“Nedostaješ mi, Anđela. Prolazi vrijeme ovog svijeta i svaki trenutak u kojem nisam s tobom u mislima se čini bez boja i okusa. Volim samoću. Tad mogu pričati s tobom, neometano. Tad ti mogu priznati sve. Srcem, ne riječima.
Nećemo biti, znam. Ali, bili smo na tren.
Ja znam kako mirišeš. Znam mekoću tvog desnog obraza. Znam božanstvenost zagrljaja. Znam boju tvoje duše jer sam te gledao u te srneće oči.
Lažem malo. Za mene smo bili puno ranije.
Puno prije trenutka u kojem si mi pokazala malo ljubavi. Za mene smo oduvijek. Nisam ti znao ime. Nisam znao kad ću te sresti. Znao sam da si tu negdje i da će te vjetar vremena dovesti na moj put. Nikad se nisam zaljubio u tebe. Jednostavno, volim te od početka svijesti, početka vremena. Ti si početak mene. Kad sam te osjetio, počeo sam upoznavati samog sebe. Ti si moja ljubav s izvora čiste ljubavi.
Nećemo se više dogoditi, znam. Uvijek sam mislio da ću ja biti taj koji odlazi, ali zapravo si otišla ti i zalupila vrata iza kojih imaš svoj spokoj. A ja, ja sam ostao među cvjetovima od višanja. Duboko ukorijenjen u stazu kojom su protrčale naše duše.
Ostao sam jer sam htio. Jer volim za dvoje. Jer ti ljubim obraz još uvijek. Jer još uvijek šapćem “Božji blagoslov” u tvoje slatko uho. Prva si. Prva kojoj sam to šapnuo. I kojoj šapćem svake noći.
Dajem ti mir koji si tražila.
Vidimo se tamo svugdje, ako poželiš istrčati iz granica ovog svijeta. Ja sam tamo miran. Miran u neokaljanoj ljubavi.
Sve je dobro, anđele. Tuga je samo kratak hir ovog tijela. Ne duguješ mi ništa. Hvala ti. Hvala ti što si bila hrabra reći Bogu da me voliš. Hvala ti što jesi.”
