Postoje ljudi koje upoznamo slučajno, u prolazu, uvjereni da ćemo ih vidjeti jednom i nikada više. A postoje i oni rijetki susreti koji započnu kao običan razgovor, a završe prijateljstvom koje traje godinama.
Alexa sam upoznao prije četiri godine na granici s Ukrajinom.
Bili su to dani kaosa, neizvjesnosti i ljudske tragedije. Tisuće ljudi svakodnevno su prelazile granicu noseći sa sobom tek nekoliko torbi i mnogo više strahova nego stvari. Kolodvori, šatori i privremeni prihvatni centri bili su puni volontera iz cijele Europe. Svatko je pokušavao pomoći na svoj način.
Ja sam tamo došao kao vozač i volonter.
Alex je stigao s kamerom.
Njegov zadatak bio je dokumentirati ono što se događa. Došao je profesionalno odraditi posao, snimiti priče ljudi koji su preko noći izgubili domove i prenijeti svijetu djelić stvarnosti koju su proživljavali. No kao što se često događa s ljudima velikog srca, planovi su se promijenili.
Ostao je mnogo dulje nego što je namjeravao.
Dok su neki dolazili na nekoliko dana, Alex je ostao mjesecima. Svakodnevno je pomagao ljudima, razgovarao s izbjeglicama, slušao njihove priče i pokušavao zadržati ljudsko lice usred tragedije koja je svakim danom postajala sve veća. Kamera je bila samo dio njegove uloge. Mnogo važnije bilo je ono što je radio kada bi je spustio.
U takvim okolnostima prijateljstva nastaju drukčije nego u običnom životu. Nema puno vremena za formalnosti, za predstavljanje i oprez. Ljudi vrlo brzo pokažu tko su zapravo. U krizama nestaju maske, a ostaje karakter.
Tako sam upoznao Alexa.
I tako je počelo prijateljstvo koje traje već četiri godine.
Tijekom tog vremena naši su se životi nastavili svojim putevima. Ratne vijesti zamijenile su svakodnevne obveze, granice su ostale iza nas, a kilometri su nas često dijelili. Ipak, postoje ljudi s kojima se povežeš na način koji ne ovisi o vremenu ni udaljenosti. Dovoljno je poslati poruku ili sjesti za isti stol i razgovor se nastavlja kao da se niste rastali jučer nego prije sat vremena.
Zato je bilo posebno ponovno se susresti s Alexom, ovoga puta u potpuno drukčijim okolnostima.
Nije bilo izbjegličkih kolona.
Nije bilo sirena ni napetosti.
Nije bilo granice koja dijeli svijet na sigurno i nesigurno.
Ovoga puta šetali smo ulicama Beča.
Grad koji je stoljećima bio raskrižje kultura, carstava i ideja postao je kulisa jednog sasvim drukčijeg susreta. Dok nas je Alex vodio kroz njegove trgove i avenije, nisam mogao ne pomisliti koliko je život nepredvidiv. Prije četiri godine upoznali smo se na mjestu na kojem su ljudi bježali od rata. Danas zajedno istražujemo jedan od najljepših gradova Europe.
Takvi trenuci podsjete čovjeka koliko su važni ljudi koje susretne na putu.
Kada putujemo, često mislimo da skupljamo uspomene na gradove, znamenitosti i krajolike. Tek kasnije shvatimo da najduže pamtimo ljude. Njihova lica, njihove priče i dobrotu koju su pokazali onda kada je bila najpotrebnija.
Alex je jedan od tih ljudi.
Čovjek iza kamere.
Volonter.
Prijatelj.
I jedna od onih rijetkih dobrih duša zbog kojih svijet, unatoč svemu, ostaje lijepo mjesto.
