Istrgnute stranice — književni fragment Slavena Vujića.
Dođu nekad te neke čudne tišine u meni i rastjeraju sve. Potjeraju svaku misao, svaku ideju o nečemu, svaku užeglu želju. Svaku iluziju, a ponekad i svaku nadu koja se dobro pretvarala. Dođe tišina jer mi se baš vrišti. Baš onako na cijeli svijet i na cijelog sebe.
Slomi ta tišina. Težak je njen zagrljaj. Proguta me još brže ako se opirem. Cijelo vrijeme mi nešto šapuće, ali od vrištanja svake moje stanice ništa se ne čuje. Ali šapće ta tišina uporno. Tvrdoglavo. Šapće … da se prepustim.
A ja nikako da shvatim da je kraj samo početak svega. I hoće ta tišina da krenem nanovo. I oprostit će mi sve nove želje, sve nove iluzije …