Pjesma iz zbirke „Sve i(li) ništa” — Slaven Vujić.
Moje srce stvoreno je iz ljubavi iskočila je iz vječnog plamena žeravica božanskog znamena Moje srce stvoreno je da voli i da hrabro gleda u oči patnjama u koje smiono kroči Moje srce stvoreno je da grije poput sunca na nebeskom svodu kad sva druga svjetla daleko odu Moje srce stvoreno je za čežnje ono nije plaho i tajnovito ono čezne da bude bajkovito Gledam te kako šutiš i sve u meni silno ljutiš Gledam te i razumijem da ja voljeti ne umijem Gledam te i vidim se pogrbljena u ljubavi bez vremena Gledam te i ne kajem se iskreno što volim te svevremeno Jer meni je srce dano od Boga kao ruka i oči kao uši i noga Srce veliko gdje stane svaka ljubav koja ne svane Srce snažno koje voli kroz tišine tuge i boli