Knjiga “Vidim te”: Posjet vrtiću

0
12

Bio je to prelijep sunčan dan rane veljače, u kojem je snijeg nevoljko gmizao sa sunčanih površina. Veseli Vito proveo je par  sati u svom novom vrtiću, a ja sam se užurbano primicao toj veseloj  zgradi. Nisam primjećivao taj lijepi dan, ni vesele boje, jer sam u  glavi nosio „sto briga“. Posao, posao i posao. Frustriran i vječno  nezadovoljan, uvijek gladan uspjeha. Da, to bi bila današnja definicija. Ondašnja bi bila, netko tko uživa u poslu, ambiciozan je i  radi velike stvari. Vrijeme mijenja definicije, i to u relativno kratko  vrijeme. 

Stigao sam u vrtić u kojem me dočekao ljubazni gospodin, vrtićki  psiholog. Već smo se ranije sretali i imali smo prilike kratko razgo varati o Vitovim poteškoćama. Bilo mi je drago da mogu zaskočiti  dotičnog gospodina s „Jesam Vam rekao“, aludirajući na Vitovu so lidnu prilagodbu vrtićkim strukturama. Moje slavodobitno izdanje  naišlo je na samilosni osmijeh i ruku prijateljstva, ljubazni gospo din nije imao potrebu braniti se i kontrirati mojim argumentima.  Rekao mi je da se mogu i sam uvjeriti kako Vito izgleda u vrtiću i da  mogu proviriti kroz prozor njegove skupine. Zapravo, ne njegove,  već dobno manje skupine, u koju je smješten da bi se lakše uklopio. 

To je bio sve samo ne običan pogled kroz prozor. To je bio pogled u  svijet koji sam uporno nastojao ignorirati. Pogled u nešto što se ne  može meni dogoditi. Ni meni, ni mom Vitu. Zašto bi se dogodilo,  pa zašto mi? No, to je bio trenutak u kojem su nestale sve sile borbe  protiv prihvaćanja stanja. Moj predivni medo bio je viši za glavu od  svih malih prijatelja. Cijela skupina odisala je nekim zajedničkim  duhom i bila je posvećena funkcionalnim aktivnostima. Moj anđeo  bio je u svom svijetu. Prolazio je pored djece kao pored stabala u šumi. Bio je fokusiran na predmet i slučajno je srušio jedno malo  dijete u prolazu, nesvjestan okoline. Zaigrao se svojom trakicom  daleko od svih. Nije izgledao sretno ni nasmijano. Nije izgledao…  uopće. Neodređen, neprisutan. Drukčiji. Poseban. Trčao je po prostoriji uz poneki svoj urlik, privlačeći poglede zbunjenih mališana.  Neki su mu donosili igračke, no on to nije vidio. Lizao je staklo. 

Ljudi me poznaju kao čvrstog i nerijetko su tražili u meni smirenu  podršku. Nisam nikad puštao suze i nosio sam se s teškim situaci jama na svoj način. Ovo je bila situacija s kojom se nisam mogao  nositi. Suze su se kotrljale niz obraze dok sam stajao pred prozorom  tog svijeta. Slomilo me. Morao sam otići na zrak. Sjeo sam na klu picu ispred vrtića i pokrio lice. Nije mi bilo važno što plačem kao  malo dijete. Nisam više vidio ni snijeg, ni sunce, ni svoje probleme  u poslu. Vidio sam samo njega. Mog sina u mreži svijeta za kojeg  sam uporno tvrdio da ne postoji. Osjećao sam se slabije no ikad.  Pred očima su prolazile slike mog sina kao male bebe, njegovih  nemirnih noći i dana. Osjetio sam krivnju što je moje očinstvo bilo  prisutno samo u slikama. Nisam bio uz njega. I sad me tamo čeka,  na mjestu koje nije za njega. Na mjestu koje je popravilo sliku mog  očinstva, privid koji je rodio osjećaj da je i moj Vito dobro. Nije bio  dobro. Nikako. 

Teškim koracima vratio sam se u vrtić. Nijemo sam se pojavio na  vratima i ponajviše gestama zatražio da mi dovedu Vita. On me  vidio i, kao nebrojeno puta do tada, došao do mene bez velikih  emocija.  

Oblačio sam mu cipelice i nisam mu mogao gledati u oči. Poljubio  sam mu kosu i rekao: „Oprosti mi, sine moj.“ Podignuo sam ga  i stisnuo snažno. Osjetio sam da ja njega trebam barem jednako  koliko i on mene. Iako nije znao pokazati emociju, primijetio je  nešto drukčije na mom licu. Suzu. Taknuo ju je prstićem i ona je nestala. Promatrao je svoj mokri prstić. I ja sam ga promatrao. Ta  suza prošla je i nikad neću znati što je bilo u njoj. Trenutak prođe pa tako i vječnost pusta. No, ne želim više ne znati. Želim znati,  živjeti i osjećati. Znao sam to u tom trenutku, ali nisam imao snagu…

Odlomak iz knjige VIDIM TE