Slaven Vujić · Riječ ljubavi (Bepovo blago, 2017.) · Poglavlje „Nada”, str. 51–53.
„Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“
(Rimljanima 5,5)
Nadu ne možemo zamisliti kao puki spisak želja za budućnost. Nadu treba prvenstveno darovati drugima i s njima zajedno u njoj rasti, jednako kako djelima zajedništva rastemo u Bogu. Nada znači vjerovanje u Božju upravu nad srcima koja u jedinstvu svoje ljubavi rade na buduće veselje.
„Tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli“
(1. Ivanova 2,8)
Nada nije puko vjerovanje u bolju budućnost. To nije nikakva kamilica kojom krijepimo bolesne i promrzle. To je živa vjera u Božje prisustvo, u spasenje koje dolazi. Nada nije čekanje na spasenje; to je otkrivanje života i darivanje životu. Sve što radimo, radimo u nadi boljeg života, u nadi ispunjenosti.
Nada je prilika da srce srcu kaže „uz tebe sam“. Najljepše se nadati u društvu prijatelja, obitelji i drugih bliskih ljudi. Zajednička nada u nešto plemenito zasigurno je snažan zagovor, jer tamo „gdje se u vjeri nađe dvoje i ja sam tamo“!
„A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje“
(1. Korinćanima 13,13)
Uistinu nada je odraz povjerenja u Boga. Nadati se znači stvoriti pretpostavke ispunjenosti u nekom budućem vremenu. Tako i ja, kao otac djeteta s poteškoćama u razvoju, imam nadu u bolje sutra. Moja nada se ne sastoji od liste želja po kojima bi moj sin trebao progovoriti i biti potpuno redovan pripadnik zajednice. To bi bila jedna obična ljudska nada, a ova produhovljena i svevišnja omogućava značajno veće ispunjenje. Moja nada je da blagoslov postojanja moga sina ima značajan utjecaj na svijet koji nedvojbeno mijenja svoje obličje.
Ni ovu knjigu ne bi čitali sad da nije bilo nade. Bilo je trenutaka u životu u kojima sam izgubio nadu u sve. Nakon previše uspona i padova počinjete osjećati svoj život kao strano tijelo. Kao neki organ kojeg više ne prepoznajete i želite ga odbaciti. Nekako se počne činiti kao da se događalo sve ono što niste htjeli. Jednostavno, niste u stanju voljeti samog sebe i to oduzima nadu u bolju budućnost.
Istina je da nada uvijek postoji. Dok ima ljubavi, ima i nade. A vjerujte mi, uvijek netko voli. Dovoljna je ljubav jednoga da nada preživi dovoljno dugo da pokaže svoje pravo lice. Svijet nikada ne može biti toliko loš, a da nikome nije stalo do vas. Može se tako činiti, no to nikad nije tako. Nada je jedno od urođenih stanja svih nas; svi smo u stanju voljeti bližnjega svoga, stoga je i nada nešto što možemo dati onima koji su je izgubili.
„Nadom smo, naime, spašeni“
(Rimljanima 8,23)
Samo postojanje nade nas navodi na nekakav put. Biti bez nade znači neodlučno tapkati u mjestu. Bilo kakav korak u smjeru koji se srcu čini ispravnim je nada u Božju prisutnost.
Nada nikad nije izgubljena više nego mi sami. Zakoračimo, jer ona je tu.
