Kad utihne sve, ostaneš samo ti.
Samoću volim samo zato jer je provodim s tobom, Anđela. Samoća, a punina. Potpuna preplavljenost osjećajima za koje jedino ja znam. Samoća je moj topli dom;
ali to nije jedno mjesto već su to mjesta koja su dovoljno slobodna da nadilaze ovaj svijet. Tamo svugdje, u kraljevstvu cvjetova od višnje, ja sam dio vječne bajke.
Dio tebe.
Trebalo bi boljeti to što nismo zajedno.
Ne boli. Postoje praznine u kojima se uvijek nastani ljubav koju osjećam prema tebi i nadvlada sve druge osjećaje. Kakva je to sila samo! Ništa ne može protiv nje.
Čudesna ljubav kojoj ne treba da se igra tijelima jer više čarolije nalazi u plesu duša. A ja s tobom plešem neki divlji sentiš. Plešem kao poljubac u tvojoj mirisnoj kosi, plešem kao zagrljaj radosnih obraza koji se spajaju u jedno, vječno vrijedno.
Najteže mi je tebi darovati slobodu da budeš sretna daleko od mene.
Ali darujem ti je.
Ja ne želim okovati tvoje srce. Želim ti veselo, slobodno srce. Ne razmišljam više ima li me u njemu. Nije više ni važno.
Ti si daleko. Ali ja sam tu na jedan dah od tebe, kad se okreneš. To je moj izbor.
Nikad se nećemo desiti onako kako bi ja htio. Nikad. Smijem se. Sjetio sam te se.
Mekan ti je obraz. Lijepe su moje misli.
Kad praznine zavape, zaurlat ću iz petnih žila:
“Volim te, zlato moje. Volim te, Anđela”
