Pričali su joj da se nekada u toj maloj crkvici znalo stisnuti i preko stotinu ljudi. Bilo je to vrijeme veselih propovijedi i osmijeha među mještanima malog sela koje je poput zelenog dragulja sjedilo na divovskom dlanu planinskog krša. Hrpa zavidnog kamenja bespomoćno je gledala na malo selo koje je upilo svo zelenilo tog kraja. Brojni koraci su se susretali u tom bogatstvu boja i mirisa, kao da su koračali nekom nevidljivom stazom koja ih je gotovo nepogrešivo spajala uvijek iznova. Tada se moglo satima uživati u prirodi koja je bila toliko glasna u zvukovima i zanosna u mirisima. Njene slike su usputno milovale zjenice na putu prema mislima spokoja i ljubavi. Voljela je takve misli i zato je valjda dolazila toliko često pred trošnu crkvicu. Oni koji su dolazili vidjeti crkvicu ubrzo su razoračano odlazili. Podsjetnik vremena toplih srca je postao spomenik zaboravljenosti. Svima osim njoj.
Tiha je uvijek bila posebna djevojčica. Mama joj je govorila da je anđeo, iako se ona tako nije mogla osjećati. Anđeli na svim slikama izgledaju tako divno i savršeno sa svojim krilima bogatima bjelinom čistoće. Tako pravilni i lijepi. Imaju dva krila i sve ruke i noge. Bog ih napravio tako divnima da im se cijeli svijet raduje. Tako je razmišljala Tiha sjetno gledajući u vrh svog lakta koji je ujedno bio i kraj njene ruke. Tu bi obično anđeli imali cijeli ruku. Nije to rekla svojoj mami, ali zaista anđeli imaju sve.
Njen najbolji prijatelj je bio vrlo neobičan. Vjerojatno ga je izabrala zato što je bio vrlo sličan njoj. Tih i nenametljiv. Više je volio slušati nego pričati. Bio je to stari bunar, nekadašnji prijatelj svih ljudi koji su posezali duboko u njegovo svježe dno da bi napojili sva osjetila.
Darežljivost koja se činila nepresušnom jednog je dana prestala postojati. Crkvicu je posjećivao sve manji broj ljudi, s vremenom su prestala misna slavlja, a stari bunar je prestao žuboriti. Žamor veselih kapi, nestrpljivih u sjedinjavanju sa životom, zamijenio je tihi šapat suza u dolini. Godine su prolazile, a stara tečnost veselog bunara je postala samo ukras priča iz davnina.
Sanjala je jednom da je stari bunar ponovno progovorio okupavši kišom kapi jedno malo bezbrižno društvo koje je prepričavalo školske priče podalje od ušiju roditelja. Crkvica je huknula vjetrom prepunim mirisa rane ljubičice kojima je stari bunar poslao hrpu kapi u znak pozdrava. Bio je to najbolji prizor kojeg je Tiha vidjela u svom životu. Bile su to prve riječi njenog najboljeg prijatelja. U trenutku se činilo da je oživjela čitava dolina i da se njeno srce pokrenulo. Otkucaji tog zlatnog srca čuli su se kroz zvonjavu hrđavog zvona, čija se pjesma ljubila s ljubičicama na letećim kapima. Bio je to nezaboravan san jer je bunar odlučio progovoriti, a crkvica ponovno pokrenuti svoje zvono. Kada bi ih barem anđeli na to nagovorili, voljela je razmišljati Tiha.
***
Bilo je to samo još jedno poslijepodne ranog proljeća u dolini zaraslog srca. Malena crkvica kao da je svakim proljećem bila još manja. Tiha ju je nepomično gledala želeći zauvijek sačuvati njene slike u svojim mislima, kako bi njeni snovi opet imali dovoljno materijala za slaganje. Kao i mnogo puta dotad sjedila je pored starog bunara, leđima naslonjena na njegov hladni kamen. Onu desnu ručicu, koju je skrivala od javnosti, ovdje je spokojno držala na tihom vratu svog neobičnog prijatelja.
Voljela se prisjećati priče svoje babe Nimice o čudotvornom bunaru. Iako joj nitko nije vjerovao, njene priče o bunaru poskakivale su na iskrama sjećanja koje su svjedočile nekom drugog vremenu. Jednom je dječaku bunar poljubio svojim kapima sve rane i nakon teškog pada kući se vratio bez ogrebotine. Jedan je čovjek pao pred crkvom umoran i slomljen, a čudotvorni bunar mu je svojim kapima vratio život u obraze i svjetlo u oči. Za neke je njegova voda bila samo sredstvo gašenja žeđi, dok su neki drugi u njegovim kapima pronalazili utjehu i pomoć.
„Pai, da si danas pun svoje vode, bi li mi istkao kapljicama ruku?“, pričala mu je Tiha, znajući da osim tišine neće ništa čuti.
„Bi li me napravio anđelom, onako kako me želi vidjeti moja mama?“, nastavila je još tišim šapatom milujući svog prijatelja.
Tiha se ustala kako bi još jednom poljubila tamu prije polaska kući. Taj tihi bunar izgledao je kao zemljino oko iz kojeg je iscurila živost šarenice ostavljajući za sobom oronulu duplju. U knjigama o anđelima bunari su prepuni vode, pomislila bi. A ona i Pai su bili daleko od svijeta anđela. S takvim mislima Tiha se često vraćalo u selo u kojem je priča o maloj crkvici i njenom bunaru sve više postajala legendom, kao da su neki zaista davni ljudi nekog potpuno dalekog svijeta nekad uživali vodu za tijelo i hranu za dušu.
Njen otac je bio čestit čovjek, jedan od onih skromnih kršćana koji su u šutljivoj patnji vidjeli uzvišenost vjere. Bolovao je od Bechterove bolesti od rane mladosti i njegova kralježnica je imala smanjenju pokretljivost. Nije mogao okrenuti glavu u jednu stranu bez da se ne okrene cijelim gornjim dijelom tijela.
Nije se mogao sagnuti jer gotovo da nije mogao napraviti ni najmanji pregib kralježnice. Nikada se nije žalio na svoju bolest i uvijek je nastojao biti poput drugih. Želio je biti primjer svojoj Tihi da se može živjeti dobro i uz tjelesno ograničenje. Ipak, suze su ga više puta odale kada je na trijemu skromne kućice zurio bezizražajno u gusti mrak. Toliko toga je htio u životu sagraditi, a ne može ni letvu podignuti iznad svoje glave i pričvrstiti je. Htio je izgraditi lijep život za Tihu, no tijelo ga je odbijalo slušati. Osjećao se kao hrpa zarobljenih snova u tamnici od kostiju.
Iz sjedenja u udobnom naslonjaču trguno se na zvuk malih koraka koji su pristizali iz poznatog pravca. Ustao se sporo, puno sporije od želja.
„Drago moje dijete“, s ponosom je izgovorio dok je Tiha veselo poskakivala preko klimavih stepenica. Tata je imao najtopliji zagrljaj na svijetu, razmišljaja je Tiha. Ponekad joj se činilo da je svu svoju toplinu spremao za taj susret tijela. Za nju je bio najbolji tata na svijetu.
„A kome je uskoro rođendan ha?“, nastavio je dubokim, spokojnim glasom.
„Meni, ali ne moraš se tata brinuti oko rođendana. To je ionako samo jedan dan“, odgovorila je stežući tatino bolesno tijelo. Osjetila je drhtaj slabosti, nekontrolirano naprezanje odmetnutog mišića.
„To je rođendan mog anđela i naravno da nije samo još jedan dan. To je bio dan velike Božje milosti prije skoro deset godina“, nastojao je izgovoriti to što sporije i uzvišenije, nadajući se da će te riječi ostati u Tihinom sjećanju zauvijek.
„I ja se slažem s tim“, dodala je mama Latica, brišući umorne ruke o starinsku pregaču.
„Vrijeme je za dobru večeru, idemo anđeli na svoje pozicije“, dobacila je kroz škripu stolica oko kuhinjskog stola.
Malena obitelj skupila se oko skromne večere. Tata Rino je sklopio ruke i oči, te izustio:
„Nebeski Oče, hvala ti na daždu blagoslova kojima si nahranio našu zemlju da možemo uživati u njenim plodovima. Blagoslovljen da si Gospodine na svojoj darežljivosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
„Amen“, tri su glasa tiho izgovorila prije nego su se sudarile nestrpljive žlice s tanjurima.
„Onda, kakvu su želje za rođendan koji dolazi“, priupitala je značajno mama Latica, iako je znala odgovor.
„Želim da se vrati dolina osmijeha i da crkvica bude opet puna. I da Pai vodom progovori“, izgovorila je spremno Tiha. Toliko puta je već ponovila istu želju. Toliko puta ju je već šapnula u čudotvorni bunar.
„Eh, samo to?“, nasmijano je odgovorila mama Latica uhvativši tužni pogled svog supruga koji bi dao sve da može ispuniti kćerinu želju.
„Moramo biti skromni i pozdravljati sve ono što nam dolazi od Boga, te se moliti onome što bi htjeli da nam dođe“, odgovorio je Rino iako je na dane i sam teško vjerovao u te riječi.
„A zašto tata trebamo čekati Boga, ako crkvicu mogu popraviti ljudi?“, upitala je Tiha.
„Ni crkvice ne ustaju iz tla niti voda dolazi u bunar bez Božje zapovijedi“, odgovorio je iako je znao da je taj odgovor neće zadovoljiti.
Razmišljala je o tim riječima i činilo su joj se tako teške. Zašto Bog ne bi zapovijedio da dolina suza postane dolina osmijeha? Zašto bi se Bog ljutio na Paija i zarobio ga tišinom? U snovima je to tako jednostavno. Samo puhne vjetar i sve se popravi. Što to u snovima čovjek može, a bez sna ne može?
***
Ustrajni pjev hrabro je tjerao tamu. Činilo se da je cijelo stablo ustalo u ranu zoru kako bi potjeralo promrzlu noć. Ipak, bijaše to glas samo iz jednog grla. Znala je to i prije nego li je otvorila oči. Najbolje nedjeljnje jutro je kad osmijeh preuhitri kapke, prisjetila se riječi bake Nimice. Znala je tog hukavca koji je nadglasavao harmonički cvrkut ptica pjevica. Stajao je na svojoj grani i svojom šarenom krunom na glavi glumio mladog princa. Bio je to mladi Božji kokotić.
Svetu misu nedjeljom uvijek je dočekivala sa sjetom. Nova crkva u 7 kilometara udaljenom selu bila je mjesto Bogoslužja već više od desetljeća. Cijeli svoj mladi život Tiha je odlazila u pratnji svoje obitelji na svete mise u tu crkvu. Nije bilo nijedne mise na kojoj se nije zapitala, kako bi misa izgledala u njenoj crkvici, pod budnim i vedrim okom njenog prijatelja Paija? Nije da nije voljela crkvu koju je poznavala od malih nogu.
Tata ju je učio da su svi voljeni u hramu Božjem i da je svaki hram Božji sveto mjesto na zemlji. Pitala se, zašto Bog želi ovaj hram, a ne želi malu crkvicu? Ako je pravedan, zašto je pušta da propada?
Nedjelji se svakako Tiha veselila iz još jednog razloga. To je bio jedini dan u tjednu kada su se ljudi iz sela znali kasnije prošetati do zaboravljene crkvice. Ponekad su znali ubaciti nešto u Paija, nekakav poseban predmet koji bi svjedočio o njihovoj želji. Nitko nije vjerovao u čudotvornost starog bunara, tako da su želje zapravo postale samo običaj. Ipak, bilo joj je drago da je i Pai nedjeljom dobijao svoje društvo.
Ove nedjelje Božji kokotić je donio sunčani dani i kao da se hvalisavao razmetao dubokim hukom navrh zvona male crkvice. To je bilo dovoljno da zatitra srce jedne djevojčice i to nije prošlo nezapaženo.
„Vidiš kćeri, danas je ovo ipak dolina osmijeha. Predivan je dan, ptice cvrkuću, kokotići se nadgalasavaju“, uživala je u mirisu prirode zatvorenih očiju mama Latica.
„Još da bunar može žuboriti i pričati, a zvono najaviti misu. Baš onako kao u snovima, kada čovjek radi ono što bez sna ne može“, odgovorila je Tiha.
Pogled na zelenu dolinu omeđenu hrapavim stijenama nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. To je bilo mjesto iskonskog stvaranja, tučak svježeg sjemena. Gotovo da se činilo kako trava ne može biti nigdje zelenija, a cvijet nigdje mirisniji. Na takve dane mnogi su se prisjećali stare oaze spokoja i osmijeha. Uživanje u uspomenama obično bi prekinuo grč nemoći.
Pogled na dotrajalu crkvicu i izdahnuli bunar, vraćali su sanjalice u realnost. Taj osjećaj nemoći u trenutku bi istjerao sve te buje mirise iz nosnica i zamijenio ih smradom ustajale prašine iz male crkvice, te zadahom truleži iz starog bunara. A od smrada svi su bježali.
Tiha je zadovoljno sjedila na bunaru, šapćući svom sijedom prijatelju događaje toga dana. Uživala je gledajući kako se mama i tata smješkaju jedno drugom u sporoj šetnji tatinim korakom oko crkvice. Bio je to jedan krasan dan i nastojala ga je očima upamtiti.
Božji kokotić je u trenutku naglo poletio prema obližnjoj šumi, poput strijele odapete iz drthalog luka. Prepao se nečeg što se mrštilo u ljubomornim stijenama.
„Mamaaaaaa…“, nestajao je preplašeni glasić u tmini starog bunara. Uz panični vriskove do bunara je dotrčala mama Latica. Tiha je upala u bunar. Dolinu suza preplavio je plač ljudi i škrgut stijena.
***
Bilo je deset sati navečer u sobici u kojoj se svijeća polako predavala plamičku. Kapci su joj bili teški i umorni. Razmišljala je o Paiju. Kako li je moguće da je tako plitak, pitala se. Čula je doktora još ranije u bolnici kako je pričao tati o sreći u nesreći. Pad s nekoliko metara visine uvijek je opasan, no moglo je biti i značajno gorih posljedica od slomljene ruke. Svi su vjerovali da je čudotvorni bunar dubok preko dvadeset i pet metara. Razmišljala je o tome više nego o ruci s kojom se dočekala na dnu starog bunara prepunog smeća.
„Gle tko se probudio, moj anđeo“, spokojnim je glasom šapnuo tata Rino.
„Anđeo bi poletio iz bunara, tata. Ja sam samo jedna smotana djevojčica bez ruke“, kroz suze je odgovorila Tiha.
„Bogu hvala što su te anđeli dočekali na dnu bunara“, nastavila je mama Latica.
„Čudo je Božje da si preživjela takav pad, dušo moja. Večeras se molimo u znak zahvale dragom Bogu, za svu njegovu pažnju i ljubav“, rekao je tata Rino.
„Zašto Bog nije napravio da ne padnem? Zašto Bog dopušta jednoj crkvi da se zove hramom, a drugoj dopušta samo nesreću?“, upitala je Tiha kroz šapat suza.
„Nije Bog kriv što nas tijela ponekad izdaju. Njegovi su anđeli uvijek tu, da nas čuvaju na putima našim. Vjeruj u to“, odgovorio je zabrinuti otac, prešavši rukom preko izgrebanog čela.
Ta noć bila je bez puno sna. Razmišljala je o tome kako se bez sna i neće moći dogoditi ništa veliko. Tiha se nije mogla othrvati osjećaju razočarenja. Nije marila za slomljenu ruku. Pai je bio tako isprazan. Na dnu bunara je bio odvratan mulj starih želja prožet grubim granjem i krhotinama svijeta. Ništa čudotvorno i veličanstveno nije bilo u toj rupi svijeta u koju je odnijela toliko misli i želja. Pai je bio samo glupa mala rupa u zemlji.
„A tko je to došao u posjet svojoj unučici?“, poznati je glas pomogao kapcima da se što prije odlijepe. Bila je to baka Nimica i njen neočekivani dolazak obradovao je Tihu.
Bakine plave oči omotavale su svaku riječ nebeskim plavetnilom i uz njih je svaka uspomena bila tako živa. Radovala se njenim pričama i znala je da je došla samo radi nje.
„Vidjela sam Božjeg kokotića opet, bako“, u dječjem je zanosu pričala o novom susretu s tom neobičnom pticom.
„Preplašile su ga stijene pa je pobjegao s crkvice. Ali znam da će se on vratiti“, nastavila je Tiha.
„Dušice moja, mnoge je prepao kamen, ali ne onaj što visi nad dolinom nego onaj što leži u srcima“, odgovorila je baka Nimica.
U druženju s bakom oživjele su ponovno stare uspomene na zelenu dolinu osmijeha. Tiha je pomislila kao bolesnički dani i nisu toliko teški kada može slušati o slavi male crkvice. Nije htjela pričati baki o Paiju i prešutjela je da on nije nikakav čudotvorni bunar o kojem je baka još jednom pričala s mladenačkim žarom.
***
Klupice u crkvi bile su sjajne i glatke. Promatrala ih je razmišljajući kako su možda takve bile i one u maloj crkvici nekad. Dotaknula bi ih rukom, ali jedna je bila zamotana i položena na prsa, a druge nije bilo. Mogla ju je dotaknuti jedino mislima.
Na putu kući je bilo neobično tiho. Pomislila je da su vjerojatno svi još uvijek u mislima na proteklu nedjelju, kada se dogodio taj nesretni pad. Možda su se osjećali kao da se vraćaju na mjesto zločina. Ipak, nedjeljni ritual se ponavljao i uslijedila je šetnja nekadašnjom dolinom osmijeha. Kokotića nije bilo cijeli dan. Nadala se da će ga vidjeti na njegovom mjestu na vrhu male crkvice.
Po dolasku u dolinu nastojala je ne gledai prema Paiju. Nije znala što bi mu rekla. On nije bio ono što su za njega govorili, a svakako nije bio ono o čemu je maštala. Gledala je u pod i nikada se nije loše osjećala u dolasku pred malu crkvicu.
„A da podigneš pogled malo naviše“, čuo se blagi glas tate Rina.
Ona je već gledala. Mala crkvica je disala svježinom. Dotrajala škripava vrata izgledala su otmjeno. Prozori su bili popravljeni, dvorište očišćeno. Mala crkvica je zasjala kao krijesnica.
„Ali … ali …“, bez riječi je gledala Latica.
„Rekla si – što je to što čovjek ne može napraviti bez sna? Ne može misli bez straha pretvoriti u djelo“, rekao je ponosno tata. Posljednjih je dana sa svojim prijateljima preobrazio malu crkvicu. To je bio njegov poklon Tihi. Prevladao zarobljenost u vlastitom tijelu svojim snovima o sreći svog djeteta. Obnovio je crkvicu, a oko nje posađeno je novo cvijeće. I mama Latica i baka Nimica su naporno radile na uređenju okoliša. Na rođendanskom poklonu za Tihu.
„Ali tata … pa kako ste sve ovo napravili bez vode?“, upitala je Tiha dok su se iz njenih velikih smeđih očiju staklile suze prepune živih boja.
„Dušo moja, ja sam ti rekla da je taj stari bunar čudotvoran!“, nasmijala se baka Nimica.
Tiha se okrenula prema svom zaboravljenom prijatelju. Tek u tom trenutku čula je njegove prve riječi. Bio je to najljepši žubor vode kojeg je ikad čula. Prišla mu je u trku i zagledala se u crnu rupu. Ali nje više nije bilo. Pai ju je gledao bistrinom života sabranoj u tisućama kapi.
„Oprosti mi Pai“, šaptala je u potpunom zanosu osjetila. Voda se potpuno umirila. U samom kutu te lelujave slike pojavio se mali kokotić. Podigla je pogled i ugledala ga onako ponosnog na granama mladog gloga. Svi su bili tu. Sva čudotvorna snaga snova jedne male djevojčice oživjela je uz huk Božjeg kokotića koji je vjetrom probudio malene ljiljane, a na dan mirisa i sjaja ih je pozvao stari čudotvorni bunar.
„Ali kako je Pai progovorio“, upitala je kroz suze smijeha presretna Tiha.
„Recimo da je ponekad potrebno da padnemo najdublje kako bi zagrebali dubinu svoje duše i otvorili vrata našim snovima. Pai je dobio neke nove prijatelje i dok smo mi čistili njega, on je očistio nas. Ako možemo očistiti duboki bunar, možemo i popraviti crkvicu, zar ne?“, rekao je tata Rino.
„Ali tata, Pai je samo mali bunar“, odgovorila je Tiha.
„Bunar se ne mjeri dubinom već sadržajem. A vjeruj mi dušice, Pai ima još puno okrijepe za ovaj svijet“, rekla je baka Nimica.
Vraćali su se u selo u veselom raspoloženju. Bio je to jedan prekrasan dan u zelenoj dolini osmijeha. Nadala se samo da to nije još jedan san. Samo da se ne probudi još jednom.
Mirisna kapljica joj je ljubila obraz. A huk Božjeg glasnika parao je stijene u daljini.
sv. 2017
