Prvo poglavlje romana “Mogila” u kojem u život uličara i prekaljenog veterana Domovinskog rata Džonija Bojaka ulaze dječak s potrebnim potrebama i … Anja.
_ _ _
Osjećao se opet živo. Njegove šake gnječile su bezimenu lubanju na mokrom pločniku pred noćnim barom „Alcatraz“. Nadmoćno je vitlao stisnutim šakama nad poraženim protivnikom čija je rijeka krvi bježala u smjeru nepredvidivih uličnih struja. Nije ga zanimalo tko je poraženi čovjek, osjećao je nakratko život u svom tijelu, gladijatorstvo koje budi životinju u čovjeku.
„Džoni, dosta je bilo“, dobacio je zdepasti Albanac koji je neuspješno pokušao uvući kruškoliki trbuh u sebe kako bi na poprištu izgledao isklesaniji za borbu.
„Hajde, završio si ovog“, nastavio je u nešto mirnijem tonu dok se Džoni nevoljko odvajao od svoje žrtve. Iako nije gledao u ljude, znao je da ga gledaju s mješavinom straha i poštovanja. Godilo mu je to, osjećao se važnim. Mirnim koracima zaputio se natrag u noćni klub kako bi još jednom kroz valove žestice ugledao dno čaše na kojem je sve češće pronalazio i samog sebe.
„Još dva“, izustio je reanimiran preostalim kapljicama i još jednim skalpom okačenim o pojas neslužbenog prvaka ulične borbe, ne gledajući u barmena. Crvenilo noćnog kluba stapalo mu se u mozgu s razvodnjenom krvlju koja se širila ulicom još koji trenutak ranije. Gledao je u svoje šake dok su mu ušne resice poskakivale u ritmu još jedne turbo-folk uspješnice poznatog ritma i nepoznatih riječi.
„Alcatraz“ je bio rupa bez dna, posljednje gradsko utočište za neprijatelje zore koji su još htjeli općiti s čarima noći. U toj rupi nestajala je svake noći ljudskost, u zadahu pijanaca i znojnom smradu kurvi koji je u sitnim satima pozivao nečasne na neobuzdanu pohotu. Mrzio je to mjesto, no kako je mrzio često i sebe bio je na pravom mjestu.
„Druže ti jesi jebeno lud znaš?“, dobacio je Romeo izdišući oblak Johnnyja Walkera. „Onaj tip je budaletina, ali nije baš da si morao da ga vaspituješ“.
Džoni je trgnuo svoju žesticu i nasmijao se krajičkom usana, ali ne i očima.
„Ne kaže se vaspituješ, konju četnički. Ajmo nešto kresnut debeli“, rekao je hrapavim glasom grgljajući novu žesticu.
***
Jutro je mirisalo na topli kroasan i kavicu. Pored njegovog suterenskog stana u srcu metropole bila je pekara „Robi“ uz koju se stisnula minijaturna slastičarnica s četiri mala stola unutra i četiri vani. Limeni stolovi rijetko su bili prazni. Prodoran miris turske kave dopirao je do njegovih nozdrva kroz odškrinuti suterenski prozorčić. Već je mogao zamisliti kako puši cigaretu udubljen u zeleni park preko puta ceste, dok mu Esma toči prvu jutarnju kavu.
„Dobro jutro“, zijevanjem je progovorila gola ženska guzica iz kreveta. Nagnuo se blago da vidi tko je potpisivao te zamamne obline. Razočaranje je bilo trenutno i nije ga skrivao. Ustao se šutke iz kreveta i odgegao do kupaonice kako bi se pomokrio, izbjegavajući pogled u ogledalo. Mrzio se gledati. Prdnuo je slavodobitno pri povratku i namrštenog čela prebirao po zgužvanoj odjeći. Onako visok i vitak izgledao je naočito, gotovo manekenski. Brojni ožiljci na tijelo izgledali su više holivudski nego kao bolni podsjetnici na bitke koje vjerojatno nije trebao ni voditi. Lice mu je izgledalo izmučeno, obješeno na izbočenim jagodicama. Iznad njih utisnule su se u tamnim špiljama oči koje su odavale umornog grabežljivca. Tako se većinom i osjećao.
„Zatvori za sobom i ostavi ključ u zdjeli“, rekao je na rubu povraćanja i izašao iz stana. Na trećem koraku zapeo je za bicikl i svoj bijes iskalio na njegovom prvom kotaču. Stepenište je odzvanjalo bolnim cviležom derutnog prometala i neartikuliranim rafalom psovki mamurnog stanara koji je bježao što dalje od vlastitog brloga.
Sjeo je na prvi stolić do ulaznih vrata male slastičarnice. Esma je već teatralno donosila kavicu kao da poslužuje francuskog vikonta. „Izvolite gospodine“, nasmijano ga je poslužila bucmasta Esma koja je još jednom neuspješno pokušala sakriti svoju nezgrapnu figuru ispod pomodnih krpa.
„Hvala ljepotice“, odgovorio je Džoni i trenutak kasnije utonuo u zelenilo preko puta. To mu je bio omiljeni dio dana u kojem je osjećao svrhovitost postojanja. Gledao je prolaznike i pokušao odgonetnuti odakle su i gdje idu. Bilo je to vjerojatno najbliže što bi se moglo zvati interesom za čovjeka. U masi ljudi prepoznao je ljupko debelo meso na odlasku, ono isto uz koje se ujutro probudio. Dobar komad mesa, pomislio je. Nestajalo je polako u masi nadirućeg mesa. Za njega su bile to samo hrpe kostiju i mesa, jednake onima koje je gledao tijekom rata. Ove hrpe su se još kretale, dok one krvave i vrištuće su sablazno stajale i blejile u njega. Očajnički je trebao rakiju da prekrije tu ljuto kipuću ranu.
„Esma usreći me“, rekao je uz zavodnički osmijeh koji je titrao ispod tanašnih brčića.
„Usrećila bi ja tebe sigurno dragi Džoni, no na moj način“, odgovorila je Esma i na stol položila domaću šljivovicu koju je gazda Valentino donio posebno za svog prijatelja Džonija. Povremeno bi Džoni napravio poneku uslugu vlasniku, a najčešće se to svodilo na rješavanje pijanih diskusija s lokalnim klošarima. Džoni je čistio nered pred pekarom i slastičarnicom, zasluživši si poneki zalogaj i dobru kapljicu.
Rakija je projurila njegovim tijelom kao vatra suhom cjepanicom. Osjetio se odmah nekako ispravnijim u držanju, pronicljivijim u razmišljanju. Možda je to bilo sve na psihološkoj razini, no nije ga bilo briga. Ta rakija je tako dobro legla i zasigurno neće biti jedina. Večeras je dobra akcija u „Punku“ i sigurno će prozujati nekadašnjim rokerskim okupljalištem koje danas pripada ponajviše pankerima neke nove generacije i klošarima koji se zavuku u svaku gradsku rupu. Možda će si jednog dana i odgovoriti na pitanje zašto se i sam najbolje osjeća među ljudima s društvenih margina, koji neodoljivo gledaju u bezdane gradske močvare koja je zadovljivo uzvraćala pogled svakome. Gledao je na njih najčešće s visoka, no često je gmizao iz tih objekata jednako kao i ostali smrdljivi gmazovi. Možda su mu bili dragi jer je lakše gledao one koji nisu uspjeli u životu, nego sve te silne preseratore koje po parkićima vode dječicu za ruku, grle si ženice, a kafanskim dimom skrivaju apetite za divljim seksom i razvratnošću. Da, više je volio propale pijance nego glumce bilo koje vrste.
Na limenom stolu poskakivao je stariji model Nokie kao srdela na suhom. To je mogao biti samo Romeo ili netko tko je u frci. Džonija se zvalo samo u nuždi jer je mrzio pozive.
„Večeras imamo gažu ako hoćeš tigre“, bez velikog uvoda čuo se Romeov raspoloženi glas. „Braća Šiptari zovu upomoć oko neke frkice. Znaš ono, čiji je sljadoled ljepši i to“, nastavio je.
„Rokamo“, odgovorio je Džoni prije nego što je ispio još jednu vatrenu čašicu. Ovo će biti dobar dan. Cuga, bijelo, par kuraba. To je život, ne ova pederska preseravanja po parku gdje se svi usiljeno trude lagati o sebi. Ovisnici o selfijima, u prijevodu zaljubljenici u sebe. I da moja krama od mobitela može nešto uslikati, ja sam zadnje što bi uslikao.
