“Noćas ću umrijeti na svojim rukama. Osjećam snažan miris tamjana. Soba je prazna, mene više kao da u njoj nema. Na krevetu leži rasporena vreća uspomena iz koje krvare slike pobačene mladosti. Ustao bih se, ali ne mogu. Sve je preteško. Udoban je ovaj lijes. Jedino što imam po mjeri.
Osjećam snažan miris tamjana. Hajde završite više s tim srcedrapajućim pozdravima. Ah da, nema nikog. Samo poderana vreća praznije sreće. Uzak mi je malo ovaj lijes, taman da osjetim svoje tijelo. Imam svoj početak i kraj. Ne ustaje mi se. Dobro je. Uskoro ću biti tamjan. Kako dobro. Ući ću i u noseve onih koji me nisu htjeli blizu. Osjećam snažan miris tamjana. Osjećam sebe. Zašto se nisam htio?”
