Pjesma iz zbirke „Sve i(li) ništa” — Slaven Vujić.
Gleda tako galeb samoću kako je vije čardaš mora u oku pozdravlja hladnoću oko koje dozrijeva bora I tako stoji sam samcat na žalu živih uspomena kojima je smiono krcat kao višnja puna zrijenja Dani se čine sivi i loši i sve je tako bajkovito tužno u toj pustoši Ali sjećanje na let nikada ne prestaje kao vječan susret