio jedini vladar Rimskog Carstva.
Važno je pritom razlikovati povijesno potvrđene događaje od kasnije predaje. Jelenin boravak u Svetoj Zemlji poznat je iz ranih kršćanskih izvora, među kojima je osobito važan Euzebije Cezarejski, Konstantinov suvremenik i biograf. On opisuje njezinu pobožnost, dobročinstva i gradnju crkava, ali ne spominje izričito pronalazak Kristova križa. Priča o Jeleni kao pronalaziteljici Pravoga križa jasno se pojavljuje u kasnijim crkvenim izvorima četvrtog stoljeća i potom dobiva sve razvijeniji oblik.
Prema toj predaji, na mjestu Kristova raspeća pronađena su tri križa, a pravi je prepoznat po čudesnom ozdravljenju koje se dogodilo njegovim dodirom. Povijesna znanost ne može potvrditi pojedinosti toga događaja, ali ne može zanemariti ni činjenicu da je štovanje relikvija Kristova križa u Jeruzalemu dokumentirano već sredinom četvrtog stoljeća. Jeruzalemski biskup Ćiril u svojim katehezama govori o drvu križa koje se već tada širilo među vjernicima.
Prema tradiciji, Jelena je dio tih relikvija donijela u Rim, u prostor nekadašnje carske palače. Tako je nastalo svetište koje je Rimljanima omogućavalo da na simboličan način budu blizu Jeruzalema, bez putovanja na drugi kraj Sredozemlja.
Posebno je zanimljiva predaja prema kojoj je u baziliku donesena i zemlja s jeruzalemskoga Kalvarijskog brda. Otuda i njezino ime, Santa Croce in Gerusalemme. Nije se radilo samo o crkvi posvećenoj Jeruzalemu, nego o pokušaju da se dio svetoga prostora Jeruzalema, preko relikvija i zemlje, prenese u Rim.
Današnja bazilika rezultat je brojnih pregradnji. Njezino barokno pročelje, oblikovano u osamnaestom stoljeću, znatno se razlikuje od izgleda ranokršćanske građevine. Ipak, ispod kasnijih arhitektonskih slojeva ostala je povijesna jezgra koja nas vraća u Konstantinovo doba. U bazilici se čuvaju relikvije koje tradicija povezuje s Kristovom mukom, među njima dijelovi drva Svetoga križa, dva trna iz trnove krune, čavao te dio natpisne pločice poznate kao Titulus Crucis.
Upravo je ta pločica jedna od najzanimljivijih relikvija. Prema evanđeoskom izvještaju, iznad Isusove glave na križu bio je postavljen natpis koji je označavao razlog osude: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Evanđelje po Ivanu navodi da je natpis bio napisan na hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku. Relikvija koja se čuva u Santa Croce sadrži dijelove natpisa na trima jezicima, ali njezina autentičnost ostaje predmetom rasprave. Znanstvena ispitivanja nisu potvrdila da potječe iz prvoga stoljeća.
Za hodočasnika, međutim, pitanje autentičnosti pojedine relikvije nije jedino pitanje koje se otvara pred takvim predmetima. Oni svjedoče i o povijesti vjere, o stoljećima tijekom kojih su ljudi pokušavali očuvati materijalnu povezanost s događajima koji su oblikovali njihovu duhovnost.
Dok smo stajali u bazilici, razmišljao sam upravo o toj neobičnoj povezanosti prostora i vremena. Ispod nas i oko nas nalazili su se tragovi carskog Rima, a pred nama predmeti koje su generacije kršćana štovale kao uspomenu na Kristovu muku. U središtu svega bila je Jelena, žena koja je živjela na prijelazu dvaju svjetova.
Svete stube – predaja koja povezuje Jeruzalem i Lateran
Nakon Santa Croce nastavili smo prema Svetim stubama, poznatima pod latinskim nazivom Scala Sancta. Nalaze se u posebnoj građevini nedaleko od bazilike svetog Ivana Lateranskog i pripadaju najpoznatijim hodočasničkim mjestima Rima.
Prema višestoljetnoj kršćanskoj predaji, riječ je o stubama kojima se Isus uspinjao u palači rimskog upravitelja Poncija Pilata u Jeruzalemu, u vrijeme svojega suđenja i osude na smrt. Predaja kaže da ih je sveta Jelena dala prenijeti iz Jeruzalema u Rim.
Stube su izrađene od mramora i imaju dvadeset osam stepenica. Danas su zaštićene drvenom oblogom, a hodočasnici se njima tradicionalno uspinju na koljenima, u molitvi i razmatranju Kristove muke. Za one koji se žele popeti običnim hodom postoje zasebna stubišta.
I ovdje je potrebno biti povijesno oprezan. Ne raspolažemo suvremenim izvorima iz Jelenina vremena koji bi potvrdili da je ona osobno prenijela ove stube iz Jeruzalema. Njihovo povezivanje s Pilatovom palačom i Jeleninim djelovanjem pripada crkvenoj predaji, a povijesni razvoj samoga svetišta može se pouzdanije pratiti tek u kasnijim stoljećima.
Ipak, značenje Svetih stuba daleko nadilazi pitanje njihova podrijetla. One su tijekom stoljeća postale prostor osobne pokore, molitve i duhovnog susreta s Kristovom mukom. Među brojnim hodočasnicima koji su ih posjećivali bio je i Martin Luther, čiji se boravak u Rimu početkom šesnaestog stoljeća povezuje s kasnijim razmišljanjima o vjeri, oprostima i opravdanju, premda pojedinosti poznate priče o njegovu usponu stubama potječu iz kasnijih svjedočanstava.
Današnji arhitektonski izgled svetišta velikim dijelom potječe iz vremena Pape Siksta V., koji je krajem šesnaestog stoljeća dao urediti novi kompleks. Na vrhu stubišta nalazi se kapela Sancta Sanctorum, nekadašnja privatna papinska kapela, posvećena svetom Lovri. Stoljećima je bila jedno od najsvetijih mjesta papinske rezidencije na Lateranu.
U njoj se čuva glasovita ikona Krista Spasitelja, poznata kao Acheropita, što znači nerukotvorena. Prema predaji, njezino podrijetlo nije vezano uz običan ljudski slikarski rad. Povijesno gledano, riječ je o iznimno važnom djelu srednjovjekovne kršćanske umjetnosti, čije se štovanje razvijalo kroz stoljeća.
Dok sam promatrao Svete stube i hodočasnike koji su se polako uspinjali, razmišljao sam o Jeleni i njezinu putovanju u Svetu Zemlju. Koliko je uopće moralo biti zahtjevno putovati iz Rima prema Jeruzalemu u četvrtom stoljeću? Premda je Rimsko Carstvo raspolagalo razvijenom mrežom cesta, luka i pomorskih putova, takvo putovanje zahtijevalo je ozbiljnu organizaciju, vrijeme i sredstva. Jelena je, kao carica i majka vladara, raspolagala mogućnostima nedostupnima običnim putnicima, ali njezina dob i udaljenost ipak daju tom pothvatu posebno značenje.
Njezino hodočašće nije bilo samo privatno putovanje jedne pobožne žene. Ono se odvijalo u trenutku kada je kršćanstvo izlazilo iz razdoblja progona i kada je carska vlast počela ulagati velika sredstva u gradnju crkava na mjestima povezanima s Isusovim životom. Jeruzalem, Betlehem i Maslinska gora dobivali su novo značenje u religijskoj geografiji Carstva.
Jelena je u tom procesu postala jedna od najprepoznatljivijih osoba. U kasnijoj kršćanskoj umjetnosti prikazivana je s križem, često uz svojega sina Konstantina, kao žena koja je pridonijela pronalaženju i uzdizanju središnjega simbola kršćanstva.
Sveti Ivan Lateranski – Konstantinova bazilika i majčina ostavština
Naše treće odredište bila je bazilika svetog Ivana Lateranskog, službeno Papinska nadbazilika Presvetog Spasitelja i svetih Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista u Lateranu. Riječ je o jednoj od najvažnijih crkava kršćanskoga svijeta, premda mnogi posjetitelji Rima njezinu važnost ne poznaju dovoljno.
Često se pretpostavlja da je bazilika svetog Petra u Vatikanu glavna crkva Katoličke Crkve. Međutim, upravo je Lateranska bazilika katedrala rimskoga biskupa, odnosno Pape. Ona nosi počasni naslov majke i glave svih crkava grada i svijeta: Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput.
Njezina povijest neposredno je povezana s carem Konstantinom Velikim, Jeleninim sinom.
Konstantin je jedan od najvažnijih vladara kasne antike. Rođen je vjerojatno oko 272. godine u Naissu, današnjem Nišu, kao sin rimskog časnika Konstancija Klora i Jelene. O Jeleninu podrijetlu povijesni izvori govore vrlo malo, a upravo ta praznina otvorila je prostor brojnim lokalnim predajama, uključujući i one koje je povezuju s našim jadranskim prostorom.
Nakon složenih građanskih ratova Konstantin je postupno učvrstio vlast nad Rimskim Carstvom. Posebno je važna njegova pobjeda nad Maksencijem u bitci kod Milvijskog mosta 312. godine. S tim je događajem povezana poznata kršćanska predaja o znaku križa koji je Konstantin vidio prije bitke i o pobjedi ostvarenom pod Kristovim znamenjem.
Već sljedeće godine, 313., Konstantin i njegov suvladar Licinije dogovorili su politiku vjerske tolerancije, tradicionalno povezanu s Milanskim ediktom. Kršćanima je omogućeno slobodno ispovijedanje vjere i povrat oduzete imovine. Time nisu odmah postali jedina ili službena religija Carstva, ali su dobili slobodu i carsko pokroviteljstvo koje je bitno promijenilo njihov položaj.
Upravo u tom povijesnom trenutku nastaje Lateranska bazilika.
Zemljište na kojem je podignuta pripadalo je području nekadašnjih carskih posjeda i vojnog kompleksa. Nakon Konstantinove pobjede nad Maksencijem ondje je započeta gradnja monumentalne kršćanske bazilike, najvjerojatnije oko 313. godine. Posvećena je 324. godine, prema tradicionalnoj kronologiji, u vrijeme Pape Silvestra I.
Bila je to jedna od prvih velikih javnih crkava podignutih uz potporu rimskog cara. Njezina je gradnja označila prijelomni trenutak u povijesti kršćanske arhitekture. Kršćanske zajednice, koje su se ranije okupljale u kućnim crkvama i drugim skromnijim prostorima, sada su dobile monumentalnu građevinu dostojnu javnog bogoslužja.
Konstantin nije jednostavno preuzeo postojeći poganski hram i pretvorio ga u crkvu. Za novu je kršćansku arhitekturu odabran oblik rimske bazilike, građevine koja je u antičkom svijetu služila različitim javnim i upravnim funkcijama. Taj je oblik omogućavao okupljanje velikog broja vjernika, procesije i jasno usmjerenje prema oltaru.
Prvotna Lateranska bazilika imala je pet brodova, odijeljenih nizovima stupova. Današnji raspored još čuva tu osnovnu prostornu ideju, premda izgled koji vidimo pripada različitim stoljećima. Zato pred nama nije netaknuta crkva iz Konstantinova vremena, nego građevina koja je mnogo puta obnavljana, preuređivana i iznova osmišljavana. U njezinu se prostoru može pratiti dugo trajanje kršćanskoga Rima: od carskoga pokroviteljstva četvrtog stoljeća, preko srednjovjekovne papinske rezidencije, do velikih baroknih zahvata.
Posebno snažan pečat ostavio je Francesco Borromini, koji je po nalogu Pape Inocenta X. preuredio unutrašnjost za Jubilej 1650. godine. Zadržana je temeljna struktura stare bazilike, ali je središnji brod dobio novi ritam monumentalnih pilastara i niša. U njima su početkom osamnaestog stoljeća postavljeni veliki kipovi dvanaestorice apostola. Oni prostoru daju gotovo tjelesnu prisutnost: pogled se ne zaustavlja samo na arhitekturi, nego susreće ljude na čijem se svjedočanstvu oblikovala Crkva. Današnje veliko pročelje djelo je Alessandra Galileija iz prve polovice osamnaestog stoljeća. Ono što izvana djeluje kao jedinstvena cjelina zapravo je završni sloj povijesti duge približno sedamnaest stoljeća.
U predvorju bazilike nalazi se i Konstantinov kip, važan podsjetnik na njezina carskog utemeljitelja. Njegova prisutnost na ulazu posebno se uklapa u priču koja me dovela na ovo mjesto. U Santa Croce u središtu je Jelena, a na Lateranu nas dočekuje njezin sin. No to ne znači da su sve kasnije crkvene predaje o Konstantinu istodobno i povijesno potvrđene činjenice. Treba razlikovati njegovo stvarno pokroviteljstvo nad gradnjom crkava od kasnijih pripovijesti koje su njegovu ulogu dodatno proširivale. Istraživati Jelenu i Konstantina znači upravo to: pratiti njihove tragove, ali pritom pažljivo čitati vrijeme iz kojega svaki pojedini trag potječe.
Brončana vrata središnjeg ulaza pripadala su antičkoj rimskoj Kuriji, sjedištu Senata na Forumu, a kasnije su prilagođena novoj namjeni. Teška rimska vrata tako su postala ulaz u kršćansku katedralu. U jednom se predmetu gotovo opipljivo susreću dva Rima, onaj senatski i onaj papinski. Iznad papinskoga oltara uzdiže se gotički ciborij, koji je 1368. naručio Papa Urban V. U njegovu se gornjem dijelu čuvaju relikvijari s ostacima koji se štuju kao relikvije glava svetih Petra i Pavla. I ovdje građevina govori kroz više vremena odjednom: antička vrata, srednjovjekovni oltarni prostor i barokna organizacija brodova ne poništavaju jedni druge, nego zajedno čine njezin identitet.
Na kraju prostora pogled vodi prema apsidi i liku Krista Spasitelja. Njezin mozaik povezan je s radom Jacopa Torritija iz kasnoga trinaestog stoljeća, ali je pri proširenju svetišta u devetnaestom stoljeću premješten i znatno prerađen. U središtu prikaza nalazi se križ, uz vodu, ptice, svete likove i Kristovo lice iznad njih. Nakon Santa Croce i Svetih stuba, taj se motiv ovdje pojavljuje u drukčijem obliku: ne samo kao znak muke nego i kao slika života i spasenja. Za mene se time zatvara krug triju mjesta koja smo ciljano povezali u istom rimskom hodočašću.
Od rimskih svetišta do pitanja o Braču
Jelenina se uloga u ovoj priči ne smije svesti samo na to da je bila careva majka, ali ni sve što je nastalo pod Konstantinovim pokroviteljstvom pripisati njezinu osobnom djelovanju. Za Lateran je izravna veza s Konstantinom povijesna polazna točka. Veza s Jelenom dio je šire priče o obitelji, vjeri i promjeni položaja kršćanstva. Upravo mi je zbog toga važno ove prostore promatrati zajedno: Santa Croce čuva spomen na Jelenu i predaju o križu, Svete stube predaju o Kristovoj muci, a Lateran snažno svjedočanstvo promjene koju je carska vlast omogućila kršćanskoj zajednici.
Moje istraživanje predaja o Jeleninu bračkom podrijetlu zasebno je pitanje. Rimska svetišta sama po sebi ne dokazuju gdje je rođena i ne mogu zamijeniti izvore potrebne za takav zaključak. Ona ipak daju širi okvir za razumijevanje osobe kojom se bavim. Na Braču tragamo za lokalnim pamćenjem i predajom; u Rimu vidimo koliko je veliko mjesto Jelena dobila u pamćenju kršćanskoga svijeta. Između tih dviju razina ostaje prostor istraživanja, pitanja i pažljivoga povezivanja podataka.
A naše rimsko hodočašće ostat će mi u sjećanju upravo po tim susretima s njezinim tragovima. Ne zato što smo na svakom mjestu pronašli konačne odgovore, nego zato što smo mogli stajati ondje gdje se povijest jedne žene, jednoga cara i jedne vjere ispreplela na način koji je trajno promijenio lice Europe.
Možda je to i najveća vrijednost putovanja. Ona nas ne vode samo prema mjestima koja još nismo vidjeli. Ponekad nas vode prema pitanjima koja već dugo nosimo u sebi, a za koja tek na putu počinjemo razumijevati koliko su velika.
Povezano istraživanje i hodočasnički zapisi
- Sveta Jelena Križarica je Bračanka! — autorsko istraživanje
- Rim i Asiz — putovanje kroz vječnost, vjeru i ljudsku bliskost
- Nedjelja na Trgu svetog Petra — Angelus s Papom
Izvori i bilješke za povijesni dio
- Santa Croce in Gerusalemme: povijest bazilike i Sessoriuma.
- Santa Croce in Gerusalemme: relikvije i crkvena predaja.
- Papinsko svetište Scala Santa: stube, predaja i način štovanja.
- Papinska nadbazilika svetog Ivana Lateranskog: povijesni pregled.
- Lateranska bazilika: Borrominijeva obnova.
- Lateranska bazilika: spomenici i brončana vrata.
- Lateranska bazilika: oltar, ciborij i relikvije.
- Lateranska bazilika: apsida i mozaik.
- Francesco Bella i Carlo Azzi, 14C Dating of the Titulus Crucis, Radiocarbon 44/3 (2002), str. 685–689.
Podaci o relikvijama i Jeleninu djelovanju označeni su kao crkvena predaja ondje gdje nema suvremenih potvrda. Osobni hodočasnički doživljaji temelje se na autorovu tekstu i fotografijama.
