Slaven Vujić · Riječ ljubavi (Bepovo blago, 2017.) · Poglavlje „Šutnja”, str. 67–69.
Šutnja naših srca često je štit pred otajstvima ljubavi. Srce zna o ljubavi puno više nego što može stati u riječi. Radosno je kad se ljubi istina o ljubavi, a žalosno kad laže i opačine nadvladaju svijetom. Štititi objavu ljubavi u svojem srcu ponekad je puno važnije od same objave ljubavi u javnosti. Širiti ljubav na veću slavu Božju hvale je vrijedno; no, ponekad je veća slava Božja sadržana u tišini odgovora.
Potrebna je velika ljubav da nepravdu prepustimo Božjem sudu i da na nju odgovorimo šutnjom. U svom radu posvećenom dobrobiti djece, koristio sam brojnu raspoloživu pomoć. Među ostalim, koristio sam i duhovnu podršku ondje gdje je bila dostupna. Sjećam se gotovo svih trenutaka u kojima su moja pitanja ostala bez odgovora. Nijedno slovo nisam dobio od ljudi koje izuzetno cijenim i poštujem. S vremenom sam shvatio da je njihova šutnja odgovor. Ta šutnja me nije mrzila niti je izražavala neslaganje sa mnom. Ona je samo štitila otajstvo ljubavi, tražeći od mene da razmatranjem dođem do nastavka puta. Ispod šutnje čekali su odgovori. Točnije, velom šutnje prikrivala se istina koja je čekala svoje vrijeme.
Šutnja je ujedno poziv Gospodinu da se objavi. Ljudima koji se ne osjećaju vjernicima bih rekao da je šutnja prilika da saslušaju govor nečeg višeg od samog sebe. Razbistriti svoj um i utonuti u šutnju – to znači upregnuti sva osjetila u dubinsko razumijevanje svijeta oko sebe. Dinamika i buka svijeta nas sprječavaju da koristimo vrijeme kao parametar spoznaje; najčešće pribjegavamo površnosti analize kako bi naš odgovor što prije bio spreman. Šutnja uzima u obzir zaboravljenu varijablu vremena, na putu prema istini.
Nebrojeno puta u životu s Vitom sam tražio odgovore na određena stanja. Smetalo me što oni ne dolaze „sad kad je bitno“, već u nekom svom vremenu. Vitovo srce je cijelo to vrijeme šaptalo, daleko ispod trnja njegovog križa. Vođeni osjetilima želimo što prije proniknuti u dubine tih vapaja, stoga trgamo trnje i probijamo se kroz buku gustog šiblja. U toj bjesomučnoj trci prema smislu jedini zvuk kojeg čujemo je lomljava guste šikare. Svjesni toga utvrđujemo kako se izgubio tanahni šapat koji je htio da ga se čuje, a ne da ga se traži. Čuti šutnju znači zaboraviti na uši.
„Na usta mi, Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!“
(Psalam 141,3)
Previše puta u životu sam se našao u situaciji da tražim prave riječi. Umjesto da slušam, vrtio sam po svom vokabularu i stilskim izražajima. Pomalo neskromno priznajem da sam prečesto bio dominantan u izražavanju. Osjećao sam moć svojih riječi koje su drugima zatvarale usta i otvarale oči. Bila bi laž napisati kako sam im tako pomogao u tome da šutnjom prihvate bolje riječi od svojih, no moje riječi nisu bile sjeme već su bile moj slavoluk. Njima bi optočio nedostojnost svojih namjera i sjajem te krune prikrio ispraznost nastojanja koja nisu poznavala plemenitost. Kao grješni čovjek koji se talentom izražavanja nije približavao već udaljavao od Boga, nisam ni mogao razmotriti koliko vrijeđam Onoga koji mi je talent dao.
Bilo je previše trenutaka u kojima nisam bio istinski gospodar svog talenta govora. Misli su te koje jezik na govor navode, a nije jezik taj koji mislima govor zadaje. Talent je blagoslov, ali i odgovornost. Danas ozbiljno shvaćam svoje sposobnosti da se stilski dobro izrazim u brojnim prilikama. Bdijem nad svojim riječima poput budnog pastira pri usnulom blagu. Riječi se lako odmetnu i razmetnu, nestanu u noći bijelih očnjaka. One su omiljeni plijen nečastivih namjera jer riječ koja pretekne misao o Bogu sama teži biti veća misao od njega.
