Autorska teza i tumačenje bračke predaje — Slaven Vujić. Tekst iz autorova rukopisa. Tvrdnje o bračkom podrijetlu i tumačenja navedenih izvora predstavljaju autorovo stajalište, a ne utvrđeni povijesni konsenzus. Tekst je objavljen bez dodatne provjere izvora.
Legende i mitovi nisu samo maštovite priče o prošlosti. Veliki Tolkien, predani katolik i autor „Gospodara prstenova”, nazvao je cijelo kršćanstvo istinitim mitom. Smatrao je da legende i mitovi ne isključuju istinitost i da su ponekad najbolji način izražavanja stvarnosti.
Tako se i ja usudim reći da je poznata legenda o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice sasvim vjerojatno istinita legenda. Slijedom toga pridajem veliku važnost vraćanju sv. Jelene u njenu domovinu — otok Brač.
Tri teorije o Jeleninu podrijetlu
Sv. Jelena rođena je kao obična pučanka, pastirica najvjerojatnije (stabularia — prema sv. Ambroziju) oko 248. godine. Točno mjesto njenog rođenja nije poznato, no o njenom porijeklu imamo tri poznate teorije.
Najpoznatija teorija kao domovinu sv. Jelene navodi Bitiniju, pokrajinu u Maloj Aziji, točnije grad Drepanon. Srednjovjekovni kroničar Nikifor izvodi svoj zaključak na temelju samo jednog argumenta — Jelenin sin, car Konstantin I. Veliki, preimenovao je Drepanon u Helenopolis. Nikifor zaključuje da je razlog tomu jamačno drepanonsko porijeklo njegove majke, no propušta primijetiti da je na svijetu niknulo nekoliko Helenopolisa, uključujući onaj u Palestini. U najmanju ruku Nikiforov argument je vrlo tanak i iz razloga što Drepanon nije bio nepoznat grad, a prema sv. Ambroziju naša Jelena dolazi iz skromne zabiti.
Druga teorija navodi kako je sv. Jelena rođena na kraljevskom dvoru u Velikoj Britaniji. Čak štoviše, po ovoj teoriji Jelena je kraljevskog porijekla, a sama teorija uporište nalazi u službi njenog muža Konstancija Klora, oca Konstantina I. Velikog, u Eboracumu (današnji York). On je nedvojbeno provodio svoje vrijeme u Yorku, no naprosto je nemoguće da je tamo upoznao sv. Jelenu plemenite krvi.
Ovu teoriju je ojačao popularni roman Louisa de Wohla „Drvo života”, koji donosi vrlo zanimljivu fikcijsku priču o sv. Jeleni Križarici. U stvaralačkom smislu riječ je o zaista impresivnom romanu, no kraljevsko i britansko porijeklo sv. Jelene ostaje samo fikcija.
Sveta Jelena Križarica — Bračanka
I tako dolazimo do treće, na prvi pogled najmanje izvjesne, teorije o domovini sv. Jelene Križarice. Jedna skromna legenda na otoku Braču govori da je sv. Jelena rođena u Škripu na Braču, a slijedom toga posvećena joj je i crkva. Rimska carica, majka Konstantina I. Velikog, kršćanska svetica koja je pronašla Kristov križ na Kalvariji — Bračanka?! Mnogi će ovo uzeti s rezervom, ali povijest je na našoj strani.
Ova teorija je jedina bazirana na opipljivom dokazu i nesumnjivoj povijesnoj istini!
Za tri upitnika na kraju pitanja o domovini sv. Jelene Križarice zasigurno je kriv otočić latinskog naziva Bretanida, čiji su stanovnici bili Brettiani. To je navelo povjesničara Nikifora na zaključak da se zapravo radi o pokrajini Bitiniji (gdje je smješten grad Drepan — Helenopolis), a ujedno je navelo i autore „britanske” teorije o Jeleninom porijeklu da Brettiane poistovjete s latinskim nazivom Velike Britanije — Britannia.
Međutim, Bretanida je latinsko ime otoka Brača (od lat. brenthos — jelen), otoka divljih jelena. S tim je dobro upoznat bio salonitanski biskup Hezihije iz V. stoljeća koji u životopisu pape Klementa zapisuje jedinu povijesnu istinu o porijeklu sv. Jelene Križarice:
„… e Bretanide Dalmatie in mari Illyrico Insula ortam esse”
U prijevodu, „potekla s Bretanide, otoka u ilirskom moru”.
Bretanida, Bitinija, Britannia. Brettiani.
Ne možemo nikome zamjeriti nepoznavanje skromnog otočića u ilirskom moru, no dugujemo sv. Jeleni istinitu priču o njenoj domovini, na osnovi pisanja velikog crkvenog autoriteta iz Salone.
Tko je bio Hezihije?
Hezihije je bio osmi po redu salonitanski biskup (405. – 426. g.) te prvi metropolit rimske pokrajine Dalmacije. Na čelu salonitanske biskupije naslijedio je svog strica Semferija, a zajedno su izgradili veliku baziliku u antičkoj Saloni, kao i episkopalni kompleks.
Hezihije je bio kroničar svog vremena, pisani trag ostavio je kao autor životopisa pape Klementa, ali i kao autor brojnih pisama u sklopu korespondencije s istaknutim kršćanskim velikanima njegovog vremena — sv. Augustinom i sv. Ivanom Zlatoustim. Upravo se Hezihiju obratio sv. Ivan Zlatousti po izgonu iz Nikomedije što pokazuje koliki je ugled Hezihije uživao. Čak i Papa Zosim je Hezihiju pisao s posebnim poštovanjem.
I upravo taj Hezihije piše o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice i kao njenu domovinu navodi skromni otočić u ilirskom moru. Kako je Salona u više navrata opljačkana i djelomično zapaljena, iza Hezihija nije ostalo puno pisanih materijala. No, preživjelo je nekoliko kopija životopisa pape Klementa, u okviru kojeg je sačuvana povijesna istina o bračkom porijeklu sv. Jelene.
Tragovi u kasnijim zapisima
Mnogobrojni srednjovjekovni autori ukazivali su na njeno bračko porijeklo, no svi oni uporište su nalazili u Hezihijevom tekstu.
Nesumnjivo je veliki doprinos rasvjetljavanju istine o domovini sv. Jelene Križarice dao poznati brački svećenik i povjesničar don Andrija Cicareli u svom kritičkom osvrtu. Upravo je njegovo djelo iz 1813. godine jedan od najvažnijih izvora u stvaranju ovog članka.
Od blata do trona
Život sv. Jelene nije bio ispunjen samo blagoslovima. Zbog svojih skromnih korijena nije mogla biti uzdignuta do statusa carice, životne suputnice Konstancija Klora, čija je blistava vojna karijera bila kamen temeljac za uspon na rimski tron. Prema Dioklecijanovoj zamisli, Rimsko Carstvo dijelilo se u četiri dijela, kojima su vladala dva uzvišena augusta (Dioklecijan i njegov prijatelj Maksimijan) te dva cezara (Galerije pod Dioklecijanom i Konstancije Klor pod Maksimijanom).
Uvjet za Konstancijevo pristupanje rimskom tronu bila je ženidba za Teodoru, kćerku Maksimijana koji je postao punac Konstanciju, ali i očuh po rimskim običajima.
Slijedom toga u njegovom životu nije bilo mjesta za običnu pastiricu Jelenu koja je u predzadnjem desetljeću trećeg stoljeća ostala sama i odbačena. U toj sjeni provela je gotovo 20 godina; sve do 306. godine kada je započeo raspad tetrarhije i uspon njenog sina Konstantina.
Tijekom ta dva desetljeća Jelena je promatrala ljubav svog života kako caruje s trona uz novu zakonitu ženu, okružen brojnom djecom. Vjerojatno je upravo navedeno razlog zašto Katolička Crkva sv. Jelenu Križaricu drži zaštitnicom razvedenih i problematičnih brakova.
Kako Konstancije Klor ne bi ovdje dobio etiketu dežurnog negativca, pošteno je spomenuti da je bio najblaži progonitelj kršćana od sve četvorice tetrarha, iako je osobno bio štovatelj Mitre.
Smrću Konstancija Klora u Yorku 306. godine, njegova je vojska odmah izabrala Konstantina I. Velikog za augusta, no za svoj status apsolutnog rimskog cara Konstantin se borio sve do 324. godine.
Smatra se da je upravo tada Konstantin obasuo svoju majku Jelenu svim počastima te je uzdigao u status apsolutne rimske carice — auguste.
Tim činom otvorene su carske riznice skromnoj Jeleni koja je carsko bogatstvo koristila za gradnju crkava, ali i za pomaganje siromaha i liječenje bolesnih.
Kristov križ pronašla je u svojoj 76. godini i to joj je priskrbilo naziv „Križarica”, a ubrzo nakon svoje smrti proglašena je svetom zbog iznimnog doprinosa u izgradnji kršćanstva i izuzetno krjeposnog života.
Ona je kršćanska svetica koju štuju i Katolička i Pravoslavna Crkva, a posebno mjesto zauzima u svim religijama temeljenim na Isusu Kristu.
Zaštitnica je obraćenika, razvedenih i problematičnih brakova te arheologa, a njen spomendan je dan njezine smrti — 18. 8.
Brojne crkve diljem svijeta posvećene su sv. Jeleni Križarici, a u Hrvatskoj je zaštitnica crkvi i župa u Zaboku, Šenkovcu, Vrtlinskoj, Kastvu, Rakovici i Škripu.
Jelenino hodočašće u Jeruzalem
Pronalazak svetog Križa 326. godine na Kalvariji svakako je najznačajniji događaj u njenom životu. Prema predaji, sv. Jelena hodočastila je u Jeruzalem i rušenjem poganskog hrama Venere, ispod brojnih slojeva nemirne prošlosti, pronašla tri križa slične veličine. Izgled križa poklapao se s njenim vizijama koje je prekrasno ovjekovječio talijanski slikar Paolo Veronese 1570. i 1580.
Od tri križa jedan je prikazao nadnaravne moći i pored njega je bolesna osoba izliječena. O ovim događajima izvješće je pisao tadašnji jeruzalemski biskup Makarije koji je pratio caricu Jelenu u arheološkim istraživanjima Svete zemlje.
Sveti Makarije svjedočio je podizanju bazilike Svetog Groba u Jeruzalemu, bazilike Svetog Rođenja i Navještenja u Betlehemu, kao i brojnih drugih crkvi na svetim mjestima koje je gradio car Konstantin I. Veliki po željama svoje majke Jelene.
Jelenino hodočašće u Jeruzalem oko 326. godine ujedno je i prvo značajno arheološko istraživanje relikvija Isusa Krista, koje je naložio car Konstantin, želeći pronaći opipljive dokaze Kristovog puta. Pronalazak Svetog Križa dodatno je osnažio kršćanstvo koje je na smiraju Rimskog Carstva postalo službenom religijom, dok je znak križa postupno zamijenio ili nadopunio dotad poznate simbole kršćana.
Car Konstantin I. Veliki — prvi car kršćanin
Iako postoje naznake da su rimskim prijestoljem vladali carevi kojima kršćanstvo nimalo nije bilo odbojno, povijest prepoznaje Konstantina I. Velikog, sina naše Jelene, kao prvog kršćanskog cara. On je iz prve ruke svjedočio žestokim progonima kršćana koji su se intenzivirali 303. godine u Dioklecijanovoj prijestolnici Nikomediji, s obzirom da je uživao naklonost samog cara Dioklecijana.
Događaj koji je zasigurno pokrenuo Konstantinovo preobraćenje je bitka na Milvijskom mostu 312. godine protiv Maksencija, pretendenta na sveobuhvatni rimski tron. Prema biografskim zapisima, Konstantinu se na nebu ukazao svijetleći križ u obliku Kristovog monograma, a u snu su mu došle riječi „u ovom znaku ćeš pobijediti”. Već idućeg jutra Konstantin je dao postaviti taj znak na štitove svojih vojnika i u tom znaku i jest pobijedio.
Sljedeće godine Konstantin I. Veliki ulazi u povijest kao osloboditelj kršćanstva; Milanskim ediktom 313. godine zaustavljen je progon kršćana i štovanje kršćanstva bilo je dozvoljeno u svim dijelovima Carstva.
Iako nemamo službenih dokaza o Konstantinovom krštenju, drži se da je do njega došlo u njegovim posljednjim trenutcima na zemlji. Neovisno o tome, on je igrao važnu ulogu u razvoju kršćanstva kao graditelj crkvi i kao domaćin velikih crkvenih susreta pa tako i Prvog Nicejskog sabora 325. godine.
Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Konstantin bio pod velikim utjecajem svoje pobožne majke, ne možemo ignorirati riječi svetog Paulina Nolana koji tvrdi:
„Konstantin, koji je prvak među prvacima kršćanskim zaslužio je to biti ne više po svojoj vjeri već po vjeri svoje majke Jelene.”