Knjiga “Riječ ljubavi”: Bog

0
18

Bog 

„U početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga i  riječ bijaše Bog“

Ivan (1,11)

Zbilja se osjećam prijetvorno i nedostojno pišući o Bogu. Prisutnost Boga u mom životu mogla bi se opisati kao povremeni vapaj za bonacom na uzburkanom moru. Obraćao sam se Bogu onda kada je bilo teško i kada sam želio nešto dobiti. Nisam razmišljao zašto je tomu tako, ali Bog je bio ispunitelj želja. Iscjelitelj.  Kao čovjek u dobrome bi se uzvisivao i zaboravljao bi na poniznost. U zlu bi se ponižavao, da moja žrtva bude veća i vidljivija. Smiješno, obmanuti Boga, Onoga koji bijaše u početku i koji po znaje svaku žilicu našeg srca. 

Radeći na dobrobit zajednice počeo sam shvaćati što je za mene Bog. Svevišnja ljubav koja ne poznaje ljutnju i koja ne pita za svoju nagradu. Vesela ljubav koja sve prihvaća, koja ne poznaje razlike među ljudima. Kako bi ih poznavao kad u početku bijaše On, Bog.
Sve nastade iz riječi Božje, svi izađosmo iz te savršene ljubavi kojoj težimo kroz ovozemaljsko spasenje.  

Moja pomirba s Vitovim autizmom stigla je kad sam počeo shvaćati ljubav Nebeskog Oca prema svojoj djeci. I mene je moj  sin ugrizao na stotine puta, baš kako i mi ugrizemo našeg Oca svojom grješnom prirodom. Moj Vito je znao imati ispade ljutnje, a ja bi pritom osjećao da sam ja taj na kojeg se ljuti i da je njegova ljubav prisutna u količinama koje moja osjetila teško mogu  zabilježiti. Kroz život smo vjerujem svi propitivali svoju vjeru,  posebno u danima ljutnje i nesreće. No, Božja je ljubav savršena  i ne može povjerovati u to da Njegovo dijete može posve utrnuti ljubav prema Ocu. Njegova je ljubav strpljiva i ponizna, čeka  na povratak vjere. Ona mazi u svakoj nevolji, ne razmišljajući o  uzrocima i posljedicama. Jednostavno, ona je konstanta prisutna od početka, nepromjenjiva bit svega stvorenoga.  

Razmatrajući ljubav Nebeskog Oca prema meni, pronalazio  sam temelje ljubavi prema sinu. Boljela me ta ljubav. Često je  ostajala bez nagrade za koju sam znao da nije potrebna, ali meni  kao slabom čovjeku i tati je ona bila potrebna. Kada bi samo  jednom dotrčao meni u susret razdragano i raširenih ruku, razmišljao sam. Kada bi samo jednom čuo „tata“ da se i ja uvjerim u to da živim. Kroz ta sjetna razmišljanja ocrtavala se zemaljskost moje ljubavi. Nisam znao kako ljubiti kao naš Nebeski Otac, iako  sam shvaćao punoću Njegove ljubavi. Osjećao sam da je potrebno  potpuno predanje, iskrena služba ljubavi. Što sam dalje odlazio  u tom razmatranju, osjećao sam da je moj put postao sve teži.  Moja razmišljanja sudarala su se sa svijetom i odbijala kao čestice neželjenog naboja. Postao sam čovjek u čeznutljivom potrazi za  ljubavlju, u svijetu za kojeg sam osjećao da je sakrio svoje latice pred rosnim zagrljajima duše.  

Položio sam svoja oružja pred autizmom vlastitog sina i zagrlio ga bezuvjetno kao svoj najveći blagoslov. Prihvaćajući autizam  nisam smatrao da mom sinu ne treba dalje osiguravati pomoć u  savladavanju znanja i vještina. Prihvatio sam samo njegovo stanje od kojeg je počela potraga za samim sobom. Prihvatio sam ono  što je bilo u početku. Prihvatio sam Boga.  

Kad je Bog na prvom mjestu, onda je sve na pravom mjestu. Autizam sam prihvatio kao Božji štit prema neskromnim želja ma ovog svijeta. Kao štit prema galopirajućem uništenju čistoće malih srca. U mog malog anđela nećete pronaći ni osvetu, ni ljut nju. Njegov štit čuva čistoću srca.  

Shvatio sam da je ljubav prvenstveno štit koji trpi sve udarce.  Štit koji ne odolijeva ni pred jednom nedaćom jer ga ne drži samo  čovjek.
U blatu borbe kroz nevrijeme života, uistinu se čini da štit  držimo sami. Tek kad nam onemoćaju ruke i saviju se koljena,  shvatimo koliko štit drži nas.  

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga  
Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne,  nego da ima život vječni“ 

(Ivan 3,16) 

Razmatrao sam ove riječi nebrojeno puno puta. Dati svoga  sina na vjeru svijetu zbog kojeg on i dolazi. Nisam bio siguran  razumijem li ovu sliku onako kako je Sveto pismo htjelo govoriti mom srcu. Osjećao sam da se kao otac djeteta s poteškoćama u  razvoju moram početi boriti za svu djecu, kad mi je već Bog omogućio da razumijem tu patnju i kad me obdario ljubavlju koja me jača za djela na Njegovu slavu i na dobrobit djece i mladih. Shvatio sam da ću spašavajući samo Vita i baveći se samo njegovim  zdravstvenim stanjem, zapostaviti sve one koji nemaju mogućnost da se i za njih netko bori. Bog je uzeo sebi da bi darovao  drugima, pa sam tako i ja odlučio žrtvovati svoje veliko vrijeme  koje sam mogao konačno provoditi sa sinom, za pomoć drugoj djeci. Najveća pomoć toj djeci je da uvjerimo svijet da će se spasiti po njihovom prihvaćanju djece bez utvrđivanja razlika među njima: 

„Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene  prima, prima onog koji me je poslao. Doista, tko je najmanji  među svima vama, taj je velik!“ 

(Luka 9,48)

Iako ne treba nikada tražiti bukvalnost u slikama koje nam  prepričava Sveto pismo, ja sam kao duhovna beba doista tako  interpretirao Božji naum. Razmišljao sam da je moje poslanje  upoznati svijet s divnom prirodom djece s poteškoćama u razvoju, znajući da će ona mijenjati svijet kroz te sitne pukotine preko  kojih ih primimo u njega. Ta predanost zahtijevala je da žrtvujem  svog sina; točnije, da žrtvujem vrijeme koje je trebao, vrijeme sa  svojim ocem. Ako je Bog toliko ljubio svijet, zašto ne bi i ja, pitao sam se? 

Stavio sam naposljetku u javnost svog sina, izravno pred svijet.  Kao otac teško sam podnosio njegove slike u medijima, iako sam  upravo ja bio potpisnik istih. Preko društvenih mreža dijelila se  naša priča. Svijet je, upoznavajući Vita, upoznavao i drugu djecu s poteškoćama u razvoju. Shvatio sam da, unatoč mojim razma 

tranjima i literarnom talentu, Duh Sveti priča svijetu onako kako  je nužno potrebno. Svijet nas je počeo pratiti, stizale su brojne  poruke podrške, kao i brojna svjedočanstva herojskih mama i  tata koji su se nosili s poteškoćama svoje djece. Naravno, naš je nastup bio popraćen i negativnim komentarima, pa se tako slika  moga sina našla i u nekim kontekstima za koje ne želim vjerovati  da su zlonamjerni. Shvatio sam da sam uistinu izabrao žrtvovati  privatnost svog sina za dobrobit zajednice. Teško mi je bilo iako  sam bio nadahnut Božjom prisutnošću. Propitivao sam u više na vrata svoju odluku, razmišljajući o posljedicama koje će ta silna  javnost imati po mog sina. Priznajem da su me određene slike  u trenutcima obeshrabrile. Nisam razumio potrebu svijeta da se  razmahuje slikama mog sina ističući neslaganje s mojim djeli ma. Dobivao sam poruke zaista ružnog sadržaja, u kojima je moj  sin nazivan pogrdnim imenima. Jedan čovjek mi je zaprijetio da ćemo ja i moj „debil“ doživjeti neugodnosti.  

Jednog dana sam shvatio. Bog je toliko volio svijet da je žrtvovao svoga Sina. Nijedna žrtva nije prevelika za Boga i svijet koji je stvarao na sliku svoju. On Vita ljubi na brojnije načine nego ja kao običan otac. U njegovom naručju Vito je siguran od svijeta,  no On ga je poslao u svijet da ga otkupljuje i popravlja. Strepeći nad sudbinom koja nas očekuje iskazivao sam nepovjerenje  Bogu. Kao čovjek sam teško prihvaćao težinu izlaganja svog sina  u javnosti, no kao Božje dijete sam shvatio koliko će nebeski Otac  biti uz nas. Lagao bih kad bi rekao da je strah nestao u trenu.  Gotovo svakog dana se preispitujem jesam li dobro postupio kada  sam napisao prve retke izravno iz srca i u svijet poslao Vita i moje osjećaje. Naučio sam da je baš to preispitivanje jedan od temelja moje vjere – iznova se podsjećam da sam ustrajao u tome samo zbog pouzdanja u Boga. Savršenstvo Njegovog očinstva me uvijek čini čeznutljivim ocem, svjesnim ljudskih i očinskih nedostataka

Poglavlje “Bog” iz knjige Riječ ljubavi.