Knjiga “Riječ ljubavi”: Zajednica

Ljubav podrazumijeva bližnjega i pretpostavlja da čovjek ljubi prije svega samog sebe. Neki će reći da je briga o sebi orijentir za ljubav prema drugima. Razmatrajući svoj život došao sam do zaključka da sam počeo ljubiti sebe u trenutku kada sam se približio Bogu. Počeo sam ljubiti ono najbolje u sebi, uzgajati to pomalo zaboravljeno sjeme Božje ljubavi. Sve te svete riječi nosimo u se i niz puta u životu nas okolnosti upozoravaju na ono što smo zaboravili. Vjerujem da kad čovjek počne ljubiti sebe, zapravo ljubi svoj put i svoje poslanje – ljubi ono čemu pripada.

Riječ zajednica u sebi sadrži golemu ljubav. Neki među nama zajednicu pronalaze samo u obitelji i uskom krugu ljudi. Riječ „bližnji“ često je omeđena životnom sredinom. U nekom mom shvaćanju svijeta, bližnji je onaj koji je neposredno u blizini, onaj prvi do nas. Njemu se dajemo jednako kako bi se dali sebi. Prispodoba o dobrom Samaritancu upravo određuje što je bližnji:

Samaritanac je ponudio ranjenom čovjeku pomoć, jer je vođen suosjećanjem, za razliku od svećenika i levita koji su pored ranjenog prošli dalje.

Osjetiti nekoga svojom zajednicom znači raširiti ruke prepune dobrote i milosrđa. Zagrliti čovjeka kao brata i sestru, ovjenčati ga ljubavlju i pritom mu darovati mir. To je zajednica pred Bogom, to je Bog.

Zajednica postoji zbog ljubavi. Bila ona bračna, obiteljska ili čisto zajednica ljudi povezanih s određenih ciljem, ljubav je ta
koja poprima brojna lica kako bi se ljudi sjedinili u jedno.

Pišući o zajednici kao sinonimu ljubavi, razmišljam koliko sam ih uništio. Iza mene su dva braka, niz propalih veza, niz propalih poslovnih zajednica, niz zaboravljenih prijateljstava. Tek sad se sramim koliko sam lijepih ciljeva uništio svojom nedostojnošću. Nisam bio dobar muž, niti dobar prijatelj, a svakako ne dobar poslovni suradnik ili partner. Premalo sam cijenio stvaranje zajednice i olako bio element njenog rušenja. Došli smo u vrijeme kada ljudi sve teže postaju dio neke zajednice jer su opterećeni brojnim nedaćama koje ih izoliraju u neki osobni svijet borbe. Svaku zajednicu, pa taman i onu najmanju koju čovjek ostvaruje kroz pristojno pozdravljanje poznanika na ulici, treba njegovati i održavati.

Tek u zajednici ljubav napušta zemaljske horizonte i poprima nebeske. Voljeti svijet i živjeti daleko od njega nije ljubav. To je idealiziranje, opčinjenost slikama svijeta kakav želimo da bude. Ljubav koja nam je milošću Gospodnjom dana da bi ovjenčali postojanje na svijetu, tek u dodiru s braćom i sestrama postaje doista božanska. Zadržimo li je za sebe, daleko od svoje zajednice, ona i uz čitavu privrženost Bogu ostaje samo ljudska!

Ugraditi ljubav u zajednicu, to je istinska služba Božjem naumu koji grmi s neba „ljubi bližnjega svoga!“. Brojnim se darovima Duha Svetog Gospodin poslužuje kako bi obogatio vjeru pojedinca, no svim Božjim darovima zajedničko je da služe na dobrobit zajednice, a ne jednog čovjeka.

U današnje vrijeme zajednica je najveći test naše vjere. Stupanjem u zajednicu, bilo bračnu, prijateljsku ili poslovnu, izlažemo se kušnjama svijeta. Jednako kao što na nas djeluje riječ Božja, tako na nas djeluju riječi i djela ljudi s kojima se susrećemo. Sve ono što rade naši bližnji postaje i dio nas, dio našeg života. Stoga je upravo na nama zadatak da svoju vjeru posvjedočimo kroz djela, kroz izostanak suda, kroz oprost i trpljenje. Zajednica preživljava na osnovi štovanja božanskih vrlina, a propada zbog toga što su one potpale pod tamu grijeha i slabosti.

Gospodin kaže: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“(Matej 18,20), te tim riječima značajno
pojačava potrebu zajedničke povezanosti. Tamo gdje vidimo dvoje u ljubavi, nasmijanu obitelj, vedre prijatelje na sportskom druženju, združene snage u radnim akcijama – sve su to velike pobjede ljubavi. Ljubav je zasigurno zajednica, jer sve ono što pojedinac osjeća u samoći vlastitih misli nikako ne može služiti braći i sestrama. Sve da je i čistoća njegovih misli gotovo savršena, svoju vjeru nije izložio pravim izazovima i nije je utkao u zajednicu. Razmatranja me vode k tome da se rađamo posve sami i da umiremo posve sami, ali da život koji nam je podaren mora biti ispunjen ljudima, iskustvima, događajima i uspomenama.
Zajednica je slika koja govori tisuću riječi. Slika koja se nikad ne dovrši, čije su boje u proljeće žive, a pred zimu mrzle i sive. U zimi naše zajednice najtoplija peć je riječ Gospodnja.