Jednog dana ćemo biti klupica i trijem
U samo nekoj svojoj tišini, u smiraju dana,
Dodirivati se neprimjetno
I ništa neće biti potpunije
Jednog dana ćemo biti labud i jezero
Labud je bez jezera samo ptica koja ne leti
Jezero bez labuda samo voda koja ne teče
Jednog dana ćemo biti plamen i ognjište
Sagorjeti ćemo se u gene svijeta
Dima punih očiju isplakati se do vječnosti
Jednog dana ćemo biti slobodni
Od jarma vremena što željeznim batom otkucava po srcima
Od ćudi ljudi koja dlakavo strši
Od osuda duša pod perikama
Jednog dana ćemo biti vrijeme
Koje protječe poput nabujala potoka
Koje curi suzama planina želja
Koje ne bježi već poskakuje preko sjena svega onoga što nismo mogli biti, a htjeli smo
Jednog dana će biti noć
Samo naše tkanje nove zore
Samo naše vrištanje otpalih grančica
Samo naš blud dok spava svaki sud
Jednog dana ćemo biti
Ti ćeš biti ja
A ja ću biti ti
Izaći iz blijede sjene ljubavi
Kao dvojedno
Nerazdvojivo
Vječnovito
Jednog dana …
Desit ćemo se
I sve će nestati
I sve će nastati
Zbirka poezije “Sve i(li) ništa”
