Istrgnute stranice — književni fragment Slavena Vujića.
Raziđosmo se u praskozorje. Ti onako pod velom izmaglice, a ja još tajnije. Nisam htio da nas odaju zrikavci što šute. Čudna bi bila tišina to i znali bi svi da se cijela šuma mazila. I da joj je pasalo; jer šuti kao sit bunar. Raziđosmo se kao prijatelji.
Kako da te drukčije zovem kad smo pričali o svemu. A najviše smo rekli tamo gdje su usne zaboravile tekst. U jednom dodiru ja sam ti sve rekao o tebi. U jednom pogledu rekao sam ti sve o sebi. Do tada sam bio neznanac i samome sebi. Zato, hvala prijateljice, što si saslušala moju tišinu.
A ljubav? Znaš, to mi je nekako već potrošena riječ. Valjda ovi moji leptiri sa strahom tumaraju trbuhom. Ja bih rekao – desile se duše. Otkrile se kako samo one to znaju. Raziđosmo se mi, ali one ne znaju kako se odvaja. Kako ću dalje ne znam; moja i tvoja duša hodaju nekako po svome.
Mokra je šuma bila još kod kiše, a ja eto promašio svaku lokvu s kojom sam se htio umiti za zoru šta se valja kao tepih s neba. Raziđosmo se kao stranci da nas ne odaju. Kad ono, duše se hihoću gore negdje sve jače. Izdajice slatke.