Pjesma iz zbirke „Sve i(li) ništa” — Slaven Vujić.
Htio bih zaustaviti vrijeme što nam bježi ali što je radost koja ne nestaje i ježi na starom satu kazaljke se razdvajaju ali svakim krugom ponovno se spajaju dok s tobom sjedim primjećujem da sve manje blijedim kao da imam sto života dok u meni buja tvoja sveljepota
