Pjesma iz zbirke „Sve i(li) ništa” — Slaven Vujić.
Kažu svi da život ide dalje i ne staje na nijednoj stanici patnje ni na jednom peronu radosti Život ide dalje a mi mu mašemo s perona kao vojniku koji se neće vratiti Glumimo radost dostojanstven ponos i gutamo bol i tugu Život ide dalje i pravimo se da ne znamo gdje kao kondukteri tuđe sreće A život nema kamo nego ići prema kraju a mi se usput nadamo pronaći sreću u raju A kad bi zaboravili da smo samo stanica možda bi doista bili Božji vlak bez granica