Istrgnute stranice — književni fragment Slavena Vujića.
Molio sam sinoć za tebe, neznana dušo.
I znaš, osjećao sam kako spokojnije spavaš. Držao sam u rukama tvoj teret koji nosiš na prsima. Ne znam od čega je sastavljen, nećeš mi reći. Vidio sam te sretnu kroz molitvu. Sretnu i nasmijanu u tvom životu u kojem mene nema. Radovao sam se. Prekrasno je kad si sretna. Oko tebe ljudi su bili sretni. Osmijehom ste krčili budućnost.
Vidio sam za tebe trnoviti put na kojeg su doletjele latice s mojih udaljenih ruža. Poželjela si naslikati svu tu ljepotu oko sebe, no zatvorila si oči i nježno pomicala usne u samo tebi znanoj molitvi.
Molio sam za tebe. Rekao sam, daj mi da ponesem malo njenog tereta. Ne trebam njene lijepe riječi zbog toga. Ne trebam njen dodir ni pogled. Meni zapravo ništa ne nedostaje i nemam što tražiti za sebe. Barem ne od tebe, neznana dušo. Od tebe tražim osmijeh i radost, u kojima će uživati netko drugi dok se ja radujem radosti koja krupnim koracima odlazi daleko od mene.
I ja sam njen dio, sićušan i nevidljiv. Ja sam onaj zagrljaj kojeg ćeš potražiti sama sučelice tami. Kad ga potražiš, ja ću vidjeti cijelu tvoju nutrinu i poljubiti tvoju dušu tamo gdje je ranjena.
Molio sam za tebe i ljubio ti dušu. Ja nisam svemoguć i nećeš zbog toga biti božanski ispunjena. Ja zapravo ne znam ljubiti dušu i činim to jako nespretno. Nadam se da će najbolji dio mene pronaći tvoje rane i zacijeliti ih prije tvojih bolnih jecaja u tišinu.
Molio sam za tebe, neznana dušo. Tvoj topli dah grijao je druge duše. A mene je grijao vjetar oštrije bure.
