Slaven Vujić · Riječ ljubavi (Bepovo blago, 2017.) · Poglavlje „Oprost”, str. 59–61.
„Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.”
(Matej 18, 21-22)
Ljubav se bez praštanja gasi kao žeravica na pljusku. Oprost je jamac vječnosti ljubavi. Dugovječnost svoje ljubavi na zemlji prema partneru, prijatelju, obitelji i prema svima bližnjima, moramo temeljiti na oprostu. Lako je voljeti u vremenima sloge i zajedništva; prava ljubav iskazuje se u oprostu koji od nas iziskuje da nadiđemo osobno nezadovoljstvo i razočaranje i sjedinimo se u ljubavi s onim tko je možda i nije bio dostojan. No, sud nikada ne treba biti naš jer u tom slučaju bi sudili po svojem pravu, a ne po Božjim zakonima koje i sami kršimo. Stvarnost svakog vjernika je prožeta izazovima i kao dužnici smo često i sami u poziciji da praštamo dugove. Ako ne praštamo ni nama neće biti oprošteno. Veliki dužnici su veliki nesretnici.
Kao čovjek koji je stalno tražio krivca, više sam se osjećao kao tužitelj nego kao čovjek. Prozivao sam stalno, prozivao sam mnoge. Ukazivao sam ljudima na njihovu nedostojnost. Vitovoj mami Maji, spočitavao sam brojne mane u majčinstvu. Svojim prijateljima sam ukazivao na malen doprinos u prijateljstvu.
Kada sam dospio do prve stvari za koju se nitko nije činio kriv, a to je Vitov autizam, zastao sam zatečen. Trudio sam se prozvati krivca, no njega doista nije bilo. Osjećao sam se jako loše sa stanjem svoga sina. Sve bih bio dao da saznam njegove uzroke, da nađem čovjeka ili okolnost koje mogu smatrati krivima. Izjedala me tišina koja je uporno buljila u mene. Shvatio sam koliko je teško živjeti na način da ne možeš otpustiti dug. Da ne možeš oprostiti jer ovaj put vlasnik krivnje ne postoji. Spoznao sam da sam ja zapravo taj koji treba oprost. Iako me nitko nije držao krivim, ja sam znao za svoja nedjela. Znao sam za vrijeme koje nisam htio provoditi sa svojim sinom. Znao sam za trenutke u kojima sam uskratio Maji partnersku pomoć i podršku. Ima li pravo na oprost čovjek koji nije praštao, pitao sam se?
Oprost sam pronašao u Vitovim očima i on me oslobodio. Poželio sam i ja darivati takav osjećaj ljudima i predao sam se praštanju. Shvatio sam da mi nije oprošteno jer moji grijesi nisu bili veliki; oprošteno mi je da mogu krenuti dalje, da mogu biti bolji. To je bit ljubavi, osloboditi i otpustiti.
„Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.“
(Matej 6,14-15)
Razmatranje o oprostu me dovelo do „Oče naša“ u kojem molimo za otpuštenje grijeha „onako kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Oprost grijeha nije na nama. Mi otpuštamo dugove i tako oslobađamo naše dužnike od posljedica njihovih prijestupa. Prema molitvi očekujemo da se naši dugovi otpuste, no to je uvjetovano načinom na koji mi otpuštamo dugove dužnicima našim. Prema tome, važnost oprosta je istaknuta i temeljnom molitvom, ističući pred nas zahtjev da će nam biti oprošteno onako kako mi opraštamo drugima. Jedino tako i nikako drukčije, jer tako se molimo.
Oproštenje grijeha ne znači ujedno zaborav grijeha za nas obične ljude, kojima će Sotona nastojati držati svježim sjećanje na grijeh. Sa sjećanjem na grijeh se treba naučiti živjeti, imajući u glavi ono „idi i ne griješi više“.
Praštati treba obilno i brzo, vjerujte mi. Nijedan oprost kojeg treba zaslužiti nije ispravan jer nas stavlja u poziciju suca koji je odredio uvjetnu kaznu. Naše je da oprostimo, a sud ionako nije naš. Praštati trebamo i zbog vlastitog mira – gnjev nas mijenja i odvaja od Boga.
Za mene je oprost najviši stupanj povjerenja u boljeg čovjeka.
„Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima. Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu“
(Efežanima 4,25-27)
