Možda cijeli život pokušavamo pronaći put do Boga, a pritom se ponašamo kao da je On negdje vrlo daleko. Kao da između nas i Njega postoji velika udaljenost koju najprije moramo prijeći vlastitim snagama.
Često sam i sam tako razmišljao. Treba se prvo popraviti, postati bolji, prestati ponavljati iste grijehe, naučiti ozbiljnije moliti, vratiti se na misu, otići na ispovijed, srediti barem dio vlastitoga života. A onda, kada budem malo dostojniji susreta s Njim, mogu doći pred Boga.
S vremenom sam se počeo pitati nije li redoslijed zapravo obrnut. Možda ne moram postati bolji da bih krenuo prema Bogu. Možda moram krenuti prema Bogu upravo zato što se sam ne uspijevam promijeniti.
Isus je to ispričao kroz priču koju poznajemo toliko dobro da ponekad više i ne čujemo koliko je neobična. Mlađi sin odlazi od oca, uzima svoj dio imanja i potroši ga. Donosi pogrešne odluke i na kraju završi na mjestu na kojem vjerojatno nikada nije zamišljao vlastiti život. Tek tada odlučuje vratiti se.
I tu mi je nešto posebno važno: nije se vratio kada je ponovno postao dobar sin. Nije najprije sredio život, vratio dugove i dokazao ocu da se promijenio. Vratio se upravo iz vlastitoga poraza.
A onda se događa možda najljepši dio priče:
„Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“
(Lk 15,20)
Dok je još bio daleko.
Te četiri riječi mijenjaju način na koji razumijem povratak Bogu. Sin još nije stigao kući. Još uvijek nosi posljedice svojih odluka, još uvijek je čovjek koji je otišao, još uvijek između njega i kuće postoji udaljenost. Ali otac ne stoji na vratima čekajući da sin prijeđe posljednjih nekoliko metara i dokaže koliko mu je žao. Otac trči prema njemu.
Godinama sam mislio da je jedan od najvećih problema vjere kako pronaći Boga. Danas sve više mislim da je problem nešto drugo: dopustiti Bogu da pronađe mene. Ne onu verziju mene kakav bih želio biti, nego čovjeka kakav upravo jesam — s onim dobrim, ali i s pogreškama, krivnjom, strahovima i dijelovima života koje bih najradije preskočio kada pričam vlastitu priču.
Zato možda najkraći put do Boga nije neka velika duhovna tajna. Nije ni savršena molitva koju tek trebamo naučiti. Ponekad je to samo trenutak u kojem čovjek prestane bježati i iskreno kaže: „Oče, evo me.“
Možda još uvijek daleko. Možda bez odgovora. Možda s puno toga što tek treba mijenjati.
Ali okrenut prema kući.
Jer u Isusovoj priči sin jest krenuo prema Ocu.
Ali Otac je potrčao prema njemu.
✍️ Slaven Vujić
Ti si moj
