Postoje putovanja s kojih se vraćamo s fotografijama. Postoje ona s kojih donosimo nova znanja i uspomene. A postoje i putovanja koja nas, gotovo neprimjetno, iznutra promijene. Naše posljednje hodočašće u Asiz i Rim pripadalo je upravo ovoj trećoj vrsti.
Rim je grad kojemu se uvijek vraćam s osobitim osjećajem. Koliko god puta prošao njegovim ulicama, zastao pred njegovim crkvama ili promatrao ostatke civilizacije koja je oblikovala europsku povijest, uvijek me iznova iznenadi. Možda zato što Rim nije samo grad. On je golema knjiga ljudske povijesti, ispisana kamenom, mramorom, vjerom, umjetnošću, ljudskim ambicijama, pobjedama i porazima. Grad u kojemu se gotovo na svakom koraku susreću prolaznost čovjeka i njegova čežnja za vječnošću.
Ovoga puta putovao sam s grupom hodočasnika iz Hrvatske, među kojima je bio i moj veliki prijatelj, brat Marko. I premda smo krenuli prema nekim od najvažnijih mjesta kršćanske povijesti, ono što je ovo putovanje učinilo posebnim nisu bili samo spomenici, bazilike i svetišta. Bili su to ljudi.
Već od prvih sati među nama se stvorila ona rijetka, gotovo neopisiva bliskost koja se ne može organizirati niti unaprijed isplanirati. Smijeh, razgovori, zajedničke molitve, pjesma i jednostavna radost susreta pratili su nas cijelim putem. Bilo je trenutaka kada sam imao osjećaj da se poznajemo godinama, premda su se neki među nama tek upoznali.
I upravo je ta ljudska toplina postala najljepšom niti koja je povezivala sve ono što smo doživjeli.
Asiz – grad u kojemu je siromaštvo postalo bogatstvo
Naše prvo veliko odredište bio je Asiz, srednjovjekovni gradić u Umbriji, smješten na obroncima Monte Subasija. Već sam pogled na njegove kamene kuće, uske ulice i crkvene tornjeve budi osjećaj da smo zakoračili u neko drukčije vrijeme.
Asiz je, naravno, neraskidivo povezan sa svetim Franjom, jednim od najneobičnijih i najutjecajnijih ljudi kršćanske povijesti.
Franjo Asiški rođen je krajem 12. stoljeća, u vremenu snažnog gospodarskog uspona talijanskih gradova, križarskih ratova i velikih društvenih razlika. Bio je sin imućnog trgovca, mladić kojemu su se otvarale mogućnosti ugodnog života, društvenog ugleda i bogatstva. Međutim, njegov život krenuo je sasvim drugim putem.
Odrekao se nasljedstva, bogatstva i društvenog položaja kako bi živio evanđeosko siromaštvo. U vremenu kada se moć mjerila zemljom, novcem i vojskom, Franjo je ponudio nešto gotovo revolucionarno: jednostavnost, bratstvo, mir i ljubav prema svakom stvorenju.
Osam stoljeća poslije njegove riječi i njegov primjer nisu izgubili snagu.
U Asizu nas je dočekao mladi franjevac fra Nikola, koji nas je proveo kroz najvažnija mjesta franjevačke duhovnosti. Njegova prisutnost dala je našem obilasku osobitu vrijednost. Jedno je promatrati crkve kao povijesne spomenike, a sasvim drugo slušati o njima od čovjeka koji živi duhovnost koja je te crkve nadahnula.
U veličanstvenoj bazilici svetoga Franje susreli smo se s jednim od najvažnijih spomenika srednjovjekovne umjetnosti. Njezina dva crkvena prostora, gornja i donja bazilika, zajedno s kriptom u kojoj počivaju Franjini zemni ostaci, svjedoče o neobičnom spoju umjetničke raskoši i duhovnosti siromaštva.
Freske povezane s velikim majstorima talijanskog srednjovjekovlja, među kojima se osobito ističe Giotto, pripovijedaju o Franjinu životu, njegovim susretima, odricanju i vjeri. Upravo se u tim slikama može naslutiti velika promjena europske umjetnosti: čovjek, njegove emocije i svakodnevni život postupno dobivaju novu važnost.
Posjetili smo i baziliku svete Klare, Franjine suvremenice i duhovne suputnice. Klara je napustila sigurnost plemićkog života i izabrala put radikalnog siromaštva, postavši utemeljiteljicom zajednice klarisa. Njezina životna priča podsjeća nas da su velike promjene u povijesti često započinjale tihim, osobnim odlukama pojedinaca.
A onda smo se susreli i s jednim sasvim drukčijim svecem – Carlom Acutisom.
Mladić rođen 1991. godine, zaljubljenik u računala i suvremenu tehnologiju, preminuo je od leukemije sa samo petnaest godina. Njegova vjera, jednostavnost i nastojanje da internet koristi za širenje znanja o euharistiji učinili su ga osobito bliskim novim generacijama. Godine 2025. proglašen je svetim.
U Asizu se tako na neobičan način susreću srednji vijek i digitalno doba. Franjo, Klara i Carlo pripadaju različitim stoljećima, ali njihove životne priče povezuje isto pitanje: što čovjeku doista treba da bi njegov život imao smisla?
Možda je upravo to najveća vrijednost Asiza. On nas ne pokušava zadiviti veličinom i moći, nego nas poziva da razmislimo o jednostavnosti.
Rim – ondje gdje povijest nikada nije završila
Nakon tišine i srednjovjekovne ljepote Asiza stigli smo u Rim.
A Rim je nešto posve drugo.
To je grad u kojemu se dvadeset i osam stoljeća povijesti ne nalazi samo u muzejima. Ona živi na ulicama, trgovima, ispod temelja današnjih zgrada, u crkvama podignutima na ostacima antičkih hramova i u svakodnevnom životu milijuna ljudi.
Rim je istodobno bio središte Republike, prijestolnica Carstva, grad prvih kršćanskih mučenika, sjedište papinstva, pozornica renesanse i baroka te jedan od najvažnijih kulturnih prostora zapadne civilizacije.
Za mene je uvijek fascinantno promatrati kako se u njemu povijesni slojevi neprestano preklapaju.
Na jednom mjestu stojimo pred ostacima poganskoga Rima, a samo nekoliko koraka dalje ulazimo u crkvu u kojoj se stoljećima molilo, slavilo mise i čuvalo sjećanje na prve kršćane.
Naše rimsko hodočašće bilo je upravo takvo putovanje – istodobno kroz povijest kršćanstva i kroz povijest čovječanstva.
Od Svetih stuba do Laterana – tragovima prvih kršćana
Posebno snažan dojam ostavio je obilazak velikih rimskih svetišta.
U bazilici Svetoga Križa Jeruzalemskog, poznatoj kao Santa Croce in Gerusalemme, susreli smo se s predajom o svetoj Jeleni, majci cara Konstantina, koja je u 4. stoljeću hodočastila u Svetu zemlju.
Prema kršćanskoj predaji, upravo je ona pronašla relikvije Kristova križa, čiji se dijelovi čuvaju u ovoj rimskoj bazilici.
Bez obzira na složena povijesna pitanja o podrijetlu pojedinih relikvija, sveta Jelena ostaje jedna od iznimno zanimljivih žena kasne antike. Njezin život pripada vremenu kada je kršćanstvo, nakon stoljeća progona, postupno izlazilo iz katakombi i postajalo jednom od ključnih snaga Rimskoga Carstva.
Nedaleko odatle nalaze se Svete stube, Scala Santa, za koje predaja govori da su donesene iz Jeruzalema i da je njima Isus hodao pred Poncijem Pilatom.
Hodočasnici se njima tradicionalno uspinju na koljenima, u molitvi i sabranosti. To je jedno od onih mjesta na kojima povijest i pobožnost stvaraju osobitu atmosferu, a čovjek se susreće s vlastitim mislima, zahvalnošću i pitanjima.
Posjetili smo i veličanstvenu baziliku svetoga Ivana Lateranskog, službeno posvećenu Presvetom Spasitelju te svetim Ivanu Krstitelju i Ivanu Evanđelistu.
Mnogi ne znaju da upravo Lateranska bazilika, a ne bazilika svetoga Petra, nosi naslov katedrale rimskoga biskupa, odnosno Pape.
Njezin položaj u crkvenoj povijesti izniman je. Podignuta u Konstantinovo doba, ona je stoljećima bila središte zapadnoga kršćanstva. Na njezinu pročelju stoji poznati natpis koji je naziva majkom i glavom svih crkava grada i svijeta.
Stajati u Lateranu znači stajati na jednom od mjesta na kojima je oblikovana povijest kršćanske Europe.
Marija Velika i Petar u okovima – između predaje i povijesti
Među našim odredištima bila je i bazilika svete Marije Velike, Santa Maria Maggiore, jedna od četiriju velikih papinskih bazilika Rima.
U njezinoj unutrašnjosti, među veličanstvenim antičkim stupovima i mozaicima iz 5. stoljeća, moguće je osjetiti kontinuitet kršćanske umjetnosti koji traje više od tisuću i pol godina.
Posebno su dojmljivi ranokršćanski mozaici, koji pripadaju vremenu kada je Zapadno Rimsko Carstvo već prolazilo kroz duboke političke i društvene promjene. Dok su se granice Carstva raspadale, kršćanska umjetnost stvarala je novi simbolički jezik koji će oblikovati čitav srednji vijek.
U ovoj bazilici nalazi se i grob pape Franje, čiji je pontifikat snažno obilježio suvremenu Katoličku Crkvu.
Posjetili smo i crkvu svetoga Petra u okovima, San Pietro in Vincoli, u kojoj se prema predaji čuvaju lanci kojima je apostol Petar bio vezan.
Ali ova crkva čuva i jedno od najvećih remek-djela renesansnog kiparstva – Michelangelova Mojsija.
Taj veličanstveni mramorni lik, izvorno zamišljen kao dio monumentalne grobnice pape Julija II., toliko je snažan u izrazu da se čini kao da će se svakoga trenutka podignuti sa svojega mjesta.
Michelangelo je u hladnome kamenu uspio prikazati napetost, odlučnost i unutarnju snagu čovjeka na način koji i danas izaziva divljenje.
U Rimu se takvi susreti neprestano događaju. Dolazimo zbog vjere, a istodobno se nalazimo pred nekim od najvećih ostvarenja ljudskoga duha.
Antički Rim – slava, moć i prolaznost
Jedan dio našega putovanja posvetili smo antičkom Rimu.
Prošli smo pokraj Koloseuma, najvećeg amfiteatra antičkoga svijeta, podignutog u 1. stoljeću za careva iz dinastije Flavijevaca.
Njegova monumentalnost i danas svjedoči o tehničkoj sposobnosti Rimljana, ali i o proturječjima civilizacije koja je svijetu ostavila pravo, arhitekturu, ceste i urbanu kulturu, dok je istodobno u arenama priređivala krvave spektakle.
Pokraj Koloseuma uzdiže se Konstantinov slavoluk, podignut u čast careve pobjede nad Maksencijem 312. godine.
Ta pobjeda označila je važnu prekretnicu u Konstantinovu usponu, a njegovo doba donijelo je i veliku promjenu položaja kršćanstva u Rimskom Carstvu.
S Kapitolija smo promatrali Rimski forum.
Pred nama su se prostirali ostaci hramova, bazilika, slavoluka i javnih građevina koje su nekada činile političko i društveno središte golemoga Carstva.
Ondje su govorili Ciceron i drugi rimski državnici, prolazile pobjedničke povorke, donosile se odluke koje su mijenjale sudbine naroda i vodile borbe za vlast.
Danas su ondje ruševine.
I upravo u tome leži jedna od najsnažnijih poruka Rima.
Carstva koja su se činila vječnima nestala su. Carevi koji su vjerovali da upravljaju sudbinom svijeta ostali su tek imena u povijesnim knjigama. Monumentalne građevine pretvorile su se u fragmente.
A čovjek i dalje postavlja ista pitanja o moći, smislu, pravdi i prolaznosti.
Na Kapitolijskom trgu, koji je u 16. stoljeću preoblikovao Michelangelo, susreli smo se s još jednim velikim povijesnim slojem. Renesansni genij uspio je prostoru antičkoga Rima dati novo urbanističko jedinstvo, povezujući klasičnu baštinu s estetikom svojega vremena.
Posjetili smo i baziliku Santa Maria in Aracoeli, koja se uzdiže na Kapitoliju. Njezina unutrašnjost, sa stupovima različitog podrijetla i bogatom poviješću, još je jedan primjer kako je kršćanski Rim izrastao unutar naslijeđa antičkoga grada.
Promatrali smo i Trajanov stup, podignut početkom 2. stoljeća, čiji spiralni reljefi pripovijedaju o carevim ratovima protiv Dačana.
To je povijest uklesana u kamen, gotovo poput drevnog filma koji se uspinje prema nebu.
A onda smo, kao i bezbrojni putnici prije nas, zakoračili u živopisni Rim baroka, do Fontane di Trevi i Španjolskih stuba.
Fontana di Trevi, sa svojom raskošnom scenografijom vode i mramora, jedno je od najprepoznatljivijih djela rimskoga baroka. Španjolske stube, koje povezuju Piazza di Spagna s crkvom Trinità dei Monti, stoljećima su mjesto susreta, šetnje i gradskoga života.
Rim je doista neiscrpan. U jednom trenutku razmišljamo o propasti Rimskoga Carstva, a već u sljedećem sjedimo na trgu, promatramo prolaznike i uživamo u neponovljivoj atmosferi talijanske prijestolnice.
Nedjelja u Vatikanu – trenutak zajedništva
Ipak, ako bih morao izdvojiti jedan dan koji je na poseban način obilježio naše hodočašće, bila bi to nedjelja.
Ponovno smo bili u društvu fra Nikole, a pred nama je bio susret s duhovnim središtem Katoličke Crkve.
Trg svetoga Petra jedno je od onih mjesta koja je teško opisati čovjeku koji ondje nikada nije stajao.
Berninijeve kolonade, oblikovane u 17. stoljeću, poput golemih ruku obuhvaćaju prostor ispred bazilike. Njihova simbolika duboko je kršćanska: Crkva koja prima ljude iz svih naroda i sa svih strana svijeta.
Ondje smo se pridružili mnoštvu vjernika okupljenih na nedjeljnoj molitvi Anđeo Gospodnji s Papom.
U tom trenutku nestaju mnoge razlike koje nas inače dijele. Ljudi govore različitim jezicima, dolaze iz različitih kultura i nose različite životne priče, ali ih povezuje ista molitva.
Za mene je taj prizor uvijek snažan.
Ne samo zbog Pape, ni zbog monumentalne arhitekture koja nas okružuje, nego zbog osjećaja da pripadamo nečemu mnogo većem od vlastitih svakodnevnih briga i granica.
Posjetili smo i baziliku svetoga Petra, jednu od najveličanstvenijih građevina koje je čovjek ikada podigao.
Pod njezinom golemom kupolom, koju je projektirao Michelangelo, a dovršili njegovi nasljednici, nalazi se prostor u kojemu se na osobit način susreću umjetnost, povijest i vjera. Od Michelangelove Pietà, jednog od najpotresnijih prikaza ljudske boli u povijesti umjetnosti, do Berninijeva monumentalnog brončanog baldahina nad glavnim oltarom, sve govori o stoljećima stvaranja, molitve i nastojanja da se nevidljivo izrazi vidljivim.
Ispod glavnoga oltara, prema drevnoj kršćanskoj predaji i arheološkim istraživanjima, nalazi se grob apostola Petra.
Rim je bio grad u kojemu je Petar završio svoj život mučeničkom smrću, prema predaji za Neronova progona kršćana u 1. stoljeću. Čovjek koji je nekoć bio galilejski ribar postao je jedna od središnjih osoba povijesti kršćanstva.
Razmišljajući o tome, teško je ne primijetiti neobičan paradoks povijesti. Rimski carevi, čija je moć nekoć izgledala neograničeno, danas pripadaju svijetu arheologije i povijesnih udžbenika. A nad grobom jednostavnoga ribara iz Galileje uzdiže se jedna od najvećih crkava na svijetu, mjesto na koje stoljećima dolaze milijuni ljudi.
Možda upravo u tome leži jedna od najljepših poruka kršćanstva: povijest ne oblikuju samo oni koji raspolažu vojskama, bogatstvom i političkom moći. Ponekad njezin tijek najdublje mijenjaju ljudi koji imaju samo vjeru, uvjerenje i spremnost da za njih žive.
Pjesma koja je povezala naše putovanje
No, koliko god su nas oduševljavali Asiz, Rim, njegove bazilike, antički spomenici i velika umjetnička djela, nešto je drugo ovome hodočašću dalo njegov najljepši i najosobniji pečat.
Bila je to pjesma.
Među nama je bio moj dragi prijatelj, poznati hrvatski tenor Marko Pecetić, čovjek čiji glas ima onu rijetku sposobnost da običan trenutak pretvori u nešto što se dugo pamti.
Marko je pjesmom pratio naše putovanje, ali nije riječ bila o nekakvom unaprijed pripremljenom programu ili nastupima pred publikom. Pjesma se događala spontano, ondje gdje bismo se zatekli.
Pjevali smo u rimskom metrou, među ljudima koji su žurili svojim svakodnevnim poslovima. Pjevali smo na ulicama Rima, među stoljetnim pročeljima i trgovima kojima su prolazile generacije prije nas. Pjevali smo u crkvama, gdje je pjesma dobivala posebnu dubinu i značenje.
A pjevali smo i na Trgu svetoga Petra.
Bilo je u tim trenucima nečega neobično lijepog. Naša mala grupa iz Hrvatske, usred jednoga od najvećih i najposjećenijih gradova svijeta, unosila je dio vlastite tradicije, radosti i duhovnosti u prostor koji pripada čitavome čovječanstvu.
Markov glas često bi poveo pjesmu, a ostali bismo mu se pridružili. Ponekad svečano, ponekad razdragano, a ponekad jednostavno zato što nam je bilo lijepo zajedno.
I možda je upravo u tome bila najveća čarolija.
Nismo bili skupina pojedinaca koji su samo dijelili isti autobus i turistički program. Postali smo zajednica ljudi koji su dijelili iskustvo, raspoloženje, razgovore, molitvu i pjesmu.
Bilo je mnogo smijeha, spontanih šala, dugih razgovora i onih sitnih, naizgled nevažnih trenutaka koji na kraju postanu najdraže uspomene.
Takva se atmosfera ne može kupiti niti osigurati dobrim programom putovanja. Ona nastaje među ljudima. Iz njihove otvorenosti, dobrote, spremnosti da se upoznaju i prihvate jedni druge.
A mi smo, moram priznati, imali iznimnu sreću.
Na ovom hodočašću okupili su se ljudi među kojima je od početka do kraja vladalo toliko topline i iskrene radosti da sam se više puta uhvatio kako razmišljam o tome koliko su upravo takvi susreti dragocjeni.
Putovanje koje nas podsjeća na ono što je važno
Često razmišljam o smislu putovanja.
Putujem mnogo, obilazim različite zemlje, gradove, povijesna mjesta i kulture. Tijekom godina upoznao sam nebrojene ljude i vidio mnogo toga što me oduševilo, iznenadilo ili potaknulo na razmišljanje.
Ali sve sam uvjereniji da istinska vrijednost putovanja nije samo u mjestima koja posjećujemo.
Naravno, važno je vidjeti Koloseum, razumjeti povijest Rimskoga Carstva, zastati pred Michelangelovim djelima, ući u baziliku svetoga Franje ili moliti na Trgu svetoga Petra.
Sve su to iskustva koja obogaćuju naše znanje, proširuju horizonte i pomažu nam razumjeti svijet kojemu pripadamo.
Ali postoji još jedna dimenzija putovanja, možda i važnija.
To je susret s drugim čovjekom.
Susret u kojemu nestaju svakodnevne uloge, zanimanja, društveni položaji i razlike. U kojemu jedni druge upoznajemo jednostavno kao ljude, sa svojim životnim pričama, brigama, nadama, radošću i vjerom.
Hodočašće toj dimenziji daje dodatnu dubinu.
Jer na hodočašće ne odlazimo samo da bismo nešto vidjeli. Odlazimo i da bismo nešto pronašli. Možda odgovor na pitanje koje nas dugo prati. Možda mir koji nam nedostaje. Možda zahvalnost koju u svakodnevnoj žurbi zaboravljamo izraziti.
A ponekad pronađemo nešto što nismo ni tražili.
Prijateljstvo. Razumijevanje. Osjećaj pripadnosti.
Ili jednostavnu radost što smo živi, što možemo putovati, pjevati, smijati se i dijeliti lijepe trenutke s drugim ljudima.
Između Franjina siromaštva i rimskoga veličanstva
Na povratku sam razmišljao o neobičnom kontrastu između Asiza i Rima.
U Asizu smo upoznavali život čovjeka koji se odrekao gotovo svega što je svijet smatrao vrijednim.
U Rimu smo promatrali ostatke najveće političke sile antičkoga svijeta i veličanstvene građevine koje su tijekom stoljeća podizali carevi, pape, umjetnici i graditelji.
S jedne strane Franjo, koji je izabrao siromaštvo.
S druge strane Rim, grad moći, bogatstva i monumentalnosti.
A ipak, oba mjesta govore o istoj ljudskoj čežnji: želji da naš život ima smisao i da iza nas ostane nešto što će nadživjeti vrijeme.
Rimski carevi gradili su slavoluke kako bi ovjekovječili svoje pobjede. Franjo nije podigao nijedan slavoluk, a njegovo ime osam stoljeća poslije izgovaraju ljudi diljem svijeta.
Michelangelo je u mramoru tražio ljepotu koja će nadživjeti njegov život. Carlo Acutis koristio je računalo i internet kako bi drugima približio vlastitu vjeru.
Različita vremena. Različiti ljudi. Različiti putovi.
Ali ista ljudska potreba da život ne prođe uzalud.
Možda je zato toliko važno putovati i upoznavati povijest. Ona nas uči poniznosti. Podsjeća nas da nismo prvi koji se suočavaju s velikim pitanjima života, da su prije nas postojali ljudi koji su voljeli, vjerovali, strahovali, gradili, griješili i nadali se.
I da će nakon nas doći neki drugi.
Ono što nam preostaje jest pokušati svoje vrijeme ispuniti nečim dobrim.
Ono što ostaje nakon povratka
Kada se putovanje završi, ostanu fotografije.
Na njima ćemo vidjeti baziliku svetoga Franje, kamene ulice Asiza, Lateran, Koloseum, Rimski forum, Fontanu di Trevi, Trg svetoga Petra i brojna druga mjesta koja smo posjetili.
Fotografije će nas podsjećati na ljepotu gradova, veličinu spomenika i trenutke koje smo proveli zajedno.
Ali ono najvažnije neće biti na fotografijama.
Ostat će u nama.
Ostat će glas Marka Pecetića koji odjekuje rimskim ulicama. Ostat će naši razgovori, smijeh u autobusu, pjesma u metrou, molitva na Trgu svetoga Petra, susreti s fra Nikolom i zajednički trenuci u kojima smo osjećali da smo dio nečega lijepog.
Ostat će i prijateljstvo s bratom Markom, kao i zahvalnost svim dragim ljudima s kojima sam imao priliku podijeliti ovo putovanje.
Iznad svega, ostat će osjećaj da smo tijekom nekoliko dana uspjeli barem nakratko ostaviti iza sebe svakodnevnu žurbu i ponovno otkriti vrijednost jednostavnih stvari.
Dobrog razgovora.
Zajedničke pjesme.
Iskrene molitve.
Ljudske blizine.
I radosti što smo zajedno.
Zato ovo hodočašće neću pamtiti samo kao još jedan odlazak u Rim, premda je Rim grad kojemu se uvijek iznova radujem.
Pamtit ću ga po ljudima.
Po atmosferi koju smo zajedno stvorili.
Po pjesmi koja nas je pratila od Asiza do Vatikana.
I po onoj jednostavnoj, ali velikoj istini koju nam je sveti Franjo svojim životom ostavio: da najveće bogatstvo čovjeka nije u onome što posjeduje, nego u onome što može darovati drugima.
A mi smo na ovom putovanju jedni drugima darovali mnogo.
Hvala svima koji su bili dio ove naše male hodočasničke zajednice. Hvala fra Nikoli na susretima i duhovnom vodstvu, hvala mom prijatelju Marku Pecetiću na pjesmi koja je našem putovanju dala poseban ton i hvala svakome od vas na dobroti, osmijehu i zajedništvu.
U Rim ćemo se, vjerujem, ponovno vratiti.
Ali upravo ovakav Rim, s upravo ovim ljudima, ovom pjesmom i ovim trenucima, ostat će zauvijek samo naš.
Jer najljepša putovanja nisu uvijek ona na kojima vidimo najviše svijeta. Ponekad su to ona na kojima u ljudima oko sebe otkrijemo koliko je svijet zapravo lijep.
Slaven Vujić
