Nosila je gitaru na leđima. Rockerica, rekao bih. To je taj pokret, buntovni monolog tijela koje se opire modernom svijetu glamura i kiča. Nosila je posve običnu majicu, ispranu previše puta. Obične crne traperice i posve običnu platnenu torbicu. Sve na njoj je bilo toliko obično. Veselo obično. Ah, taj osmijeh koji razoružava. To su one osobe koje su smiju cijelim licem bez ostakljene vedrine. Obrazi bi joj se tad još više zarumenili, ko kuhinjske ploče pod svježim mlijekom. Kosa joj je bila uredno raščupana.
Zagrlila ga je. Prijatelja. Sretan rođendan, kaže, u 7 i 25. Nikad nije prerano za dobre želje. Na stol je izvadila sitnicu koja je bila umotana u stidljiv osmijeh. Mora da je unutra bilo nešto veselo jer se prijatelj od srca nasmijao. Možda posve njihova tajna stvar? Možda lijepo sjećanje? Vratio joj je neposlušni čuperak na mjesto na kojem se sigurno neće dugo zadržati. Nasmijala se i zacrvenila, pogledala ga šutke kratko velikim bademastim očima prije negoli je srušila gitaru sa stolice.
E da. Nije to sve. Iz platnene torbice je izvukla dva kolača i plastični pribor. Sretan rođendan, opet.
Počeli su pričati o životu. S lica je nestao žar. Usta su se opustila u neku močvarnu kolotečinu. Kolač je bio ukusan, ali usta su jela mehanički. Nisu više uživala u osjetima. Mora da je tema bila teška. Sigurno je tema bila … život.
Pomazila je gitaru koja kao da je mahala repom poput nekog kućnog ljubimca. Vrijeme je za polazak. Prijateljski zagrljaj. Osmijeh cijelog lica.
Još jedan zagrljaj, ovaj puta duži. Onaj što se pokušava zapamtiti.
Rockerski okret. Osmijeh. Ispadanje platnene torbice na pod. Smijeh. Pogled. Rock balada u bademastim očima. Ljubavna, nesumnjivo.
ISTRGNUTE STRANICE (2024.)
Zbirka trenutaka, misli i osjećaja
