Sveta Jelena Križarica je Bračanka!

Legende i mitovi nisu samo maštovite priče o prošlosti. Veliki Tolkien, predani katolik i autor “Gospodara prstenova”, je nazvao cijelo kršćanstvo istinitim mitom. Smatrao je da legende i mitovi ne isključuju istinitost i da su ponekad najbolji način izražavanja stvarnosti. Tako se i ja usudim reći da je poznata legenda o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice sasvim vjerojatno istinita legenda. Slijedom toga pridajem veliku važnost vraćanju sv. Jelene u njenu domovinu – otok Brač.

Sv. Jelena rođena je kao obična pučanka, pastirica najvjerojatnije (stabularia – prema sv. Ambroziju) oko 248. godine. Točno mjesto njenog rođenja nije poznato, no o njenom porijeklu imamo tri poznate teorije. 

Najpoznatija teorija kao domovinu sv. Jelene grad Drepanon u maloazijskoj pokrajini Bitniji. Srednjevjekovni kroničar Nikifor izvodi svoj zaključak na temelju samo jednog argumenta – Jelenin sin, car Konstantin I. Veliki, je preimenovao Drepanon u Helenopolis. Nikifor zaključuje da je razlog tomu jamačno drepanonsko porijeklo njegove majke, no propušta primijetiti da je na svijetu niknulo nekoliko Helenopolisa, uključujući onaj u Palestini. U najmanju ruku Nikiforov argument je vrlo tanak i iz razloga što Drepanon nije bio nepoznat grad, a prema sv. Ambroziju naša Jelena dolazi iz skomne zabiti. 

Druga teorija navodi kako je sv. Jelena rođena na kraljevskom dvoru u Velikoj Britaniji, slijedom službe njenog muža Konstancija Klora, oca Konstantina I. Velikog, u Eboracumu (današnji York). On je nedvojbeno provodio svoje vrijeme u  Yorku, no naprosto je nemoguće da je tamo upoznao sv. Jelenu plemenite krvi jer je njegova britanska avantura započela desetak godina nakon Konstantinovog rođenja u današnjem Nišu (antički Nissau).

Ovu teoriju je ojačao popularni roman Louisa de Wohla “Drvo života“, koji donosi vrlo zanimljivu fikcijsku priču o sv. Jeleni Križarici. U stvaralačkom smislu riječ je o zaista impresivnom romanu, no kraljevsko i britansko porijeklo sv. Jelene ostaje samo fikcija.

I tako dolazimo do treće, na prvi pogled najmanje izvjesne, teorije o domovini sv. Jelene Križarice. Jedna skromna legenda na otoku Braču govori da je sv. Jelena rođena u Škripu na Braču, a slijedom toga posvećena joj je i crkva. Rimska carica, majka Konstantina I. Velikog, kršćanska svetica koja je pronašla Kristov križ na Kalvariji – Bračanka?! Mnogi će ovo uzeti s rezervom, ali povijest je na našoj strani.

Ova teorija je jedina bazirana na opipljivom dokazu i nesumnjivoj povijesnoj istini! 

Sv. Jelena Križarica – Bračanka???

Za tri upitnika na kraju pitanja o domovini sv. Jelene Križarice je zasigurno kriv otočić latinskog naziva Bretanida, čiji su stanovnici bili Brettiani. 

To je navelo povjesničara Nikifora na zaključak da se zapravo radi o pokrajini Bitniji (gdje je smješten grad Drepanon – Helenopolis), a ujedno je navelo i autore “britanske” teorije o Jeleninom porijeklu da Brettiane poistovjete s latinskim nazivom Velike Britanije – Britannia. 

Međutim, Bretanida je latinsko ime otoka Brača (od lat. brenthos – jelen), otoka divljih jelena. S tim je dobro upoznat bio salonitanski biskup Hezihije iz V. stoljeća koji u životopisu pape Klementa zapisuje jedinu povijesnu istinu o porijeklu sv. Jelene Križarice:

"... e Bretanide Dalmatie in mari Illyrico Insula ortam esse"

U prijevodu, “potekla s Bretanide, otoka u ilirskom moru“. Postojanje Bretanide u V. stoljeću potvrđuje geograf Stjepan Bizantinac.

"Brettia je otok Jadranskog mora koji ima rijeku Bretiju. Grci ga zovu Elaphusa, a drugi Bretanida. Stanovnik je trebao biti Brettianus, čiji je ženski rod Brettiana.

Bretanida, Bitnia, Britannia. Brettiani. 

Ne možemo nikome zamjeriti nepoznavanje skromnog otočića u ilirskom moru, no dugujemo sv. Jeleni istinitu priču o njenoj domovini, na osnovi pisanja velikog crkvenog autoriteta iz Salone. 

Tko je bio Hezihije?

Hezihije je bio trideseti salonitanski biskup (405. – 426.g) te prvi metropolit rimske pokrajine Dalmacije. Na čelu salonitanske biskupije je naslijedio svog strica Semferija, a zajedno su izgradili veliku baziliku u antičkoj Saloni, kao i episkopalni kompleks. 

Hezihije je bio kroničar svog vremena, pisani trag je ostavio kao autor životopisa pape Klementa, ali i kao autor brojnih pisama u sklopu korespondencije s istaknutim kršćanskim velikanima njegovog vremena – sv. Augustinom i sv. Ivanom Zlatoustim. Upravo se Hezihiju obratio sv. Ivan Zlatousti po izgonu iz Nikomedije što pokazuje koliki je ugled Hezihije užvao. Čak i papa Zosim je Hezihiju pisao s posebim poštovanjem. 

I upravo taj Hezihije piše o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice i kao njenu domovinu navodi skromni otočić u ilirskom moru. Kako je Salona u više navrata opljačkana i djelomično zapaljena, iza Hezihija nije ostalo puno pisanih materijala. No, preživilo je nekoliko kopija životopisa pape Klementa, u okviru kojeg je sačuvana povijesna istina o bračkom porijeklu sv. Jelene. 

Tko je sve pisao o sv. Jeleni kao Bračanki?

Mnogobrojni srednjevjekovni autori su ukazivali na njeno bračko porijeklo, no svi oni su uporište nalazili u Hezihijevom tekstu. 

O tome su pisali:

• fra Andrija Kačić Miošić u poznatom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga 1759.
• otac Emerik u djelu Descriptio Heroum Slavorum u Budimu 1764.
• otac Bomman u djelu Storia di Dalmazia (Venecija 1776.)
• kanonin Josip Pavlović Lučić u knjizi Marmora Macarensia (Dubrovnik 1810.)

Posebno je upečatljiv bio govor Šimuna Benje o Bračanki sv. Jeleni Križarici, uglednog modruškog biskupa, na šestom lateranskom koncilu 1513. godine, nakon što je pronašao dva primjerka izgubljenog životopisa pape Klementa.

Ne možemo zaobići ni učenog jezuita Daniele Farlatija koji, bez da ima ikakve osjećaje prema otocima “ilirskog mora”, podržao teoriju o bračkom porijeklu sv. Jelene u svom kapitalnom djelu Illyricum Sacrum.
Farlati navodi u kontekstu Hezihija:

"svjedoči između ostalog ... da je sveta Helena, majka rimskog cara Konstantina Velikog, potekla s Bretanide, dalmatinskog otoka u ilirskom moru, koji sada zovemo Brettia i Brattia, što je pokazao dokumentima zapisa salonitanske Crkve"

Nesumnjivo je veliki doprinos rasvjetljavanju istine o domovini sv. Jelene Križarice dao poznati brački svećenik i povjesničar don Andrija Ciccarelli u svojoj Kritičkoj raspravi o domovini sv. Jelene carice, tiskanoj u Splitu 1814. godine.

Začinimo sve stihovima iz XIV. stoljeća koje potpisuje franjevac reda Male braće, Serafin iz Nina:

Sveta Giele u Brazu se rodi
Constantina koja nam poroddi,
On ostavi Kartsjane u miru, 
I uzvisi nassu svetu Virru.

Život sv. Jelene – od blata do trona, od poganstva do svetosti

Život sv. Jelene nije bio ispunjen samo blagoslovima. Zbog svojih skromnih korijena nije mogla biti uzdignuta do statusa carice, životne suputnice Konstancija Klora, čija je blistava vojna karijera bila kamen temeljac za uspon na rimski tron. Prema Dioklecijanovoj zamisli, Rimsko Carstvo se dijelilo u četiri dijela, kojima su vladala dva uzviŝena augusta (Dioklecijan i njegov prijatelj Maksimijan) te dva cezara (Galerije pod Dioklecijanom i Konstancije Klor pod Maksimijanom). 

Uvjet za Konstancijevo pristupanje rimskom tronu je bila ženidba za Teodoru, kćerku Maksimijana koji je postao punac Konstanciju, ali i očuh po rimskim običajima. Slijedom toga u njegovom životu nije bilo mjesta za običnu pastiricu Jelenu koja je u predzadnjem desetljeću trećeg stoljeća ostala sama i odbačena. U toj sjeni provela je gotovo 20 godina; sve do 306. godine kada je započeo raspad tetrarhije i uspon njenon sina Konstantina. 

Tijekom ta dva desetljeća Jelena je promatrala ljubav svog života kako caruje s trona uz novu zakonitu ženu, okružen brojnom djecom. Vjerojatno je upravo navedeno razlog zašto katolička Crkva sv. Jelenu Križaricu drži zaštitnicom razvedenih i problematičnih brakova.

Kako Konstancije Klor ne bi ovdje dobio etiketu dežurnog negativca, pošteno je spomenuti da je bio najblaži progonitelj kršćana od sve četvorice tetrarha, iako je osobno bio štovatelj Mitre. 

Smrću Konstancija Klora u Yorku 306. godine, njegova je vojska odmah izabrala Konstantina I. Velikog za augusta, no za svoj status apsolutnog rimskog cara Konstantin se borio sve do 324. godine. 

Smatra se da je upravo tada Konstantin obasuo svoju majku Jelenu svim počastima te je uzdigao u status apsolutne rimske carice – auguste. Tim činom otvorene su carske riznice skromnoj Jeleni koja je carsko bogatstvo koristila za gradnju crkava, ali i za pomaganje siromaha i liječenje bolesnih. 

Kristov križ pronašla je u svojoj 76. godini i to joj je priskrbilo naziv “Križarica”, a ubrzo nakon svoje smrti proglaŝena je svetom zbog iznimnog doprinosa u izgradnji kršćanstva i izuzetno krjeposnog života. 

Jelenino hodočašće u Jeruzalem 

Pronalazak svetog Križa 326. godine na Kalvariji je svakako najznačajniji događaj u njenom životu. Prema predaji, sv. Jelena je hodočastila u Jeruzalem i rušenjem poganskog hrama Venere, ispod brojnih slojeva nemirne prošlosti, pronašla tri križa slične veličine. Izgled križa poklapao se s njenim vizijama koje je prekrasno ovjekovječio talijanski slikar Paolo Veronese 1570. i 1580. godine.

Od tri križa jedan je prikazao nadnaravne moći i pored njega je bolesna osoba izlječena. O ovim događajima izvješće je pisao tadašnji jeruzalemski biskup Makarije koji je pratio caricu Jelenu u arheološkim istraživanja Svete zemlje. 

Sveti Makarije svjedočio je podizanju bazilike Svetog Groba u Jeruzalemu, bazilike Svetog Rođenja i Navještenja u Betlehemu, kao i brojnih drugih crkvi na svetim mjestima koje je gradio car Konstantin I. Veliki po željama svoje majke Jelene. 

Jelenino hodočašće u Jeruzalem oko 326. godine je ujedno i prvo značajno arheološko istraživanje relikvija Isusa Krista, koje je naložio car Konstantin, želeći pronaći opipljive dokaze Kristovog puta. Pronalazak Svetog Križa dodatno je osnažilo kršćanstvo koje je na smiraju Rimskog Carstva postalo službenom religijom, dok je znak križa postupno zamijenio ili nadopunio dotad poznate simbole kršćana.

Car Konstantin I. Veliki – prvi car kršćanin 

Iako postoje naznake da su rimskim prijestoljem vladali carevi kojima kršćanstvo nimalo nije bilo odbojno, povijest prepoznaje Konstantina I. Velikog, sina naše Jelene, kao prvog krŝćanskog cara. On je iz prve ruke svjedočio žestokim progonima kršćana koji su se intezivirali 303. godine u Dioklecijanovoj prijestolnici Nikomediji, s obzirom da je uživao naklonost samog cara Dioklecijana. 

Događaj koji je zasigurno pokrenuo Konstantinovo preobraćenje je bitka na Mlivijskom mostu 312. godine protiv Maksencija, pretendenta na sveobuhvatni rimski tron. Prema biografskim zapisima, Konstantinu se na nebu ukazao svijetleći kriż u obliku Kristovog monograma, a u snu su mu doŝle riječi

"u ovom znaku ćeš pobijediti" (lat. in "hoc signo vinces", od grčkog "en toutoi nika")

Već idućeg jutra, Konstantin je dao postaviti taj znak na štitove svojih vojnika i u tom znaku i jest pobijedio. 

Sljedeće godine Konstantin I. Veliki ulazi u povijest kao osloboditelj kršćanstva; Milanskim ediktom 313. godine zaustavljen je progon kršćana i štovanje kršćanstva je bilo dozvoljeno u svim dijelovima carstva.

Iako nemamo službenih dokaza o Konstantinovom krštenju, drži se da je do njega došlo u njegovim posljednjim trenutcima na zemlji. Neovisno o tome, on je igrao važnu ulogu u razvoju kršćanstva kao graditelj crkvi i kao domaćin velikih crkvenih susreta pa tako i Prvog Nicejskog sabora 325. godine. 

Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Konstantin bio pod velikim utjecajem svoje pobožne majke, no ne možemo ignorirati riječi svetog Paulina Nolana koji tvrdi:

"Konstantin, koji je prvak među prvacima kršćanskim zaslužio je to biti ne više po svojoj vjeri već po vjeri svoje majke Jelene"

Sveta Jelena Križarica – kršćanska svetica 

Naša Jelena je bila već na putu svetosti značajno prije ceremonijalne krunidbe kojom je postala rimska carica (augusta). Ona je već uživala status krjeposne vjernice sazidane na Božjim vrlinama, unatoč svom skromnom poganskom porijeklu. 

Zato sv. Ambrozije i navodi kako ju je “Isus podigao iz gnoja do kraljevskog prijestolja”

... ideo illam Christus de stercore levavit ad regnum ...

Ona je kršćanska svetica koju štuju i katolička i pravoslavna Crkva, a posebno mjesto zauzima u svim religijama temeljenim na Isusu Kristu. Zaštitnica je obraćenika, razvedenih i problematičnih brakova te arheologa, a njen spomen dan je dan njezine smrti – 18.08. 

Brojne crkve diljem svijeta posvećene su sv. Jeleni Križarici, a u Hrvatskoj je zaštitnica crkvi i župa u Zaboku, Šenkovcu, Vrtlinskoj, Kastvu, Rakovici i Škripu.

Zaključak

Iako svim srcem želim sv. Jelenu Križaricu zvati Bračankom, istina o njoj mi je važnija. Ona je velika žena koja je iz štalice došla do carskog trona, a da pritom nije odustala od kršćanskih vrlina. Ona je plemenita žena vrijedna svakog divljenja, majka cara koji je oslobodio kršćanstvo, svetica vođena čežnjom za Isusom. Doista stoji ono:

"po ženi je neprijatelj pobijedio, po ženi je pobijeđen"

Sveta Jelena Križarica nedvojbeno je božanstvena pastirica.
A njeni prvi pašnjaci vrlo vjerojatno bijahu na Bretanidi. Na našem Braču.

Izvori: 

• Kritička rasprava o domovini sv. Jelene carice, Andrija Ciccarelli 1814.
• Illyricum Sacrum, Daniele Farlati
• Škrip, Brački zbornik br. 25, 2023.
• Biskup Hezihije – prvi metropolit salonitanske Crkve, znanstveni rad 2013. Jasna Jeličić-Radonić i Ivana Jelić