Putovanje iz Hurghade u drevnu Tebu, među kolosalne stupove, svetišta drevnih bogova i kamene spomenike jedne od najveličanstvenijih civilizacija u ljudskoj povijesti.
Iz Hurghade prema dolini Nila
Četiri sata vožnje kroz egipatsku pustinju možda ne zvuče kao osobito privlačan početak dana, pogotovo kada se iz udobnosti hotela u Hurghadi kreće u vrijeme dok većina turista još mirno spava. Ali Egipat je zemlja u kojoj se najzanimljivije stvari uglavnom nalaze daleko od hotelskih bazena, a ja sam odavno naučio da su upravo takva rana ustajanja često uvod u najbolje dane na putovanjima. Naša je grupa bila izvrsno raspoložena, razgovor se izmjenjivao s pogledima kroz prozor, a golemi prostor Istočne pustinje polako se otvarao pred nama. Kamenite planine, suha korita povremenih vodotoka, prostranstva pijeska i stijena, poneka kontrolna postaja i cesta koja se probija kroz krajolik u kojemu život mora pažljivo birati svoja mjesta.
A onda se pojavljuje zelenilo. Datuljine palme, obrađena polja, kanali za navodnjavanje, naselja i ljudi uz cestu. Nakon pustinjskih predjela taj prijelaz djeluje gotovo nevjerojatno. Stigli smo u dolinu Nila, usku, plodnu traku zemlje zahvaljujući kojoj se razvila jedna od najdugovječnijih civilizacija u ljudskoj povijesti. Herodotova misao o Egiptu kao daru Nila ovdje dobiva sasvim opipljivo značenje. Rijeka je donosila vodu i plodni nanos, omogućavala promet, povezivala naselja i određivala ritam poljoprivredne godine. Na njezinim obalama nastajali su gradovi i podizani hramovi, dok su se na rubovima doline uređivali prostori namijenjeni mrtvima.
Među tim gradovima posebno mjesto zauzimala je Teba, današnji Luxor, nekadašnja prijestolnica i jedno od najvažnijih vjerskih središta Egipta. Na istočnoj obali Nila razvili su se Karnak i Luxorski hram, a na zapadnoj kraljevske nekropole, posmrtni hramovi i naselja njihovih graditelja. Za putnika koji dolazi iz Hurghade to je susret s posve drugim Egiptom: nekoliko sati vožnje dijeli obalu Crvenoga mora od prostora u kojemu se povijest počinje mjeriti dinastijama.
Sveti grad koji se gradio dvije tisuće godina
Karnak obuhvaća čitav splet hramova, kapela, dvorišta, monumentalnih ulaza, obeliska i procesijskih putova. Njegovo staroegipatsko ime bilo je Ipet-sut, što se obično prevodi kao „Najodabranije među mjestima”. Razvijao se približno dva tisućljeća, od ranih tebanskih vladara i Srednjega kraljevstva preko velikih faraona Novoga kraljevstva do kasnijih egipatskih dinastija i ptolemejskih vladara, uz pojedine zahvate i tijekom rimskoga razdoblja. Gotovo svaki važniji faraon Novoga kraljevstva želio je ovdje ostaviti trag.
Zbog toga se Karnak teško može razumjeti jednim pogledom. Njegovi dijelovi pripadaju različitim stoljećima i različitim vladarskim zamislima. Jedan je faraon proširio ulaz, drugi podigao novu dvoranu, treći premjestio kipove ili rastavio stariju građevinu kako bi njezin kamen iskoristio za vlastiti pothvat. Dok hodamo između tih zidova, prelazimo preko mnogo duljih vremenskih razmaka nego što ih naslućujemo. Građevine koje nam danas izgledaju kao jedinstvena cjelina njihovi su graditelji možda doživljavali kao spomenike vrlo dalekih prethodnika.
Upravo me taj odnos prema vremenu posebno privlači. Kada kažemo „stari Egipat”, lako ga pretvorimo u jednu sliku: faraon, piramida, hijeroglifi i nekoliko bogova. Karnak tu sliku rastvara. Pokazuje civilizaciju koja je trajala dovoljno dugo da i sama ima vlastitu drevnu prošlost.
Amon – Skriveni gospodar Tebe
Središte Karnaka bilo je posvećeno Amonu, božanstvu čija je važnost rasla zajedno s političkom snagom Tebe. Njegovo ime znači „Skriveni”. Tijekom drugoga tisućljeća prije Krista uzdigao se među najvažnija egipatska božanstva, a povezivanjem s Raom, velikim sunčanim bogom, nastao je Amon-Ra. U toj su se božanskoj predodžbi spajali stvaralačka moć, Sunce i autoritet kralja bogova.
Uz Amona su u Tebi štovani njegova supruga Mut i njihov sin Honsu, mjesečevo božanstvo. Njih troje činili su tebansku božansku trijadu. Širi karnakški prostor imao je nekoliko svetišnih područja: najveće Amonovo, Mutino na jugu i Montuovo na sjeveru, dok su istočno nastajale i građevine posvećene Atonu. Amonovo svećenstvo raspolagalo je velikim bogatstvom i snažnim političkim utjecajem. U pojedinim razdobljima odnos hrama i vladarske vlasti postao je jedno od ključnih pitanja upravljanja zemljom.
Faraon koji na zidu prinosi darove Amonu istodobno govori nešto vrlo važno o sebi: njegova je vlast dio božanskoga poretka. Gradnja hrama, vojna pobjeda i pravilno izveden obred pripadaju istom jeziku legitimnosti. Kada to počnemo prepoznavati, prizori koji se ponavljaju na kamenim površinama dobivaju mnogo jasnije značenje.
Sfinge, piloni i prvi koraci kroz Karnak
Prilazak zapadnom ulazu obilježen je sfingama s ovnovskim glavama. Ovan je bio životinja povezana s Amonom, a između prednjih šapa sfingi nalaze se maleni kraljevski likovi. Njihova je povijest složenija od urednoga niza koji danas promatramo: kipovi su tijekom vremena premještani, ponovno obilježavani imenima vladara i prilagođavani novim ulazima. Današnji raspored čuva posljedice više takvih zahvata.
Iza njih uzdiže se prvi pilon. Pilon je monumentalna ulazna građevina sastavljena od dvaju masivnih tornjeva između kojih se nalazi prolaz. Karnakški prvi pilon širok je približno 113 metara, ali nije dovršen: južni toranj doseže oko 32 metra, dok je sjeverni niži. Planirana visina bila je približno 38 do 40 metara. Gradnja se pripisuje Nektanebu I., vladaru 30. dinastije iz 4. stoljeća prije Krista. S unutarnje strane još su vidljivi ostaci rampi od nepečene opeke kojima su se koristili graditelji.
Taj mi je detalj gotovo jednako zanimljiv kao veličina ulaza. Uz monumentalnu zamisao ostao je sačuvan i trag gradilišta. Odjednom se mogu zamisliti ljudi koji dopremaju materijal, podižu razinu pristupa i pokušavaju postaviti sljedeći blok. Iza faraonove namjere pojavljuje se konkretan posao.
Veliko dvorište – mjesto na kojemu su bogovi zastajali
Iza prvoga pilona otvara se Veliko dvorište, prostor u kojemu se susreću građevine nastale u različitim razdobljima. Tu se nalazi trostruko svetište Setija II., namijenjeno svetim barkama Amona, Mut i Honsua. U dvorište je uklopljen i hram Ramzesa III., koji je također služio prihvatu božanskih barki tijekom svetkovinskih putovanja. Te barke bile su prijenosne svete lađe s božanskim likovima, a njihovo kretanje kroz hramove i grad predstavljalo je važan dio vjerskoga života.
U dvorištu se posebno ističe sačuvani stup Taharkina kioska. Nubijski vladar Taharka, faraon 25. dinastije iz 7. stoljeća prije Krista, podigao je građevinu s deset velikih stupova raspoređenih u dva reda. Danas jedan stoji potpuno očuvan. Između stupova nalazili su se niski zidovi, a središnji prostor bio je povezan s postavljanjem svete barke. Pojedinosti njegove obredne uporabe još su predmet stručnih tumačenja.
Već ovdje Karnak postaje svojevrsna kamena kronika. Vladari su dograđivali, preuređivali i prisvajali prostor u kojemu je svaki novi pothvat morao pronaći odnos prema prethodnima. Pobožnost, prestiž i politička poruka ostali su povezani u rasporedu njegovih građevina.
Velika hipostilna dvorana – šuma od 134 stupa
A onda dolazimo do prostora zbog kojega je Karnak postao jednim od najprepoznatljivijih spomenika drevnoga svijeta. Velika hipostilna dvorana smještena je između drugoga i trećega pilona. Njezino ime označava dvoranu čiji krov nose stupovi, ali ta suha definicija malo priprema čovjeka za ono što ga ovdje dočeka. Na površini većoj od pet tisuća četvornih metara raspoređena su 134 golema kamena stupa. Dvanaest središnjih visoko je oko 21 metar, a njihovi otvoreni kapiteli imaju promjer približno 5,4 metra. Preostala 122 stupa dosežu oko 15 metara i završavaju kapitelima nalik zatvorenim papirusovim pupoljcima.
Središnji dio dvorane bio je viši od bočnih. Ta je razlika omogućila postavljanje kamenih prozorskih rešetki kroz koje je svjetlo ulazilo pod krov. Danas, kada je velik dio krovišta nestao, gledamo mnogo otvoreniji prostor nego što su ga poznavali stari Egipćani. Treba zamisliti stropne blokove, obojene površine i pažljivo ograničene prodore svjetla. Glavnina gradnje pripada Setiju I., dok je njegov sin Ramzes II. nastavio ukrašavanje dvorane.
Hodati među tim stupovima posebno je iskustvo jer se mjerilo neprestano mijenja. Izdaleka ih promatramo kao šumu. Kada priđemo, jedan stup postaje golema površina ispunjena hijeroglifima, božanskim likovima, kraljevskim imenima i prizorima prinošenja darova. Pogled pokušava slijediti detalj, ali ga visina ponovno povuče prema vrhu. Čak i kada znamo brojke, teško ih je povezati s vlastitim tijelom. Fotografija može pokazati stup. Čovjek pokraj njega tek otkriva koliko je velik.
Ratovi, natpisi i faraonska slika o sebi
Na vanjskim zidovima dvorane sačuvani su prikazi vojnih pohoda. Seti I. i Ramzes II. predstavljeni su kroz ratne prizore koji povezuju pobjedu vladara s održavanjem egipatskoga poretka. Ovdje se susrećemo i sa složenom poviješću prikaza bitke kod Kadeša: pojedini prizori kasnije su prepravljani, pa stručnjaci ispod novijih reljefa proučavaju tragove starijih kompozicija. Zidovi su, baš kao i same građevine, mogli dobiti novu političku poruku.
Ramzesovi sukobi s Hetitima naposljetku su ustupili mjesto miru. U Karnaku je uklesan tekst egipatsko-hetitskoga mirovnog sporazuma, na zidu uz južni dio velike dvorane. Tako se u istome prostoru čuvaju slike rata i zapis diplomatskoga dogovora.
Upravo zbog toga vrijedi zastati pred reljefima i postaviti jednostavno pitanje: tko nam ovdje pripovijeda povijest? Kralj je imao sredstva da vlastitu verziju događaja učini golemom, trajnom i javno vidljivom. Njegovi protivnici na tim zidovima uglavnom nemaju priliku objasniti kako je sve izgledalo s njihove strane.
Hatšepsutini obelisci – vladarsko ime podignuto prema nebu
Nastavljajući prema unutrašnjosti kompleksa dolazimo do područja obeliska, visokih kamenih monolita koji su postali jednim od prepoznatljivih simbola Egipta. U Karnaku se osobito ističe sačuvani obelisk Hatšepsut, visok gotovo 30 metara i težak više od 300 tona. Izrađen je od ružičastoga granita, a izvorno je pripadao paru podignutom u dvorani Wadjet. Drugi je obelisk srušen, a njegov dio danas se može vidjeti blizu Svetoga jezera. Natpisi povezuju njihovo podizanje s Hatšepsutinom šesnaestom godinom vladanja.
Hatšepsut je jedna od najzanimljivijih osoba egipatske povijesti: žena koja je preuzela punu faraonsku vlast i koristila tradicionalni jezik kraljevskih naslova i prikaza. Na njezinim spomenicima susrećemo lik vladarice koja vlastiti položaj povezuje s bogovima i velikim graditeljskim djelima. Kasnije uklanjanje pojedinih njezinih prikaza i imena odvijalo se u složenom odnosu prema njezinoj vladavini; pojednostavljena priča o trenutačnoj osveti nasljednika ne može objasniti sve sačuvane tragove.
Dok gledam taj okomiti komad kamena, zanimaju me i ljudi koji su omogućili da se nađe upravo ondje. Monolit je trebalo izvaditi, obraditi, dopremiti i uspraviti. Iza njegove mirne, gotovo jednostavne geometrije stoje planiranje, poznavanje materijala i golema organizacija rada. Na njemu čitamo kraljevsko ime, a njegovo postojanje svjedoči o mnogima čija imena nisu ostala zapisana.
Tutmozis III. i kameni botanički vrt
Tutmozis III. ostavio je dubok trag u Karnaku. Njegov svetkovinski hram Akhmenu nalazi se u istočnom dijelu Amonova kompleksa i povezan je s kraljevskim kultom, božanstvima i štovanjem prethodnih vladara. Velika dvorana ima neobične stupove koji oblikom podsjećaju na nosače šatora, a njezin je strop bio oslikan plavo sa žutim zvijezdama. U prostoriji poznatoj kao dvorana predaka prikazani su raniji kraljevi kojima Tutmozis prinosi darove.
Posebno je zanimljiv takozvani Botanički vrt. Njegovi reljefi prikazuju biljke i životinje povezane s krajevima koje je kralj upoznao tijekom svojih pohoda. Naziv „vrt” mogao bi zavesti današnjega posjetitelja: ovdje prirodu upoznajemo kroz prikaze na kamenim zidovima. Upravo u tome leži njegova privlačnost, u nastojanju da se neobični oblici dalekoga svijeta prenesu i sačuvaju u središtu vlastitoga.
Kao putniku, taj mi je poriv sasvim razumljiv. Vratimo se s putovanja s fotografijama, sitnicama i pričama koje pokušavamo približiti drugima. Tutmozis je za vlastito bilježenje svijeta imao na raspolaganju kraljevsku radionicu i zidove hrama. Razmjeri su drukčiji, ali želja da sačuvamo ono što nas je iznenadilo ostaje prepoznatljiva.
U svetoj jezgri Amonova hrama
U središnjem dijelu nalazi se svetište Amonove barke čiji je današnji oblik povezan s Filipom III. Aridejem, makedonskim kraljem iz vremena nakon Aleksandrove smrti. Podignuto je krajem 4. stoljeća prije Krista na mjestu starijega svetišta Tutmozisa III. Ta jedna građevina dobro pokazuje koliko je život Karnaka nadilazio pojedine dinastije: obredna se tradicija nastavljala i pod vladarima koji su dolazili iz drukčijega političkog svijeta.
U najsvetijim prostorima čuvao se kultni kip božanstva. Svećenici su svakodnevno provodili niz radnji: ulazili očišćeni u svetište, palili tamjan, otvarali spremište s kipom, čistili ga, odijevali i pomazivali te prinosili hranu i piće. U službenom prikazu obred obavlja faraon, dok su ga u svakodnevici izvršavali ovlašteni svećenici u njegovo ime. Vjerovalo se da takvo služenje održava odnos s božanstvom i pridonosi očuvanju reda svijeta.
Pristup unutarnjim prostorima bio je ograničen. Većina ljudi nije mogla jednostavno prošetati prema samoj jezgri, kao što to danas čine posjetitelji. Njihov se susret s božanstvom snažnije ostvarivao kroz svetkovine i procesije. Zbog toga je zanimljivo osvijestiti vlastiti položaj dok prolazimo hramom: slobodno promatramo prostore do kojih se nekoć dolazilo kroz strogo određene dužnosti, pripremu i pravo pristupa.
Sveto jezero i veliki skarabej
Južno od jezgre Amonova hrama nalazi se Sveto jezero, pravokutni vodeni prostor približno 128 metara dug i 83 metra širok. Tutmozis III. ostavio je zapis o kopanju novoga jezera, a ono je tijekom kasnijih razdoblja doživjelo preinake. Služilo je obrednom pročišćavanju i drugim hramskim potrebama, uključujući određene svetkovinske aktivnosti sa svetim barkama. Voda je ovdje pripadala svakodnevnom održavanju svetoga prostora, ali i širem egipatskom razumijevanju nastanka i obnavljanja života.
Nakon guste šume stupova pogled se uz jezero može slobodnije kretati. Ista je monumentalna arhitektura sada dio otvorenoga prizora, a vodena površina mijenja način na koji je doživljavamo. U blizini stoji veliki kameni skarabej, podignut po nalogu Amenhotepa III., jedan od najpoznatijih pojedinačnih spomenika Karnaka.
U takvu prostoru lako je razumjeti zašto se ljudi vraćaju fotografijama s putovanja. Na jednoj se nalazi obelisk, na drugoj odraz građevina u vodi, na trećoj kameni kukac. Tek kada ih ponovno pogledamo zajedno, počnemo povezivati različite dijelove mjesta koje smo obišli.
Kapele, manji hramovi i tragovi velikih promjena
Karnak ima mnogo važnih građevina izvan njegova najpoznatijeg pravca obilaska. U muzeju na otvorenom rekonstruirane su Bijela kapela Senusreta I., iz Srednjega kraljevstva, i Crvena kapela Hatšepsut. Bijela kapela čuva fine reljefe povezane s kraljevskim jubilejem i prikaze egipatskih pokrajina, dok Crvena kapela, izrađena od crvenoga kvarcita, prikazuje obrede, procesije i podizanje obeliska. Obje su bile rastavljene, a njihovi blokovi ponovno korišteni u kasnijim gradnjama. Arheološko prepoznavanje tih dijelova omogućilo je da ih danas ponovno gledamo kao građevine.
U jugozapadnom dijelu Amonova područja nalazi se Honsuov hram, povezan s gradnjom Ramzesa III. Njegov pilon, otvoreno dvorište, stupovi i unutarnja svetišta omogućuju preglednije razumijevanje rasporeda egipatskoga hrama. U blizini je i hram božice Opet, a na sjevernom dijelu Amonova kompleksa nalazi se Ptahov hram. Južnije se prostire zasebni Mutin kompleks, poznat i po kipovima Sekhmet.
Posebno poglavlje pripada Ehnatonu, odnosno Amenhotepu IV., koji je na istočnoj strani Karnaka podizao svetišta sunčanoga diska Atona. Nakon njegova vremena građevine su rastavljane, a mali kameni blokovi poznati kao talatat ugrađivani u druge spomenike. Horemheb ih je koristio kao ispunu pojedinih karnakških pilona. Tako su promjene vjerske politike ostale doslovno zazidane u kasnijim građevinama.
Pred takvom slojevitošću čovjek brzo prihvati granice jednoga posjeta. Karnak zadržava dovoljno nepročitanih detalja za mnogo povrataka.
Put kojim su prolazili bogovi
Karnak i Luxorski hram bili su povezani procesijskim putovima i velikom svetkovinom Opet. Tijekom nje Amon-Ra, Mut i Honsu napuštali su svoja svetišta i putovali prema Luxoru. Rute i način prijevoza mijenjali su se tijekom vremena, uključujući kretanje kopnom i Nilom. Svetkovina je povezivala božansku obitelj, grad i kraljevsku vlast, pretvarajući prostor između hramova u pozornicu zajedničkoga vjerskog događaja.
Pokušavam zamisliti taj prizor: svete barke, procesiju, ljude koji čekaju prolazak božanskoga lika i građevine čije su boje bile mnogo življe nego danas. Takva nam zamišljanja ne mogu vratiti prošlost, ali pomažu da prazne prostore između zidova prestanemo doživljavati kao prazne. Ondje se nešto odvijalo. Netko je čekao, nosio, pripremao i promatrao. Hram je imao svoj ritam, a grad je prepoznavao dane kada se taj ritam mijenjao.
Povratak pod nebo drevne Tebe
U ovaj se kraj namjeravamo vratiti i zbog potpune pomrčine Sunca 2. kolovoza 2027. godine, kada će se područje Luxora naći u pojasu totaliteta. Za mjesto u kojemu je Sunce imalo toliko važno religijsko i simboličko značenje, takav susret neba i povijesti ima osobitu privlačnost. O astronomskom događaju i njegovoj povezanosti s drevnom Tebom pisao sam više u tekstu „Pomrčina Sunca i drevni Egipat”.
A kada razmišljam o našem dolasku iz Hurghade, najviše me zaokuplja razlika između vremena koje je trebalo nama i vremena koje je trebalo Karnaku. Otprilike četiri sata vožnje, jedna dobro raspoložena grupa i jedan dan putovanja doveli su nas pred građevine koje su nastajale kroz živote bezbrojnih generacija. Mi smo mogli proći ispod dovršenih nadvratnika, zastati uz obelisk i fotografirati stupove. Ljudi koji su započinjali pojedine dijelove kompleksa nisu mogli vidjeti ono što danas vidimo mi: sve te različite pothvate okupljene u jednome prostoru.
Zato mi je Karnak posebno vrijedan upravo kao putničko iskustvo. Njegova veličina privuče pozornost, a detalji je zadrže. Ostaci rampe uz pilon, sitan znak na golemom stupu, ponovno sastavljena kapela, tuđe ime prepravljeno u kamenu. Kroz njih faraonski Egipat postaje bliži i razumljiviji. Iza kraljevskih naslova ponovno se pojavljuju ljudi koji su gradili, vjerovali, služili i pokušavali osigurati da nešto od njihova svijeta potraje.
Fotografije koje donosimo kući čuvaju dio toga susreta. Ostatak se polako slaže u priču, kada se prisjetimo što smo gledali i zašto nam je bilo važno. Uz kamenu šumu Karnaka ostanu i ljudi s kojima smo putovali, razgovori tijekom vožnje i zajednički dan u drevnoj Tebi. Upravo od te povezanosti mjesta, znanja i osobnog iskustva nastaju putovanja kojima se i nakon povratka rado vraćamo.
Egipat: među faraonima, beduinima i koraljnim vrtovima →
Izvori za povijesne i arhitektonske podatke
- Egipatsko Ministarstvo turizma i starina: Karnak
- Digital Karnak: prvi pilon
- Digital Karnak: Taharkin kiosk
- Digital Karnak: hipostilna dvorana
- University of Memphis: Karnak Great Hypostyle Hall Project
- Digital Karnak: Hatšepsutini obelisci
- Digital Karnak: Akhmenu
- Digital Karnak: svetište svete barke
- Digital Karnak: svakodnevni ritual
- Digital Karnak: Sveto jezero
- Digital Karnak: Bijela kapela
- Digital Karnak: Crvena kapela
- Digital Karnak: Honsuov hram
- Digital Karnak: Atonova svetišta
- Digital Karnak: procesije i svetkovine
- NASA: pomrčine 2027.
