Kada danas pogledam ovu fotografiju, ne vidim grupu ljudi na stanici budimpeštanskog metroa. Ne vidim ni kraj jednog turističkog dana. Vidim trenutak u kojem sam ponovno shvatio koliko je povjerenje najveća valuta u poslu turističkog voditelja.
Sve je počelo sasvim običnim planom. Nakon obilaska grada naš autobus trebao nas je pokupiti u centru i odvesti do hotela. Takve stvari putnici uglavnom i ne primjećuju. Kada organizacija funkcionira, nitko ne razmišlja o tome koliko je logistike potrebno da bi grupa od trideset i pet ljudi stigla na pravo mjesto u pravo vrijeme. No putovanja imaju jednu zanimljivu osobinu – uvijek pronađu način da vas podsjete kako se najbolji planovi ponekad promijene u nekoliko minuta.
Toga dana autobus nije mogao doći do nas. Ulica je bila zatvorena, promet preusmjeren i vrlo brzo postalo je jasno da ćemo morati pronaći drugo rješenje. Da se radilo o bilo kojoj drugoj grupi, vjerojatno bih samo rekao: “Idemo metroom.” Međutim, sa mnom je putovalo trideset i pet gluhih osoba i osoba s oštećenjem sluha. Ono što se nekome sa strane može učiniti kao jednostavna promjena plana, u takvoj grupi postaje mnogo složenije pitanje.
Dok sam promatrao lica svojih putnika, znao sam da u tom trenutku ne traže prijevoz. Traže sigurnost. Žele znati da postoji plan. Žele znati da ih nitko neće izgubiti u velikom gradu, na nepoznatim peronima i među stotinama ljudi koji žure svojim putem. U takvim trenucima turistički voditelj ne vodi samo grupu. On postaje osoba koja preuzima odgovornost za mir drugih ljudi.
Srećom, ovo nije bila situacija koja me zatekla potpuno nespremnog. Godinama rada naučile su me da na putovanju treba razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Prije polaska proučio sam gradski prijevoz, moguće alternativne rute i scenarije koje sam se nadao da nikada neću morati koristiti. U bilježnici sam imao vlastiti hodogram, gotovo neprimjetnu pripremu koja se u tom trenutku pokazala vrijednijom od svih lijepo isplaniranih detalja putovanja.
Okupio sam grupu, objasnio situaciju i rekao jednostavnu stvar: “Ne brinite. Stići ćemo.”
Ponekad su upravo te dvije riječi najvažniji alat koji voditelj ima.
Krenuli smo prema metrou. Dok smo se spuštali prema peronu, brojao sam ljude gotovo instinktivno. Provjeravao sam jesu li svi na okupu, promatrao kako grupa reagira na novu situaciju i osjećao kako početna nesigurnost polako nestaje. Već nakon nekoliko stanica počeli su se vraćati osmijesi. Ljudi su razgovarali znakovnim jezikom, fotografirali se i šalili. Problem koji je prije pola sata izgledao ozbiljno pretvorio se u još jednu priču koju ćemo kasnije prepričavati.
Tek kada smo stigli pred hotel, postalo mi je jasno zašto mi je taj događaj ostao toliko snažno u sjećanju. Nije stvar u metrou. Nije stvar ni u tome što smo uspješno riješili logistički problem. Stvar je u povjerenju.
Tih trideset i pet ljudi odlučilo je vjerovati da znam što radim. Povjerili su mi svoj mir u trenutku kada je bilo najlakše prepustiti se nervozi. A kada radiš s ljudima, posebno s grupama koje se svakodnevno suočavaju s izazovima koje većina nas uzima zdravo za gotovo, takvo povjerenje postaje nešto mnogo veće od profesionalnog uspjeha.
Zato mi je ova fotografija toliko draga. Na njoj nije zabilježena vožnja metroom kroz Budimpeštu. Na njoj je zabilježen trenutak u kojem sam ponovno naučio da ljudi neće pamtiti savršeno izveden plan. Pamtit će način na koji si reagirao kada plan više nije postojao.
