Ponekad najljepše uspomene s putovanja nemaju nikakve veze sa znamenitostima.
Ne nastaju u starim gradovima, na vidikovcima ili pred slavnim spomenicima. Nastaju u trenucima koje nitko nije planirao.
Na povratku iz Crne Gore našli smo se u koloni na cesti između Budve i Kotora. Zbog teške prometne nesreće promet je bio potpuno zaustavljen, a vrijeme je polako prolazilo. Sat vremena. Dva sata. Na kraju gotovo tri.
Za putnike je to bio tek nepredviđeni zastoj na putovanju. Za mene je postao podsjetnik da se najvrjednije priče često kriju ondje gdje ih najmanje očekujemo.
Naš autobus zaustavio se pokraj kuće gospodina Nikole iz mjesta Lastva. Dok su automobili i autobusi nepomično stajali na cesti, on je promatrao situaciju sa svog dvorišta. Mogao je jednostavno nastaviti svojim poslom. Mogao je zatvoriti vrata i pustiti da svatko rješava svoje probleme.
Umjesto toga, prišao je autobusu i ponudio našim putnicima da koriste njegov zahod.
Na prvi pogled to možda ne zvuči kao velika stvar. No svatko tko je nekoliko sati proveo zarobljen u koloni zna koliko takva gesta može značiti. Ljudi su mu zahvaljivali, a neki su pokušali ostaviti i novac kao znak zahvalnosti.
Nikola je to odbio.
Nasmijao se i rekao nešto što me natjeralo da zastanem.
“Ja sam bogat.”
Ne bogat u smislu bankovnog računa.
Ne bogat u smislu nekretnina ili automobila.
Nego bogat na način koji se danas rijetko viđa.
Bogat jer ima dovoljno da podijeli s drugima.
Bogat jer mu nije teško pomoći nepoznatim ljudima.
Bogat jer ga tuđa nevolja ne ostavlja ravnodušnim.
Dok smo razgovarali ispred njegove kuće, promatrajući nepreglednu kolonu koja se protezala cestom uz Bokokotorski zaljev, pomislio sam kako se bogatstvo ponekad mjeri sasvim drukčijim mjerilima od onih na koje smo navikli.
U svijetu koji često slavi uspjeh kroz brojke, gospodin Nikola podsjetio nas je da postoje ljudi koji svoje bogatstvo mjere dobrotom, susretljivošću i spremnošću da pomognu drugome.
Na kraju je ipak pristao primiti jedan dar.
Ne novac.
Ne nagradu.
Nego bocu domaćeg maslinovog ulja koju će mu dostaviti Gremo Tours.
Činilo mi se da je to jedini način da mu barem djelomično zahvalimo za ono što je učinio.
Jer neke usluge nije moguće platiti.
Može ih se samo pamtiti.
I zato, kada se jednog dana budem prisjećao ovog putovanja kroz Crnu Goru, vjerojatno se neću prvo sjetiti gradova koje smo posjetili ni kilometara koje smo prošli.
Sjetit ću se čovjeka iz Lastve koji je, dok su svi nervozno čekali da se cesta ponovno otvori, jednostavno otvorio vrata svoje kuće.
I rekao:
“Ja sam bogat.”
