Postoje trenuci na putovanjima koji se ne mogu unaprijed isplanirati, ma koliko pažljivo pripremali svaki dan, svaki obilazak i svaki susret. Trenuci u kojima se sve ono zbog čega smo krenuli na put odjednom sabere u nekoliko minuta, a čovjek shvati da je doživio nešto što će nositi u sebi mnogo dulje od uspomena na gradove, spomenike i znamenitosti. Jedan takav trenutak doživio sam u nedjelju na Trgu svetog Petra u Rimu, okružen petnaestak hodočasnika iz Hrvatske, među tisućama ljudi koji su pristigli iz različitih krajeva svijeta kako bi zajedno s Papom izmolili Angelus, drevnu molitvu Anđeo Gospodnji.
Rim sam posjetio mnogo puta. Poznajem njegove ulice, crkve, trgove i onu neobičnu sposobnost Vječnoga Grada da čovjeku na svakom koraku otkrije poneki novi sloj svoje gotovo tri tisuće godina duge povijesti. Ali Rim hodočasnika ipak je nešto drugo. U njemu se povijest ne promatra samo kao prošlost, nego kao živa stvarnost kojoj i sami, barem na trenutak, postajemo sudionici. A Trg svetog Petra, osobito nedjeljom u podne, možda je jedno od najsnažnijih mjesta na kojima se ta stvarnost može osjetiti.
Pod Berninijevim kolonadama
Već pri dolasku na trg bilo je jasno da nas očekuje nešto posebno. Berninijeve kolonade, ona dva golema kamena zagrljaja kojima je veliki barokni umjetnik želio simbolično obuhvatiti vjernike, bile su ispunjene ljudima. Posvuda zastave, hodočasničke skupine, redovnici, svećenici, obitelji s djecom, mladi i stariji, ljudi različitih jezika, boja kože i običaja. Neki su molili, neki pjevali, drugi jednostavno gledali prema prozorima Apostolske palače iščekujući trenutak kada će se pojaviti Papa. Bilo je u toj raznolikosti nečega neobično lijepog. Toliko različitih ljudskih sudbina, toliko dalekih domovina i osobnih razloga zbog kojih je svatko od njih došao u Rim, a svi smo u tom trenutku čekali isto.
Pjesma prije Papina dolaska
Dok smo čekali pojavljivanje Svetoga Oca, Trg svetog Petra pretvorio se u veliko, radosno okupljalište hodočasnika. Brojne zajednice iz različitih zemalja pjevale su, pozdravljale se i mahale zastavama. U tom ozračju iščekivanja moj brat u Kristu, Marko, započeo je pjesmu. Tko poznaje Marka, zna da mu za pjesmu ne treba mnogo poticaja, ali ono što se dogodilo toga nedjeljnog prijepodneva bilo je nešto posebno. Njegov glas poveo je naše hodočasnike, a pjesma se ubrzo zaorila Trgom svetog Petra. Među tisućama okupljenih ljudi, usred Rima, petnaestak hodočasnika iz Hrvatske pjevalo je iz svega glasa, pridonoseći onom prekrasnom zajedništvu koje je ispunjavalo trg prije Papina dolaska. Bez pozornice, bez razglasa, bez ikakve potrebe da se nekome dokazuje vlastita važnost. Samo pjesma, radost i osjećaj pripadnosti.
Promatrao sam lica svojih suputnika. Bilo je osmijeha, uzbuđenja i onoga iskrenog oduševljenja koje odrasli ljudi ponekad zaborave pokazivati. U tim trenucima nitko nije razmišljao o svakodnevnim brigama, poslovima koji nas čekaju po povratku ili problemima koje smo privremeno ostavili kod kuće. Bili smo jednostavno ondje, prisutni, zajedno. I pomislio sam kako je upravo to jedno od najljepših iskustava hodočašća: ljudi koji su na put krenuli kao poznanici ili prijatelji, a vraćaju se povezani uspomenama koje će ih pratiti cijeloga života.
Angelus s Papom
Kada se Papa napokon pojavio na prozoru Apostolske palače, trgom se prolomio pljesak. Tisuće ruku podignule su se prema njemu, zavijorile su zastave, a veselje koje se proširilo među okupljenima bilo je gotovo opipljivo. Nakon pjesme i radosnog iščekivanja nastupio je drukčiji, svečaniji trenutak. Poslije Papina obraćanja započela je zajednička molitva. Angelus na latinskom jeziku, molitva koja stoljećima prati ritam kršćanskoga dana, odjednom je povezala sve nas okupljene na tom golemom prostoru.
Angelus Domini nuntiavit Mariae. Et concepit de Spiritu Sancto.
Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetom.
U tim jednostavnim riječima sadržana je jedna od najvećih tajni kršćanske vjere, otajstvo Utjelovljenja. Molitva koja se tradicionalno moli ujutro, u podne i navečer podsjeća na trenutak kada je, prema evanđeoskom izvještaju, Marijinim pristankom započela povijest Božjega dolaska među ljude. Njezini latinski zazivi stoljećima su odjekivali samostanima, crkvama, seoskim trgovima i obiteljskim domovima. Sada su odjekivali i Trgom svetog Petra, izgovarani glasovima ljudi koji se možda nikada prije nisu susreli i koji se vjerojatno nikada više neće vidjeti.
Moj nono Bepo, zvonar iz Supetra
Dok sam molio, misli su mi neočekivano odlutale daleko od Rima, preko Jadranskoga mora, na moj Brač, u Supetar. Pred očima mi se pojavio moj nono Bepo, čovjek koji je četrdeset godina svojega života proveo kao sakristan supetarske crkve, brinući se o njoj i njezinu svakodnevnom životu. Bio je zvonar, jedan od onih tihih, samozatajnih ljudi čija se vjernost ne mjeri velikim riječima ni izvanrednim djelima, nego tisućama običnih dana u kojima su jednostavno bili ondje gdje su trebali biti.
Razmišljao sam o njegovim rukama, o crkvenim ključevima, zvonima, oltaru, svijećama i svim onim poslovima koje većina ljudi nikada ne primijeti, a bez kojih život jedne župne zajednice ne bi bio isti. Četrdeset godina! Koliko je samo nedjelja prošlo kroz njegov život, koliko misa, blagdana, vjenčanja, krštenja i sprovoda. Koliko je puta čuo ili izgovorio iste one riječi koje sam sada molio s Papom u srcu Katoličke Crkve.
Ne znam je li moj nono ikada stajao na Trgu svetog Petra. Ne znam je li mogao zamisliti da će jednoga dana njegov unuk stajati ondje, među tisućama hodočasnika, i moliti Angelus s Papom. Ali u tom trenutku osjećao sam neobičnu blizinu s njim. Kao da su se ona mala crkva u Supetru i golema bazilika svetog Petra na trenutak spojile u istu molitvu. Kao da između njegova tihog služenja i mojega nedjeljnog iskustva u Rimu nije stajalo toliko godina, nego samo jedna nevidljiva nit koja povezuje generacije.
Možda upravo u tome leži jedna od najljepših dimenzija vjere. Ona nije samo osobno uvjerenje, nego i nasljeđe. Nešto što primamo od ljudi koji su živjeli prije nas, često i ne shvaćajući koliko su duboko obilježili naše živote. Moj nono Bepo nije mi ostavio velike teološke rasprave ni učene knjige. Ostavio mi je primjer čovjeka koji je desetljećima služio svojoj crkvi. A toga nedjeljnog podneva, dok sam stajao pod rimskim nebom, to mi se činilo većim od mnogih riječi.
Radost zajedništva
Toga dana posebno me dirnula činjenica da se kršćansko zajedništvo nije očitovalo samo u svečanosti molitve, nego i u običnoj ljudskoj radosti koja joj je prethodila. Katkad vjeru previše povezujemo s ozbiljnošću, tišinom i odricanjem, zaboravljajući da je radost jedna od njezinih najdubljih poruka. Na Trgu svetog Petra to se moglo vidjeti gotovo na svakom koraku. Ljudi su pjevali, smijali se, grlili i mahali zastavama dok su čekali Svetoga Oca. Nije to bila radost nekoga tko je zaboravio na težinu života, nego radost ljudi koji su, barem na trenutak, osjetili da nisu sami.
Za mene je to bio prvi put u životu da sam molio zajedno s Papom. I premda sam prije toga posjetio mnoge velike kršćanske svetinje, stajao pred znamenitim oltarima i ulazio u crkve koje čuvaju stoljeća povijesti, ovo iskustvo imalo je drukčiju snagu. Nisam bio samo posjetitelj koji promatra neko važno mjesto. Bio sam dio događaja. Jedan od tisuća glasova u zajedničkoj molitvi. Jedan mali čovjek među mnoštvom, ali nimalo izgubljen u njemu.
Možda će netko reći da je riječ tek o nedjeljnoj molitvi koja se na Trgu svetog Petra ponavlja gotovo svakoga tjedna. I bit će u pravu. Za Rim je to dio uobičajenoga ritma, za Papu dio njegova poslanja, a za mnoge hodočasnike jedan od najvažnijih trenutaka posjeta Vatikanu. Ali ono što se ponavlja ne mora zbog toga izgubiti svoju veličinu. Naprotiv, možda je upravo čudesno to što se ista molitva, iz nedjelje u nedjelju, iz godine u godinu, nastavlja uzdizati s istoga mjesta, okupljajući uvijek nove ljude, nove priče i nove živote.
Uspomene koje ostaju izvan objektiva
Kada danas pogledam fotografije i videosnimke toga susreta, ponovno čujem glasove, pjesmu, pljesak i žamor Trga svetog Petra. Vidim Marka kako, dok iščekujemo Papin dolazak, započinje pjesmu, naše hodočasnike kako mu se pridružuju i golemi trg ispunjen ljudima. A zatim se prisjećam trenutka kada se Papa pojavio na prozoru i kada smo zajedno s njim molili. Ali fotografije ne mogu zabilježiti sve. Ne mogu pokazati ono što sam osjećao dok sam izgovarao latinske riječi Angelusa, niti misli koje su me odvele do mojega nona Bepa i njegove supetarske crkve. Neke uspomene jednostavno ostaju izvan objektiva.
Na kraju, možda mi je upravo to najvažnije od svega što sam ponio iz Rima. Ne samo sjećanje na susret s Papom, koliko god on bio poseban, nego spoznaja da se velika povijest Crkve i naše male osobne povijesti neprestano susreću. Da između Berninijevih kolonada i zvonika jedne bračke crkve postoji povezanost koja se ne može izmjeriti kilometrima. Da molitva jednoga Pape, pjesma mojega brata Marka i četrdeset godina tihoga služenja mojega nona Bepa pripadaju istoj velikoj priči.
A ja sam imao milost barem na trenutak osjetiti njezinu ljepotu.
I zato, kada se jednom ponovno vratim na Trg svetog Petra, znam da neću gledati samo prema prozoru s kojega Papa predvodi molitvu. Pogledat ću i prema nebu, sjetiti se jednoga zvonara iz Supetra i u sebi ponovno izgovoriti riječi koje su toga nedjeljnog podneva za mene dobile posebno značenje.
Et Verbum caro factum est. Et habitavit in nobis.
I Riječ je tijelom postala. I prebivala među nama.
