“Dobro jutro, dnevniče istine. Dan je nikakav. Pospana je i ona dosadna ptica rugalica što se cereka na svaki osjećaj koji se poput latice otrgne da bi pobjegao daleko preko granica jednog svijeta. Njoj. Znaju gdje će je naći svi moji osjećaji. Znaju gdje je čeka trnovit put i baš tamo otupljuju zube svijeta. Moje latice sve znaju jer otpadaju s cvijeta zvanog duša. Vječno procvjetalog, čini se. A ja ne znam ništa.
Poželim otići daleko u brdo i biti nedostupan, ali ona će cvrkutati cijelim mojim putem. Svaki cvijet od višnje će me obradovati i nasmijati mi srce. Puno više nego što bi htio.
Htio bi malo biti opet mrk. Neosvojen.
Iako je sve beskrajno lijepo kad je ona tu …
Jutro je. Moja zora nije sunce koje jutros stidljivo nadire. Ja ga ne trebam čekati. Moja zora je Ona. Ona je moja prva misao. Ona je Božji kofein koji razbudi baš sva osjetila.
Ne znam je li čak prva misao, s obzirom da više ne postoji ni zadnja ni prva. Postoji Ona.
Nema je pored mene. Nikad je neće ni biti.
Ima je u srcu i nezadrživo raste. Možda ću zbog nje biti čovjek većeg srca?
Ne znam. Možda bi više htio biti čovjek manjeg srca, ali sretnog.
Voli li me? Priznajem, želio bi znati koliki sam grumen u njenom ispunjenom srcu. Znam da je unutra već netko koga se neće nikad odreći. A ja, jesam li ja dio njenih prvih misli? Jesam li prvi i poseban bar u nečemu?
Ne znam. Ona meni jest. I da me nema nigdje u njenom srcu, bit će me oko njenog srca. Grlit ću njeno sretno, ispunjeno srce.
Ima lijepo uho. Volio bi joj nešto šapnuti.
Onako obično čovječje, poput zanesenog tinejdžera. Samo nekoliko riječi za vječnost. Ne. Ne znam. Možda bi ih ipak ponio u brdo i izvikao sve to iz petnih žila.
To mora izaći iz mene, samo ne znam gdje …
Radujem li se svemu ovome?
Ne znam više što je radost ako nije opletena njenim zlatnim vlasima. Pijan sam. Teturam svijetom. A mojim žilama nema nijedne žestice. Osim Nje.
Volim je.
Ne znam kad sam je točno zavolio.
Možda negdje na početku vremena.
Volim je. Sramotno puno… “
