“Volio sam noći. Ta tamna plahta često bude jedino ispod čega se možeš zavući da bi bio ništa. Ili nekome sve. Ako bi noć bila punih pluća, disala bi kroz milijarde zvijezda. Kad bi noć bila svilenkasto paprena kašljala bi poput strastvenog pušača, a do nas bi stigla tek pokoja kap. I to bi bilo zapravo ništa. A ponekad tako sve.
Mrzio sam noći. Sve one potmule tugaljke u kojima se gušio nekakav trijumfalni podvig nad ništavilom. Ima nečeg bolesno uzvišenog u porazima, valjda bljesak nekog umirućeg sna. Zapravo sve bi to bilo jedno veliko ništa, da nema tog krika izgubljene budućnosti. Prkosno bi parao noćnu zavjesu poput jeftinog platna. Međutim, iza te zavjese samo bijaše još veća tama, a na usnama hladna oštrica nazubljene noćne jeze.
Probudio bi se. Noć bi već pobjegla natrag u školjke. Udahnuo bi. Usne bi mi opekao poljubac mladog sunca. Zatvorio bi oči. Osjećao bih plamteće usne onako kako bi ih Ona užarila u noćima u kojima je ništa postajalo sve. Ne želim otvoriti oči. Daj sunce, zagrizi još jednom. Klizi mi po obrazima kao divlji vosak. Nemoj stati. Vruće je. Peče. Gori.
Miriše gorča kava. Cvrčci su već dobro opijeni suncem, na žestici su već od jutra.
Žicama od snenih grana odzvanja nametljivo piskutav dijalekt kosa u punoj snazi, koji isporučuje prvu jutarnju poštu stanovnicima svijeta. Poput prehlađene trube čuje se pozdrav odlazećeg trajekta. Ona odlazi.
***
Dvadeset i sedam godina ranije sjedili smo u parku negdje na vrhu istarskog uha. Iskrali smo se u noć zveckavih dukata na nebu – noć koja bi bila nesumnjivo bajna da joj bajkovitost nisu otele njene oči. Tada smo još bili djeca na posljednjoj stanici osnovne škole. Pobjegao sam razredniku koji je stražario u hodniku, prenjao se gromobranom na prvi kat da bi je istim putem izveo u park prepun smeća. To smo tek vidjeli ujutro jer dok smo se gledali ništa drugo nije postojalo.
To su bile najplavije oči na svijetu. U njima su jata dupina pozdravljala sve oko sebe, zauvijek mijenjajući stanične strukture. I meni se dogodila ta promjena, taj silan ples leptira u trbuhu koji me centrufugom prebacio u neku posvu novu zrelost. Te noći umrlo je na stotine tisuća stanica koje nisam trebao i rodilo se, valjda, par milijuna stanica u kojima su lepršala srca leptirastih krila. Prvi put nisam imao svoju jezgru i ona je gospodarila svakom mojom stanicom. Osjetio sam da nisam svoj i nisam mario jer važnije je bilo da ona bude moja …
Gledali smo se satima. Nešto smo i pričali, mada posve nebitno. Što mogu riječi kad pogledi stvore slike od tisuća riječi? Što mogu riječi kad nevidljivo tkanje spoji dvije duše u jedno srce? Tako si slatko nemoćan, a jezik želi zaboraviti pričati i progovoriti bilo što samo ne riječ …
Možda i nismo bili premladi za više od dodira. Našla mi je ruku i pomalo drhtavo prelazila prstima preko zapešća. Činilo mi se kako mi svi ti leptirići zuje u glavi i kako mi se ruka kupa u medu. Nasmijala bi se uz nekakav svoj tihi ehm, a meni se činilo da se cijeli svijet smije do Venecije. Kao da je slatkorječiva piskutava tama postala njena sluškinja; nismo vidjeli ni smeće u parku niti ofucane klupe u čijem su mesu urezane neke prošle ljubavi. I mi ćemo biti prošli, pomislio sam.
Nekakav nevidljivi lutkar, očito vječno dežuran nevaljavac, mi je podignuo ruku na njen vreli obraz. Tek tada sam osjetio ono što je zanosno sjenilo noći skrilo – goruće rumeno lice pod kojim je jurila krv, raznoseći poštu po tijelu – priču o jednoj ljubavi. Dlan mi se zalijepio za obraz i poput đezve poskakivao po plamenu, ali ne bih ga maknuo i da izgori do kosti. A gorio je. Bilo bi me sram to što mi drhti ruka na njenom obrazu danije drhtala i njena ruka na mojoj ruci. Osjećala me. Okrenula je svoje lice blago prema mojoj ruci i poljubila me u dlan. Osjetio sam topao dah na njemu koji je poput uzavrelih mladih vranaca pohitao mojoj kožom, kao po livadi koja nije znala što na njoj raste. Pod tim galopom strasti svaka je travka postala cvijet, a svaka moja dlačica istaknula je zastavu nove zrelosti. Otkrivali smo se. Negdje u daljini cerekala se glupa ptica. Ili je možda samo opijena poput mene. Popipao sam svoja usta i na njima pronašao osmijeh za kojeg nisam ni znao da stoji razvučeno poput harmonike u nekoj ciganskoj rapsodiji. Pomislih – sreća je valjda najveća kad se ne može skriti i kad nas poput nestašnog djeteta uopće ne sluša i docrtava nas u najljepšu verziju nas samih.
Poljubio sam svoj prst, uopće ne znajući zašto. Tada još nisam gledao filmove niti sam čitao o ljubavi. Ali opet, taj luckasti lutkar s nevidljivim nitima … povukao je moj prst na njene usne na koje se vezao kao iscrpljen čamac u luku koja se otkrila onome tko se dovoljno izgubio. Ulična rasvjeta izgubila je na trenutak snagu; kao da je na njenim usnama odsjelo svo svjetlo trenutka. Duše su se razdragano igrale kao da su jedine na svijetu. Ehm.
Već me je tad boljelo jutro koje je neumoljivo stizalo. Jutro u kojem ćemo pokupiti ukore za loše vladanje. Kao da smo oboje pomislili na istu stvar pa se nasmijali baš na isti način. Ili je možda samo moja duša oponašala njenu? Nekako su bile iste …
Bojao sam se zaborava. Vidio sam je još jednom … jednom prije nego što je zauvijek otišla trajektom na put oko svijeta kojeg ne poznajem i gdje je pozdrav odlazećeg trajekta bio odjavna špica jedne priče koja se rodila dvadeset i sedam godina ranije.
Sjedim na onoj istoj klupi. Zatvorio sam oči. Sve oko mene je uronilo u njen ehm.”
