Kad se priča preokrene (1/4) — hrvatska verzija odabranog ulomka iz autorskog serijala „When the Story Turns”. Slaven Vujić. Osobna književna promišljanja nadahnuta djelima J. R. R. Tolkiena.
U svakom životu dođe trenutak kada nam se tlo pomakne pod nogama.
Ne odjednom, kao u prizoru bitke, nego polako. Tiho. San počne propadati. Istina se raspliće. Odnos umire u dijelovima. Ili možda i sami pomalo umiremo iznutra, a svijet to ne primjećuje.
Nije riječ o jednoj velikoj tragediji. Riječ je o polaganom raspadanju. O tihom nestajanju boja. O žalosti kojoj još ne znamo ime.
To je dio priče koji je teško ispričati: izvana se ne događa ništa dramatično, a ipak sve počinje blijedjeti.
Dugi poraz
U Tolkienovu svijetu susrećemo misao o dugome porazu. O polaganom propadanju onoga što je nekoć bilo puno svjetla. Vilenjaci se bore protiv zla svjesni da njihove pobjede neće biti konačne ni vječne. Ipak nastavljaju graditi. Nastavljaju pjevati. Nastavljaju se nadati.
Ali što se dogodi kada i taj plamen počne gasnuti? Kada više ne gradimo, ne molimo, ne pokušavamo? Kada pogledamo u zrcalo i ne prepoznajemo osobu koja nas gleda?
Fantastika kao posljednje sigurno mjesto
Kada se moj vlastiti svijet srušio, nisam se odmah okrenuo terapiji. Najprije sam se okrenuo hobitima.
Usamljenim graničarima i svrgnutim kraljevima. Slomljenim mačevima koji čekaju da ponovno budu iskovani. Pričama u kojima je bol imala smisao, čak i kada još nisam mogao vjerovati da ga može imati za mene.
Fantastika je postala čamac za spašavanje. Nije poricala moju patnju. Prepoznavala ju je. Davala joj je ime. Pjevala o njoj. Sjedila pokraj nje bez žurbe da sve popravi.
U Aragornovim riječima o hodu kroz tugu, ali bez očaja, postojalo je nešto što sam morao čuti, čak i kada tome nisam mogao potpuno povjerovati.
Fantastika me nije izliječila. Držala me dok nisam bio spreman početi ozdravljati.
Tišina prije eukatastrofe
Riječ eukatastrofa još nije bila dio mojega rječnika. Još sam živio u katastrofi, uvjeren da se priča nikada neće preokrenuti.
Ali nešto se pokrenulo. Ne rješenje. Ne iskupljenje. Tek slabašna pomisao da su priče možda još važne. Da moja možda nije završila.
Možda je upravo činjenica da mi je fantastika djelovala stvarnije od života govorila o čežnji: za smislom, za milosrđem, za onim čudom kojemu je Tolkien dao ime.
Ako si sada ondje
Ako se nalaziš na podu vlastitoga života i ne znaš kako ponovno ustati, ove riječi nisu rješenje.
One su svijeća. Šapat. Podsjetnik da se priča još piše i u poglavlju u kojem nema svjetla.
Dopusti si tugovati. Dopusti si odmor. Neka te priče obaviju poput ogrtača.
Ponekad prvi korak prema oporavku znači povjerovati da je netko drugi već prošao kroz tamu i pronašao izlaz.
Ne moraš još biti spreman nadati se. Za početak budi spreman slušati.
